Priča o urugvajskom avionu s 40 putnika i pet članova posade koji se tog 13. listopada 1972. godine srušio u nenaseljeno područje Anda, blizu granice Argentine i Čilea, ispričana je već toliko puta no uvijek je jednako strašna.
Od 45 osoba koliko ih je bilo u avionu, nakon pada i 72 dana čekanja na pomoć, preživjelih je samo 16. Pri samom udaru aviona u tlo poginulo ih je 12 dok ih je pet umrlo drugi dan.
Roberto Canessa (64), tada 19-godišnji student medicine, jedan je od onih koji su se uspjeli izvući, a nakon traumatičnog iskustva odlučio je objaviti knjigu u kojoj je iznio detalje agonije koja je trajala 72 dana i nevjerojatne borbe za život.
Ragbi ekipa "Christian Brothers" iz Urugvaja je putovala u Čile, a u jednom trenutku putnici su osjetili turbulencije i propadanje aviona. Odjednom se čula eksplozija.
"Čvrsto sam se držao za sjedalo i molio Boga da me spasi. Čuo sam krikove oko sebe, sve je bilo puno dima i vatre", napisao je Canessa. Uz njega je u trenutku pada bio prijatelj Gustav Zerbino koji je uspio preživjeti do kraja.
Pročitajte i ovo
Svi su poginuli
FOTO Detalji tragičnog pada zrakoplova: Let je bio rođendanski poklon jednom od putnika
Prvi lider koji je to izravno rekao
Kanadski premijer prozvao Iran za rušenje ukrajinskog zrakoplova: "Imamo informacije iz više izvora da je avion srušen iranskom zemlja-zrak raketom, moguće nenamjerno"
"I ti si živ, uzvikivali smo zajedno. Zatim smo pokušali da pronađemo još preživjelih. Bilo je jako hladno i otvorili smo kofere kako bi pronašli topliju odjeću. U to sam vrijeme bio student medicine u Urugvaju. Bio sam ragbi fanatik i krenuo sam s timom na utakmicu. Bili smo mladi, sretni i zdravi, a u sekundi se sve promijenilo", opisao je Canessa.
Avion se srušio na 3600 metara nadmorske visine. Temperature su išle i do minus 40 stupnjeva. Osim od gladi i hipotermije, preostali preživjeli morali su se suočiti i s lavinom koja je ubila još ljudi. Gubili su svaku nadu za spas, a i spasilačke ekipe odavno su prestale da vjeruju da je netko preživio nesreću, već su tek povremeno provjeravali područje, tražeći olupinu.
Preživjeli su onda učinili su ono što su mislili da nikada neće, ali to je bila jedina nada u spas - ljudsko meso.
"Morao sam uzeti komad mesa svojeg prijatelja..."
"To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osjećao sam se poniženo, bez dostojanstva. Morao sam uzeti komad mesa svog prijatelja i pojesti ga da bih preživio. To je bila jeziva i odvratna odluka. Lomio sam se. U tom sam se trenutku pitao je li bolje da umrem. Sjetio sam se majke i poželio sam se što prije vratiti kući. Imao sam i djevojku. Progutao sam komad ljudskog mesa i to je bio ogroman korak," otvorio je dušu preživjeli student medicine, danas kardiolog.
Dva mjeseca trebalo je proći da Roberto, s još jednim prijateljem, Nandom Paradom odluči napustiti olupinu i krenuti po pomoć negdje u snježnom prostranstvu nakon što su shvatili da ih spasioci neće pronaći.
"Pozdravili smo se i s prvim znakovima svitanja krenuli u našu smrtonosnu misiju. Imali smo na sebi nekoliko pulovera i hlača. Bez problema smo ih navukli jer smo već izgubili jako puno kilograma. Na leđima smo imali improvizirane vreće za spavanje od izolacijskih vlakana aviona. Nosio sam i ragbi čarapu puno hrane - trake smrznutog ljudskog mesa koje smo odrezali, s mnogo muke i boli u duši, s tijela naših smrznutih prijatelja. Moj prijatelj Nando i ja nosili smo ragbi čizme, jastuke iz aviona koristili smo kao skije, a svaki je nosio komad konopca i štap. Iskreno, nismo imali pojma što bi nam moglo trebati za takav put. Planina je stajala pred nama poput zida, a zrak toliko rijedak da smo morali stati svakih nekoliko koraka', opisao je Roberto Canessa u svojoj knjizi 'Morao sam preživjeti'.
Bili su uvjereni da će umrijeti na svom putu, no odlučili su kako je to bolje nego ostati kraj olupine, jedući svoje prijatelje i poznanike sve dok više ništa ne ostane, umirući od gladi.
"Koža mi je bila zelena, a prsti crni od hipotermije"
Dvojac je bio uvjeren da će umrijeti na svom putu. Preživjeli su, kako je poslije kazao, tako što su si zadavali male ciljeve - do iduće stijene, litice ili nanosa. I tako sedam dana.
'Um i tijelo počeli su nas izdavati sedmi dan. Koža mi je poprimila zelenkastu boju, a prsti su mi počeli crnjeti od hipotermije. No, taj dan, bilo je 16.15 sati, a sunce je još uvijek sjalo. Moralo je nestati prije pola sata. Nando, to znači da smo možda sišli s planine! Tamo! Tamo je izlaz!' uzviknuo sam. Noć je pala te u 19.12 sati.
Iduće jutro i dalje su se spuštali s planine - ugledali su prvog guštera, prvo zelenilo, srušeno drveće, otiske čizama...
'Uspjet ćemo, zar ne?' upitao me Nando.
Stigli su u civilizaciju, kad su s druge strane rijeke ugledali kauboja. Nisu znali kako da prijeđu rijeku, a on im je dobacio kamen zavezan za papir i olovku. Na njemu su napisali tko su i što im se dogodilo.
A nakon oporavka su se morali suočiti s nečim gorim od smrti - kanibalizmom.
"Kad sam došao kući u Urugvaj, hodao sam od vrata do vrata mojih prijatelja i objašnjavao njihovim obiteljima što smo sve morali da bi preživjeli i zašto smo morali učiniti to što smo učinili da bismo ostali živi", napisao je Canessa.
Opisao je i kako je posjetio Gustava i Raquel Nicolich, čiji je sin bio teško ozlijeđen i umro je u lavini koja je pogodila avion nakon nesreće. Kada je shvatio da će umrijeti napisao je pismo svojoj djevojci u kojem između ostalog stoji da je na kraju krajeva jedino duša važna i da svoje tijelo nudi onima koji imaju šanse preživjeti.