Imaju biznis s cvijećem, a djeca im otišla u Irsku: "Auto nam je star 20 godina i ne idemo na more, mladi hoće nešto drukčije"

Osječanin Damir Golik više od dva desetljeća uzgaja cvijeće. U njegovu vrtu i plastenicima više od četiri tisuće krizantema. Svaka će mu kroz ruke proći nebrojeno puta.

Pročitajte i ovo 1. studenoga Vlada donijela odluku hoće li na blagdan Svih svetih raditi cvjećarne i svjećarne Ljubav se ne kupuje ili? Nevjerojatan iznos koji se potroši za Velentinovo: Zaljubljeni će zbog inflacije morati izdvojiti još više

"Sve je teže, sve su veći nameti i troškovi. Cijene su iste ili čak manje. U principu se mora puno više raditi da bi se opstalo", kaže Golik.

Svoj rad proizvođači najčešće ne uračunavaju u trošak. Tomislav Žiška, također proizvođač cvijeća, kaže da cijena nije rasla. "Prije 2000. lončanice multiflore bile su 40 do 50 kuna, a sad ih već imate od 15. Najskuplja na tržnici je 30 kuna", kaže Žiška.

Niskim cijenama kvalitetnog cvijeća zadovoljni su jedino kupci.

Domaće cvjećarstvo guši uvoz koji desetorostruko premašuje njegov izvoz. Tako je, primjerice, prošle godine uvezeno gotovo 1400 tona cvijeća vrijednog 7,5 milijuna eura. Izvezeno je svega 150 tona ili 950 tisuća eura. Zato su mnogi proizvođači odlučili igrati na sigurno. Umjesto širenja, izabrali su proizvoditi onoliko koliko sami mogu prodati.

Žiška kaže da od njegova cvijeća žive tri obitelji. "Moja obitelj, otac i majka te brat i njegova obitelj. A što drugo raditi? U Njemačku mi se baš i ne ide", kaže Žiška.

Jela Fluhar i njezina obitelj također proizvode cvijeće. Svaka reznica krizantema košta dvije kune, lonac košta sedam kuna. Krizantema je prije gotovo šest mjeseci ušla u njihov plastenik. Dakle, ulaz je bez zemlje 30 kuna, ona svaki dan mora piti vodu i dobiti hranu. 

"A na tržnici će se ovih dana ove krizanteme prodavati za 50 ili 60 kuna, ovisi o tome koliko ima 'glava'", kaže Jela Fluhar, dodajući da će nakon blagdana Svih svetih biti sretni ako pokriju sve troškove. Ako nam nešto ostane, mi ćemo biti zadovoljni", kaže Fluhar.

Od cvjećarstva se, kaže, sve teže živi. "Troškovi su preveliki, a cijene su iste već 17 godina koliko radimo", kaže Fluhar.

A na pitanje imaju li proizvođači cvijeća potpore poput, primjerice, proizvođača pšenice, Fluhar odgovara: "Joj, molim vas, pa nitko nas ni ne spominje. Kad pogledate neke emisije, o cvjećarima, nikad ne pričaju. Mi za njih ne postojimo." Od države, kaže, ne primaju poticaje.

Iako Fluharovi imaju nekoliko plastenika i veliku proizvodnju, djeca im u poslu ne pomažu. "Oni su, nažalost, otišli u Irsku jer su morali otići. Odnosno, nisu morali, ali mi vozimo auto star 20 godina, ne idemo na more, radimo doslovno 24 sata, ložimo na drva... a mladi bi htjeli nešto drugačije. Htjeli bi otići na more, malo bolji auto, malo se bolje obući. A od ovoga to ne mogu", kaže Jela Fluhar.