Leo Klasinc rodio se 20. svibnja 1937. u Zagrebu, gdje je 1955. završio gimnaziju, 1960. diplomirao kemiju na Tehnološkom fakultetu te doktorirao 1963. na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu s disertacijom "Izotopni efekt dušika-15 i sekundarni deuterijski izotopni efekt kod reakcije amonijske soli s lužinom" (mentor Smiljko Ašperger).
Od 1961. radio je u Institutu Ruđer Bošković, gdje je bio znanstveni asistent (1961.–1963.), viši znanstveni asistent (1964.–1968.), znanstveni suradnik (1968.–1972.), viši znanstveni suradnik (1972.–1977.) i znanstveni savjetnik (od 1977.) te od 1968. voditelj Laboratorija za kemijsku kinetiku i atmosfersku kemiju Odjela za fizičku kemiju.
Član HAZU-a
Istodobno je od 1970. bio nastavnik na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1971.–2002.). Od 1970. sudjelovao je u nastavi Centra za poslijediplomski studij Sveučilišta u Zagrebu, a nešto kasnije i PMF-a. Predavao je također na Fakultetu prirodoslovlje i tehnologiju u Ljubljani te surađivao s Institutom Jožef Stefan.
Član suradnik HAZU bio je od 1990., a od 2004. redoviti član. Od 2019. bio je zamjenik tajnika Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti.
Uveo programiranje na studij kemije
Boravio je često u Centru za nuklearna istraživanja u Karlsruheu, gdje je već kao student (1959/1960) kod D.Schulte-Frohlindea izradio diplomski rad "Mjerenje kvantnog iskorištenja fotoreakcije bis-naftalen indigoida". Na istoj instituciji proveo je poslijedoktorsko usavršavanje kao teorijski organski kemičar u Institutu za radijacijsku kemiju 1966.–1968.
Tamo je također boravio povremeno od 1972. do 1984. u sklopu više bilateralnih projekata s Njemačkom vezanim uz područja spektroskopije, teorijske i atmosferske kemije. Na Kemijskom odjelu Louisiana State University u Baton Rougeu kao gostujući profesor (od 1984.) bavio se laserskom i masenom spektrometrijom i predavao biofizikalnu kemiju.
Akademik Leo Klasinc uveo je programiranje i primjenu računala u dodiplomski i poslijediplomski studij kemije na Sveučilištu u Zagrebu.
Brojna istraživanja
Bavio se istraživanjima iz područja fizičko-organske, atmosferske i teorijske kemije te matematičkim metodama u kemiji, masenom, fotoelektronskom i laserskom spektroskopijom.
Postigao je vrijedne rezultate u istraživanju elektronske strukture malih molekula i prvi dobio fotoelektronske spektre visoke kvalitete mnogih važnih skupina biološki-aktivnih molekula (aminokiseline, opijati, steroidi). Uveo je ionizacijski potencijal kao parametar za određivanje aktivnosti spojeva.
Prvi je u nas razvio i organizirao istraživanja u atmosferskoj kemiji, osobito troposferskoga ozona.
U suautorstvu sa Zvonimirom Maksićem i Nenadom Trinajstićem napisao je udžbenik "Simetrija molekula" (Zagreb, 1979).
Dobitnik je Nagrade Ruđer Bošković (1987.), Nagrade HAZU (1996.), Nagrade Grada Zagreba (2002.) i Državne nagrade za znanost za životno djelo (2007.).
