Petrinja. Ni puna dva dana nisu prošla od stravičnog potresa. Spava se u automobilima, gdje tko stigne. Blato do koljena. Braća Stefano, Jan i Emanuel, od kojih je najstariji napunio 4 godine, spavaju u prtljažniku unajmljenog karavana. Odrasli se griju oko zapaljene vatre. Kadli pred njih, u gluho doba noći, staje kamion, na njemu stambeni kontejner.
Iz automobila koji je u dvorište ušao odmah za kamionom izlaze prijatelji Frane Jukić iz Male Dube i Braco Slako iz Drvenika.
Vezani članci
Gotovo cijelu noć vozili su prema potresom razrušenoj Petrinji kako bi isporučili kontejner kome je potrebno, znajući samo da će potrebite naći. I našli su ih.
Kupili su ga zajedno sa Zlatanom Divićem i krenuli na put.
Sva su trojica, ali ne samo oni, za Suzanu Božić iz Petrinje - heroji.
"Suze su samo navirale, i nama i njima"
"Mi smo vam stajali oko te vatre koju je susjed zapalio vani, i grijali se kad je došao taj kamion i ti ljudi. Do tada se nikada nismo niti vidjeli niti čuli. Pogledali smo se, a suze su samo navirale. To je nešto što pamtite za cijeli život", ispričala je za DNEVNIK.hr Suzana, majka trojice dječaka s još jednim na putu. Odlučeno je – Stefano, Jan i Emanuel dobit će brata koji će s ponosom nositi ime Frane, po jednom od ljudi koji su pomogli njegovoj obitelji.
Da će prizor koji su zatekli i oni pamtiti do kraja života, Frane i Braco potvrđuju uglas.
"Bili smo u Domovinskom ratu, svašta smo prošli, ali slika koju smo tamo zatekli… to je bilo strašno. Djeca u prtljažniku u zimskoj noći i njihova trudna majka i otac u blatu. To se ne može zaboraviti", kažu.
Pala je i pjesma, prisjećaju se. No nisu se dugo zadržavali jer ih je čekao put prema jugu.
"Ostali smo rušiti dimnjake"
Pomagati u Petrinji ostala je ekipa koja je kontejner prevezla do potresom pogođenog grada. Vlasnik prijevozničke tvrtke Dragan Mendeš osobno je sjeo za volan kamiona i bez puno pitanja s kolegom krenuo prema odredištu.
Još jedan kolega s drugim kamionom prema Petrinji je povezao i kamp-kućicu.
"Mi smo ostali gore pomagati. Imali smo kamion s košarom, tako da smo u suradnji s vatrogascima, ali i sami, srušili 60-ak oštećenih dimnjaka. Išli smo po selima oko Gline, a kad su ljudi vidjeli što radimo, svi su nas vukli za rukav. Tamo smo dočekali i Novu godinu, a onda se uputili kući", rekao je Mendeš.
U Banovinu je, o vlastitom trošku, odvezao još kontejnera i pomoći.
"Bio sam gore ukupno četiri puta. Za prijevoz nisam tražio ništa. Tri puta otići gore meni je 20 tisuća kuna goriva, za to su mi nešto skupili prijatelji. Žalosno je što smo Stožer u Petrinji pitali za nadoknadu samo troška za gorivo, no rekli su nam da gorivo mogu dobiti samo službe, policija, vatrogasci. Nisam tražio nikakvu naknadu za to što sam odvezao gore, ali bar gorivo. Jedan odlazak iz Makarske kamionom stoji 6 do 7 tisuća kuna", kaže nam.
Vozilo se cijelu noć
Iako Suzana Božić ni danas ne zna kako su došli baš do nje i dovezli joj smještaj za obitelj, upravo je Dragan Mendeš bio ta veza.
"On je imao kontakt, a nas dvojica nismo znali ni kome ni što. Svaka čast ekipi i tim dečkima, to je krenulo prema Petrinji oko 19:30 da bi u 4 sata ujutro bilo tamo. Momak je vozio cijelu noć", govori Frane Jukić.
I Jukićeva kći naslijedila je humanitarnu crtu – Suzani Božić poslala je opremu za bebu i potrebne stvari.
Tragedija je dovela do velikog prijateljstva pa se Suzanina obitelj redovito čuje sa svojim herojima i heroinom.
"Ona mi je kao sestra koju nisam imala. Svaki dan se čujemo, dopisujemo, dijelimo savjete i vodimo ženske razgovore. A ponudili su nam da i s djecom na ljeto dođemo na more. To je prijateljstvo za cijeli život", govori nam Suzana.
"Nisam bio gore, ali ono što sam čuo me potreslo"
Zlatan Divić, koji je sudjelovao u kupnji kontejnera, u razgovoru za DNEVNIK.hr rekao je kako je sretan što se pomoglo konkretnim ljudima.
"Mi smo vam to odmah napravili, dogovorili se, htjeli smo konkretno pomoći nekome i jako smo sretni što je to obitelj s malom djecom i s još jednim na putu. Pratit ćemo njihovu situaciju i pomagati im i dalje", rekao je Divić.
Te se noći nije s prijateljima mogao uputiti prema Petrinji, ali ono što su mu prepričavali, kaže, potreslo ga je.
"Tužno, jako tužno. Jako nam je drago što smo to napravili, baš smo sretni jer smo pomogli nekome u takvoj situaciji“, poručuje.
Borba za život
Da teška situacija spaja sudbine i dovodi do velikih prijateljstava, govori i činjenica da su Jukić i Slako, ali i drugi njihovi prijatelji, spremni Suzaninoj obitelji obnoviti kuću. Iako je u prvom krugu brzih statičkih pregleda dobila zelenu naljepnicu, kuća za život s djecom – nije.
"Dimnjak se naknadno srušio, popucalo je oko prozora i krovišta, temelj je u jako lošem stanju, pukao je i trusi se. Već kad smo se uselili kuća je bila u lošem stanju", kaže Suzana, koja je 15 godina živjela u prognaničkom naselju Mala Gorica. Pribavili su i crijep kojim bi obnovili krovište, ali - ne smiju. Iz APN-a su im rekli da ne mogu ulagati u kuću jer nije njihova, a uloženo im se neće priznati kada i ako dođe do otkupa.
Složna ekipa i tu želi pomoći.
"Spremni smo što god treba, skupit ćemo se, doći i pomoći, ali eto, trenutačno je stanje takvo da se ne smije, ne može. Da se ovo nekom mom dogodilo, ja bih ga odveo odatle, no oni se ne daju. Borci su to, ali to nisu uvjeti u kojima djeca trebaju odrastati", govori Frane Jukić te dodaje kako je razočaran u državu. Smatra da se moglo odmah puno više i bolje napraviti.
"Da se na takvim ljudskim sudbinama netko obogati, to je ono što boli. A mi smo tu i pomoći ćemo. Nismo bili otada gore, ali kada dođe beba, idemo", kaže Frane, koji u trenutku pisanja ovog teksta još nije znao da će jedan mali Petrinjac nositi baš njegovo ime.
Pravila objave komentara