Veliki prosvjedi u Iranu potaknuli su na djelovanje prognane protivnike režima, no unatoč njihovoj mržnji prema vladajućim klericima, među vodećim oporbenim frakcijama i dalje postoji dubok raskol koji datira još iz vremena prije Islamske revolucije 1979. godine, piše u analizi Reuters.
Taj raskol između monarhista koji podržavaju Rezu Pahlavija, sina svrgnutog šaha, i organiziranije ljevičarske skupine Narodni mudžahedini (Mudžahedin-e Kalk, MEK) odražava se na internetu, pa čak i u žučnim raspravama na uličnim prosvjedima u Europi i Sjevernoj Americi.
Teško je procijeniti koliku podršku bilo koja frakcija ima unutar Irana ili u kojoj bi mjeri mogla oblikovati tamošnje događaje u budućnosti, iako analitičari i diplomati desetljećima smatraju kako su obje daleko popularnije među emigrantima nego unutar zemlje.
Mnogi drugi Iranci izvan Irana također su duboko skeptični i prema monarhistima i prema MEK-u, ali nemaju organiziranu oporbenu mrežu usporedivu s tim frakcijama.
Nedostatak univerzalno prihvaćenog oporbenog pokreta ili vođa zakomplicirao je međunarodne pristupe prosvjedima koji potresaju Iran. Američki predsjednik Donald Trump, koji razmatra zračne napade na Iran, doveo je u četvrtak u pitanje sposobnost Pahlavija da osigura dovoljnu podršku u Iranu za povratak na vlast.
"Izgleda vrlo pristojno, ali ne znam kako bi se snašao u svojoj zemlji", rekao je Trump. "Još nismo došli do te točke. Ne znam bi li njegova zemlja prihvatila njegovo vodstvo, ali ako bi, to bi mi bilo u redu", dodao je.
"Ono što je problematično jest to što nije izgrađena uključiva organizacija koja može okupiti Irance iz svih društvenih slojeva: religioznih, etničkih, socioekonomskih", rekla je Sanam Vakil, voditeljica odjela za Bliski istok u think tanku Chatham Houseu u Londonu.
Tijekom protekla dva tjedna nasilnih nemira, videosnimke iz iranskih gradova pokazale su neke prosvjednike kako skandiraju u znak podrške svrgnutoj monarhiji i sinu pokojnog šaha, koji je postao istaknuti glas prosvjeda.
Šah Mohamad Reza Pahlavi, koji je pobjegao u egzil 1979. i umro godinu dana kasnije, bio je bliski zapadni saveznik koji se pozivao na drevnu perzijsku baštinu u oblikovanju svoje vladavine kao nacionalni vođa i modernizator. No, opirao se demokratskim promjenama i živio u raskoši dok su sve veće ekonomske razlike destabilizirale zemlju.
Moguće vođe oporbe
Njegov 65-godišnji sin Reza Pahlavi, koji živi u SAD-u, rekao je da želi pomoći Iranu u tranziciji prema sekularnoj demokraciji i da vjeruje da bi iranski narod trebao na referendumu odlučiti želi li republiku ili ustavnu monarhiju.
U ustavnim monarhijama monarh ima samo ceremonijalnu ulogu, no dinastija Pahlavi u stvarnosti je često vladala autoritarno.
Pobornici Reze Pahlavija na Zapadu ukazuju na videosnimke prosvjednika u Iranu koji mu skandiraju i navode to kao dokaz da njegova popularnost raste, ističući da je jedino on sposoban ujediniti zemlju ako se Islamska Republika uruši.
Među stranim dužnosnicima i diplomatima koji prate Iran vladaju podijeljena mišljenja o tome pokazuju li najnoviji prosvjedi da Pahlavijeva uloga raste.
Zapadni diplomat rekao je da ulični prosvjednici možda izvikuju Pahlavijevo ime jer ima malo drugih prepoznatljivih oporbenih vođa, ali da nema naznaka da uživa dovoljnu domaću podršku da postane budući vođa. Drugi, pak, smatra da to pokazuje da je njegovo značenje možda veće nego što se mislilo.
No, ima i drugih u Iranu koji bi mogli voditi zemlju prema sekularnoj budućnosti, kao što su Narges Mohamadi i Mostafa Tajzadeh, koji su trenutačno u zatvoru.
Mohamadi je aktivistica za ljudska prava, novinarka i dobitnica Nobelove nagrade za mir 2023., a Tajzadeh, bivši zamjenik ministra unutarnjih poslova, jedan je od najglasnijih reformističkih političara koji se zauzima za uspostavu sekularne republike mirnim putem.
Mir Hosein Musavi, posljednji iranski premijer, predsjednički kandidat i vođa prodemokratskog Zelenog pokreta iz 2009., u kućnom je pritvoru od 2011. godine.
Istaknula se i odvjetnica Nasrin Sotudeh jer je branila prosvjednike i žene koje su skidale hidžab. Dobila je Nagradu Saharov za slobodu mišljenja Europskog parlamenta. Trenutačno je privremeno puštena iz zatvora zbog zdravstvenog stanja.
U dijaspori važnu ulogu ima odvjetnica i bivša sutkinja Shirin Ebadi, prva Iranka i muslimanka koja je dobila Nobelovu nagradu za mir (2003.). Živi u Velikoj Britaniji od 2009. godine.
Političke stranke i skupine koje zagovaraju ukidanje teokracije, sekularizam i federalizam u Iranu su zabranjene. Mnogi su reformisti marginalizirani.
Pravi vođe na terenu postali su studenti, sindikalisti, žene i lideri etničkih manjina.
Postoje i kritički glasovi u vjerskim redovima, na prvom mjestu sunitski klerik Molavi Abdolhamid na jugoistoku zemlje i neki visoki šijitski klerici u Komu.
Ni monarhija, ni vrhovni vođa
Stajalište da Pahlavi možda uživa popularnost unutar Irana ne dijeli MEK, čiji pristaše monarhiju smatraju usporedivom s trenutnom šijitskom teokracijom. Njihovi pristaše na internetu često koriste slogan "Ni monarhija, ni vrhovni vođa".
MEK je pokret koji spaja ljevičarske i islamističke ideje čiji su pripadnici izvodili bombaške napade unutar Irana prije i nakon revolucije.
Vladajući klerici protjerali su MEK 1981. te je on uspostavio vojne baze u Iraku koje je koristio za izvođenje napada na iranske postrojbe tijekom iransko-iračkog rata osamdesetih godina, čega se mnogi Iranci sjećaju s bijesom.
U Sjedinjenim Državama bio je na popisu terorističkih organizacija do 2012., ali su neki zapadni političari izrazili podršku skupini, uključujući bivšeg američkog državnog tajnika Mikea Pompea.
Međutim, europski dužnosnik rekao je da MEK u Iranu uvelike preziru, djelomično zbog njegovih postupaka tijekom iransko-iračkog rata, a analitičari kažu da desetljećima ima malu prisutnost u zemlji.
Službeni vođa skupine Masud Radžavi nije viđen od 2002. i općenito se smatra mrtvim, iako MEK to nije priznao. Njegova supruga Marjam Radžavi sada vodi organizaciju te njezino političko krilo Nacionalno vijeće otpora Irana, tzv. parlament u egzilu.
Dužnosnici skupine kažu da su njihovi pristaše u Iranu rašireni i aktivni, iako Reuters tijekom prosvjeda nije vidio nikakve javne znakove podrške MEK-u.
Monarhisti – zajedno s mnogim drugim iranskim disidentima i trenutnim vladarima Irana – promatraju MEK s velikom sumnjom, ukazujući na njegovu povijest nasilja i nametanje ideološke čistoće unutar vlastitih redova.
Ujedinjenju pod Pahlavijem ne protivi se samo MEK, već i dio etničkih stranaka, republikanskih disidenata i ljevičara, također u egzilu, koji se boje povratka autokracije.
Sekularne iranske disidente u egzilu pokušalo se ujediniti 2023., no zbog podjela među monarhistima i republikancima to nije urodilo plodom. Monarhisti su bili sumnjičavi prema bilo kakvim aluzijama na federalizam i decentralizaciju strahujući od raspada zemlje, a republikanci i Kurdi protivili su se Pahlavijevoj dominaciji.
Mladi Iranci ne očekuju spas od dijaspore
Mnogim Irancima ideološki prijepori između teokratskog establišmenta Islamske Republike, monarhista koji izražavaju nostalgiju za sedamdesetima i revolucionarne skupine koja je izgubila početkom osamdesetih, mogu se činiti zastarjelima.
Dok su pristaše monarhista i MEK-a ostali istaknuti među emigrantima i dok su se ista lica izmjenjivala u gornjim ešalonima Islamske Republike, broj stanovnika Irana se udvostručio te je postao urbaniji i obrazovaniji.
Iako među nekim Irancima postoji nostalgija za razdobljem prije revolucije, većina ih je premlada da bi ga se sjećala.
Većina glavnih političkih pokreta unutar Irana nakon 1979. nastojala je ili osnažiti ili reformirati Islamsku Republiku, a ne je potpuno pomesti s pozornice, sve do uzastopnih valova prosvjeda posljednjih godina koji zahtijevaju sveobuhvatnije promjene.
"Mislim da Iranci unutar Irana nemaju oči uprte u dijasporu očekujući da im izgradi budućnost", rekla je Vakil.
Plan tranzicije
Reza Pahlavi predstavio je u srpnju prošle godine na konvenciji iranske oporbe u Muenchenu, koja je okupila više od 500 sudionika, detaljan plan za tranziciju u Iranu. Plan, pripremljen u suradnji s organizacijama kao što je Nacionalna unija za demokraciju u Iranu (NUFDI), izazvao je velike rasprave.
Dokument obuhvaća širok spektar tema, od političke tranzicije, novog zakonskog okvira, vanjske politike, reforme vojske i sigurnosnog aparata do energetike i upravljanja vodnim resursima.
Glavni cilj je uspostava sekularne demokracije, očuvanje teritorijalne cjelovitosti i zaštita ljudskih prava, dok bi konačni oblik vladavine — republika ili ustavna monarhija — bio određen voljom naroda na slobodnom referendumu.
Plan predviđa prijelazno razdoblje od 18 do 36 mjeseci u kojem bi Pahlavi, kao "vođa nacionalnog ustanka", nadgledao tri institucije - Vijeće nacionalnog ustanka (zakonodavna grana vlasti), prijelaznu vladu i prijelazno pravosuđe.
Pahlavi podržava administrativnu, a ne političku decentralizaciju i strogo odbacuje federalizam po etničkim linijama. Također prebjezima nudi amnestiju. Njegovi suradnici rekli su za Politico da im se putem sigurnog portala javilo već na desetke tisuća ljudi koji podržavaju rušenje režima.
Neki republikanci i ljevičari ocijenili su plan "autoritarnim" tvrdeći da Pahlaviju daje prevelike ovlasti da imenuje i smjenjuje dužnosnike tijekom tranzicije i proglašava izvanredno stanje. Kurdi i druge etničke skupine žele pak političku autonomiju.
Takva fragmentirana oporba surađuje u slabljenju vjerskog režima, ali kada on padne, prijepori između republikanaca i monarhista te pristaša centralizacije i autonomije bit će najvažnija pitanja u Iranu.
-
iznenađenje u graduGrađane šokirao prizor na ulici, oglasio se stručnjak: "Nemojte se približavati niti paničariti"
-
Autocesta u AustrijiFOTO/VIDEO Zastrašujuće snimke nesreće u tunelu: Stradao hrvatski vozač, liječnici mu se bore za život
-
OBLJETNICA PRIZNANJA I REINTEGRACIJE"Hrvati su se vratili u četničko leglo": Obilježava se jedna od najvećih pobjeda u Domovinskom ratu
