Dr. Roberto Canessa bio je 19-godišnji student medicine kada se avion s njihovom ragbi momčadi urugvajskog sveučilišnog kluba u listopadu 1972. srušio u Andama. Od 45 osoba koliko ih je bilo u avionu, nakon pada i 72 dana čekanja na pomoć, preživjelih je bilo samo 16.
Pročitajte i ovo
Dva mjeseca trebalo je proći da Roberto, s još jednim prijateljem, odluči napustiti olupinu i krenuti po pomoć negdje u snježnom prostranstvu nakon što su shvatili da ih spasioci neće pronaći.
'Pozdravili smo se i s prvim znakovima svitanja krenuli u našu smrtonosnu misiju. Imali smo na sebi nekoliko pulovera i hlača. Bez problema smo ih navukli jer smo već izgubili jako puno kilograma. Na leđima smo imali improvizirane vreće za spavanje od izolacijskih vlakana aviona. Nosio sam i ragbi čarapu puno hrane - trake smrznutog ljudskog mesa koje smo odrezali, s mnogo muke i boli u duši, s tijela naših smrznutih prijatelja. Moj prijatelj Nando i ja nosili smo ragbi čizme, jastuke iz aviona koristili smo kao skije, a svaki je nosio komad konopca i štap. Iskreno, nismo imali pojma što bi nam moglo trebati za takav put. Planina je stajala pred nama poput zida, a zrak toliko rijedak da smo morali stati svakih nekoliko koraka', opisao je Roberto Canessa u svojoj knjizi 'Morao sam preživjeti' koja treba uskoro ugledati svjetlo dana.
Dvojac je bio uvjeren da će umrijeti na svom putu. Preživjeli su, kako je poslije kazao, tako što su si zadavali male ciljeve - do iduće stijene, litice ili nanosa. I tako sedam dana.
'Um i tijelo počeli su nas izdavati sedmi dan. Koža mi je poprimila zelenkastu boju, a prsti su mi počeli crnjeti od hipotermije. No, taj dan, bilo je 16.15 sati, a sunce je još uvijek sjalo. Moralo je nestati prije pola sata. Nando, to znači da smo možda sišli s planine! Tamo! Tamo je izlaz!' uzviknuo sam. Noć je pala te u 19.12 sati.
'Uspjet ćemo, zar ne?!'
Iduće jutro i dalje su se spuštali s planine - ugledali su prvog guštera, prvo zelenilo, srušeno drveće, otiske čizama...
'Uspjet ćemo, zar ne?' upitao me Nando.
Stigli smo u civilizaciju. Htio se popeti na drvo i jednu kravu pogoditi u glavu kako bismo mogli jesti. Na drugoj strani rijeke vidjeli smo kauboja, na konju. Vikali smo. Rijeka je bila nepremostiva prepreka.
'Avion!' vikali smo kauboju, no tko zna kako smo njemu izgledali. Odgovorio je samo - sutra. Čekali smo jutro. Bacio nam je komad papira zavezan za kamen i olovku a Nando je napisao tko smo i što trebamo. Vratili smo mu kamen. Za dva sata po nas je došao čovjek s dva konja. Kazao je da se zove Armando i da ga šalje Sergio Catalan, naš kauboj', opisao je Roberto kako je izgledalo njihovo spašavanje nakon 10 dana hoda po bespućima Anda.
Jedna od najgorih stvari s kojima se morao suočiti, kao i ostali preživjeli, bila je činjenica da su jeli svoje mrtve prijatelje.
'Kada sam došao kući u Urugvaj, hodao sam od vrata do vrata mojih prijatelja i objašnjavao njihovim obiteljima što smo sve preživjeli i zašto smo morali učiniti to što smo učinili da bi ostali živi', napisao je.
Opisao je i kako je posjetio Gustava i Raquel Nicolich, čiji je sin bio teško ozlijeđen i umro je u lavini koja je pogodila avion nakon nesreće. Kada je shvatio da će umrijeti napisao je pismo svojoj djevojci u kojem između ostalog stoji da je na kraju krajeva jedino duša važna i da svoje tijelo nudi onima koji imaju šanse preživjeti, prenosi Daily Mail.
