Asteroidni pojas, koji se proteže između planeta Marsa i Jupitera u Sunčevom sustavu, predstavlja ostatke neuspjele formacije planeta. Kada se naš Sunčev sustav formirao prije 4,6 milijardi godina, materijal u ovom području trebao se sljubiti u planet, no gravitacija Jupitera to je spriječila, uzburkavši taj dio Sunčevog sustava i pretvorivši sudare objekata u destruktivne, umjesto konstruktivne. Asteroidni pojas danas sadrži otprilike 3 posto mase našeg Mjeseca, raspršene na milijune kilometara.
Gravitacijski utjecaj Jupitera nastavlja oblikovati orbite asteroida i nakon faze formiranja. Gravitacijske rezonancije s Jupiterom, Saturnom i Marsom destabiliziraju orbite asteroida, šaljući fragmente prema unutrašnjem Sunčevom sustavu, odnosno prema Zemlji, ili prema Jupiterovoj orbiti. Fragmenti koji ostaju sudaraju se dalje, razbijajući se dalje u meteoritnu prašinu.
Julio Fernández sa Sveučilišta Universidad de la República u Urugvaju predvodio je tim koji je izračunao brzinu gubitka materijala iz Asteroidnog pojasa. Otkrili su, u istraživanju koje je objavljeno na preprint serveru arXiv, da asteroidni pojas trenutno gubi oko 0,0088 posto mase asteroida koji još sudjeluju u međusobnim sudarima. Tijekom milijardi godina, to čini značajan gubitak mase čitavog Asteroidnog pojasa.
Otprilike 20 posto izgubljene mase izlazi u obliku asteroida ili meteoroida koji prelaze Zemljinu orbitu, ponekad stvarajući vizualno spektakularne meteore na nebu. Preostalih 80 posto melje se u prašinu, hraneći blijedu svjetlost od meteoritne prašine vidljivu nakon zalaska ili prije izlaska Sunca. Ta prašina se nalazi u unutrašnjem Sunčevom sustavu, uglavnom između Sunca i unutarnjih planeta (Mercur, Venera, Zemlja, Mars), a nastaje od sudara asteroida u pojasu i polako se širi orbitama unutar Sunčevog sustava te reflektira Sunčevu svjetlost, što je čini vidljivom s Zemlje kao slab sjaj na nebu.
Veliki asteroidi poput Ceresa, Veste i Pallasa izuzeti su, jer više ne sudjeluju u gubitku mase Asteroidnog pojasa. Ekstrapolacija trenutne stope gubitka mase sugerira da je Asteroidni pojas mogao biti otprilike 50 posto masivniji prije otprilike 3,5 milijardi godina, što se podudara s geološkim dokazima o smanjenju bombardiranja.
Asteroidni pojas nije stalna struktura, već dinamična, evoluirajuća formacija. Njegov spor pad gustoće pomaže objasniti povijest udara koja je oblikovala Zemlju i pruža ključne podatke za modeliranje budućih prijetnji od objekata blizu Zemlje.
Izvor: Science Alert
