Budim se u 7:50. Radim od 8:00. Razmišljam kako bih se sada gurao u tramvaju na putu do posla ili mahnito zvao taksi s obzirom na to da sam stisnuo snooze nekoliko puta više nego što sam noć prije isplanirao.
Dok čekam da zakuha voda za kavu, nabrzinu pregledavam poruke na mobitelu i čitam koliko je novih zaraženih od sinoć. Dokad će ovo trajati? J...na korona!
Pročitajte i ovo
Palim laptop. Na chatu pozdravljam kolege s kojima prvo dijelim novi smiješni video o životu u karanteni. Zamišljam kako sada pijemo kavu na terasi firme i grintamo zbog gluposti koje se trenutno čine tako nevažnima. Pitam se kad ćemo se opet vidjeti i sjesti na pivu poslije posla. Nabrzinu dogovaramo plan rada i žrvanj kreće. Redaju se poruke, chatovi, pozivi…
Baš kad pomislim kako je vrijeme da skuham još jednu kavu, shvatim da je već 16 sati i da je posao za danas gotov. Pozdravljam kolege, gasim laptop i razmišljam što ću raditi ostatak dana.
Zvoni mobitel. Mama: „Jesi mjerio temperaturu danas, jesi se javio epidemiologu, imaš li dovoljno hrane, treba li ti donijeti nešto?“
Razmišljam kako bih sada vjerojatno došao do njih poslije posla te bismo zajedno popili kavu, malo ogovarali susjede ili gledali kviz na televiziji.
Kažem joj da mi ne treba ništa, da se ne brine i da se čujemo uskoro.
Nije mogla izdržati. Pola sata kasnije mobitel opet zvoni.
Tata: „Mama ti je poslala ručak, ostavio sam ga pred vratima.“
Gledam kroz špijunku da provjerim ima li koga u stubištu, otvaram vrata i vidim tatu kako čeka na stepenicama kat niže da me vidi bar na sekundu.
Zovem mamu, kažem joj da mi je frižider pun i da mi ne šalje više hrane. Ona se samo smije. „Ajde, ajde, moraš malo moje juhe pojesti, to ti je dobro protiv korone“.
Grize me savjest. Nisam trebao ići na taj put. Imam 37 godina i roditelji koji su na korak do mirovine sada mi donose hranu pred kućni prag. A što da sad radim? Razmišljam kako ću njih i sestru kad sve ovo završi počastiti večerom u nekom fancy restoranu.
Čim završim razgovor, zove me sestra. Nije u samoizolaciji, ali radi od kuće i pita me treba li mi nešto i jesam li vidio onaj smiješni video koji sam jutros već podijelio s kolegama? Ćaskamo o svemu pomalo. „Kako je ovaj? Kako je onaj? Jesu njegovi svi ok? Ma dobro ajde, mora i to jednom završiti, glavno da smo svi dobro."
16:45 Što sad? Za filmove i serije još je prerano. Bacam oko na vijesti. Krizni stožer drži konferenciju za medije. Gledam ministra i liječnicu i pitam se spavaju li ti ljudi uopće? Dok mirno i staloženo govore kako se trebamo ponašati i što se sve poduzima polako zaboravljam kojoj stranci tko pripada. Ne znam zašto, ali osjećam se sigurno. Svaka im čast!
Gledam mobitel i aplikaciju koja mi govori da sam danas napravio tri i pol koraka i potrošio pola kalorije. Što sam ono rekao da ću raditi u samoizolaciji? Aha, napokon ću početi vježbati. Ali možda ipak da prije toga popijem još jednu kavu.
Sat i deset smiješnih videa kasnije: OK, nema više odgađanja, palim YouTube, navlačim tenisice i razmičem namještaj kako bih imao dovoljno prostora dok hopšem po stanu.
Znojim se kao svinja i psujem sve po spisku svom nerealno entuzijastičnom virtualnom treneru koji mi govori da ne zaboravim disati i da držim leđa ravno. OK, i to smo obavili. Sve me boli. Tko će se sutra natjerati opet? Koji je ono broj za psihološku pomoć za osobe u samoizolaciji?
Tuširam se, odlazim na balkon i gledam susjeda kako na velikoj terasi u zgradi preko puta prvo trčkara na mjestu, zatim trči s jednog kraja na drugi i na kraju šutira nogometnu loptu.
OK, vrijeme je za mobitel. „Hej, kako si?“, „Kako je u karanteni?“, „Ti treba nešto donijeti“? Razgovaram s onima s kojima se i inače svako malo čujem, ali i dragim ljudima s kojima sam zbog ovih ili onih razloga s vremenom izgubio kontakt. „A da se čujemo malo preko Skypea?“, „Čekaj malo, pa tko još danas koristi Skype, zaboravio sam koja mi je lozinka. Aha, pa možemo i preko Faceboka.“
Mislim si kako ipak ima i nešto lijepo u svemu ovom.
Netko mi opet šalje onaj smiješni video koji sam vidio jutros. Nema veze, pogledam ga još jednom i opet se nasmijem. Pitam se kad ćemo se opet svi naći na pivi u gradu ili otići na pub-kviz.
Već je 8 sati. Radim večeru i razmišljam: Netflix, HBO ili knjiga? Gledam po policama. Možda onaj Dostojevski koji već godinama skuplja prašinu? Ma ne, to ću sutra. Što je ono sve besplatno na internetu ovih dana? Da pogledam balet ili kazališnu predstavu na YouTubeu? Ma to ću isto sutra.
Pokušavam se sjetiti gdje sam ono stao sa serijama? Jedva držim oči otvorenima, ali dobro, još samo jedna epizoda i gotovo.
Isuse, već je prošla ponoć, moram leći, sutra radim. Bacam pogled na mobitel prije spavanja. Mama mob: „Javi što ti treba kupiti, skuhala sam ti ručak za sutra.“
-
Iz minute u minutuUŽIVO Rafalei sletjeli u Hrvatsku!
-
detalji svečanosti na PlesuU Hrvatsku stižu moćni borbeni avioni, Milanović i Plenković bit će prvi put na istom mjestu nakon izbora
-
Iz minute u minutuJe li HDZ blizu dogovora s DP-om? Grbin otkrio tko mu je sve dao podršku, analitičar o Milanoviću: "Napravio je grešku"
