Kako je raditi dok vam kraj glave jure automobili, kako izgleda radno mjesto na građevinskoj skeli i to na 50 metara visine, saznaje Provjereno.
Pročitajte i ovo
Prije radova na toplinskoj sanaciji zgrade radnici moraju postaviti 25 katova skela na ovoj riječkoj zgradi visokoj gotovo 50 metara. Ovo je osmi dan postavljanja. Od jutra do mraka, kat po kat. Umor na licima ne može se sakriti. Drago Kurtović već 30 godina radi upravo to, daska uz dasku, hrđave kontrukcije. 'U prosjeku smo gore 6 i pol, sedam sati na dan. Baš da se osjećam idealno, pa i ne, ali zadovoljan sam po pitanju toga, jer mi je već u navici, u živcima mi je to.'
Iako Drago obavlja najopasniji dio posla, ni koraci njegovih kolege po ovim daskama nisu manje značajni, ni manje opasni i svjesni su toga. Josip je skelar već 14 godina. Najteže je bilo u početku. 'Malo ruke tresu i malo nogice i tako, ali s vremenom to uđe u psihu i naviku.'
Kroz ogradu koju popravljaju na autocesti velikom brzinom projurio je automobil. Svaki od radnika upravo tu činjenicu ima na umu. Nesreća se iz određenih razloga na ovome mjestu dogodila, a nikad se ne zna kad bi se nešto slično moglo ponoviti. A kad se dogodi, stravični prizori nikad se ne zaboravljaju.
Priče o 'bliskim susretima'
Dok je osiguravao mjesto automobilske nesreće na autocesti, dogodila se druga. Grgura Vidasa sekunde su djelile od krivog koraka. 'Mi smo došli normalno po pozivu. Moramo osigurati mjesto nesreće za ostale sudionike u prometu. E i u tom trenutku je jedan od tih nepažljivih vozača, odakle se on stvorio, kako je vozio po zaustavnoj traci… On je jednostavno prošao kraj mene. Ja sam se maknuo u stranu, a on je prošao kraj mene i udario. Gledam u njega i vidim kako udara u parkirani auto koji je već sudjelovao u nesreći prije. I jedino što sam vido kako on udara i scena, ne znam, kako se od vjetrobranskog stakla, kako se raspršilo, kao nekakva eksplozija.'
Mnogo priča o 'bliskim susretima' u sjećanju je gotovo svakom od radnika koji popravlja ograde na autocesti. Koliko je ovaj posao težak fizički, toliko je i psihički. Sam zvuk guma kamiona ili automobila, pogotovo onaj koji se velikom brzinom približava, iznimno je neugodan. Iako se uvijek svako mjesto radova osigura zaštitnim strelicama i ograničenjima brzine, velik broj nesavjesnih vozača zanemari upozorenja. Tomislav Puhalo tvrdi: 'Ljudi najviše ne poštivaju brzinu i onda se zna dogoditi da stupić neki zakvači ili tako nešto. A nije baš lijep osjećaj kad auto prođe s jedno 200 pored nas, a ima ograničenje 60, 80 ili 100.'
Ove radnike, uz činjenicu da se svaki dan susreću s opasnim situacijama, još nešto odvaja od drugih zanimanja. I jedni i drugi, kažu, zadovoljni su. Je li njihov trud i izlaganje iznimnim uvjetima vrijedno i svih izgubljenih živaca? - za ove radnike jest.
