Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

U 2015. broj masovnih ubojstava nije opao.


Još jedna godina bliži se kraju, a ni u 2015. broj masovnih ubojstava nije se smanjio. Oružani masakr i terorizam dvije su teme o kojima se najviše priča, a svi se boje tko je sljedeći na redu. Jednu stvar, čini se, ne radimo dobro - ne znamo kako 'ući' u glave ubojica.

Vezani članci Trik Trik koji dokazuje da je kontrola uma moguća: Varka potpuno zbunila ljude, ne mogu si pomoći čak ni kad znaju istinu Ashley Massaro (Foto: Instagram) Mozak tragično preminule Playboyeve zečice bit će doniran: Hoće li znanost otkriti uzrok smrti?

Masovni ubojice obično pišu duge govore o tome što ih je motiviralo. 22-godišnji Elliot Rodger je primjerice napisao 141 stranicu dug manifest u kojem je poručio da će uništiti sve lijepe djevojke koje je toliko želio, ali ih nije mogao imati jer su ga prezirale. On je prošle godine ubio šest i ranio 14 ljudi u Kaliforniji. Mrzio je muškarce koji su bili uspješni sa ženama, mrzio je parove i vjerovao da je seks odvratan.

Romantičina i seksualna fustracija uobičajena je tema. 26-godišnjak koji je u Oregonu prošle godine ubio devet osoba, a njih još devet ranio u manifestu je napisao da će umrijeti bez prijatelja i djevojke, te kao djevac.

Oba ova muškarca su nakon napada počinila samoubojstvo. Profesor kaznenog prava Andrew Goldsmith priča o bijesu i gubitku kontrole kod ovih osoba. U mladoj dobi pojavljuje se problem muškosti i osjećaj izoliranosti, a jedan od najvećih faktora je, kaže, poniženje.

No, ne postoji samo jedan tip masovnog ubojice. Profesor Goldsmith povukao je razliku između onih koji ubijaju svoje obitelji i primjerice Nidala Hasana koji je ubio 13 i ranio 30 ljudi u jednoj američkoj vojnoj bazi. U prvom slučaju radi se o osobnoj uvredi, a u drugom o ideologiji.

Anders Breivik koji je 2011. ubio 77 Norvežana imao je jasne ideološke ciljeve. Danima prije napada objavio je manifest od 1500 stranica i YouTube video u kojem je pozvao na akciju protiv islamske kolonizacije, te okrivio multikulturalizam za pad zapadne civilizacije. Njegov stav ideološki je sličan ideologiji mržnje koju džihadisti gaje prema Zapadu.

Rasna mržnja često je jak motivator, čak i kada ubojice ne pokušavaju biti dio globalnog pokreta. Dylann Roof, koji je ubio devet crnaca, gajio je duboku mržnju prema nebijelcima. Za svoj krvavi pohod odabrao je Charleston jer imao najveći omjer crnih ljudi u odnosu na bijele.

Čitajući masovne ubojice i njihov bijes lako je za povjerovati da nešto nije u uredu s načinom na koji njihovi mozgovi rade.

U mnogo slučajeva nešto nije u redu. Tu su svakako sadističke fantazije, često potaknute nasilnim video igrama, filmovima i online materijalima. Tu je često i mračna povijest zlostavljanja u djetinjstvu ili se ubojica bori s netretiranom depresijom, bipolarnim poremećajem ili paranoidnom shizofrenijom. Ali ne uvijek. U studiji bombaša samoubojica s Bliskog istoka iz 2003. godine navedeno je kako nemaju značajnije psihopatologije.

'Gledajući untarag, ljudi smatraju da je morala postojati mentalna bolest', kaže profesor Goldsmith i nastavlja: 'Među ljudima koji se pridruže džihadističkim skupinama često vidimo povijest depresije i problema u ponašanju. Strani broci koji dolaze iz Australije i sličnih zemalja često imaju kaznenu prošlost. Ali ja ne bih pretpostavljao da se svim džihadistima može dijagnosticirati mentalna bolest. Više su kao članovi kulta. Ispran im je mozak, u zabludi su. Pronalaze opravdanja za nasilje', kaže.

Goldsmith smatra da je najveći problem našeg vremena pristup oružju. 'Ako postoji puno bijesnih ljudi s pristupom vojnom oružju onda imate problem', kaže.

Teroristi koji su izvšili nedavne napade na Pariz bili su odlučnim, te imali fokus i novac za svoje planove. No, mladi ljudi poput spoemutog Roofa i Adama Lanze koji je u školi Sandy Hook ubio 20 djece i šest članova osoblja, jednostavno iskorištavaju neviđenu lakoću naoružavanja u Americi. Postati hladnokrvnim ubojicom gotovo da je postalo moderno. Ključni faktor u masovnim ubojstvima je otuđenje. A ekstremisti mladim ljudima priključenje njihovim skupinama predstavljaju kao lijek od otuđenjai stvaranje osjećaja pripadnosti.

Buduće ubojice provode tjedne i mjesece upijajući razne scenarije, a ponuditi im alternativu nije lako. Ono što trebamo napraviti je učiniti da se osjećaju kao da negdje pripadaju, piše news.com.au.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook