Noršić Selo, Jarušje, Dragonož, Šipački Brijeg i Cerina. Uobičajena je to ruta trgovca Tome Kovačevića svake srijede. Posljednjih četrdeset godina za sela Samoborskog gorja Tomo i njegova pokretna trgovina znače život i opstanak.
Otkako je prvi put sjeo za volan svoga kombija, samo je osmijeh ispod brkova ostao isti, šali se. Sve se drugo jako promijenilo.
"To se ne može usporediti razlika. Onda je naroda bilo tu gore, trgovina je išla, to je grmilo od trgovine. E, onda je naroda bilo, sad nema. Malo, malo pa je kuća zaključana. Sad se zaključala jedna u Noršić Selu prije tri tjedna. Prazna. Mladi su otišli, stari pomiradu i gotovo", prepričao je trgovac Kovačević reporterki Provjerenog Maji Medaković.
Stvarnost za većinu sela ne samo toga kraja nego diljem zemlje. Nekada je na toj ruti prodavao i do stotinu komada kruha. Danas je sretan ako proda trideset.
I pijače se, rekao je uz smijeh Tomo, nekad više pilo. Ovo sada je tek simbolično. Nakon prve stajanke i zadovoljnih kupaca, kreće dalje uz brijeg. Dvadeset godina star kombi radi kao urica.
"E, sad je još dobro. Što mislite prije po zimi, prije deset godina? Sad nije jake zime niti ima snijega, a prije deset godina...Svaki dan sam meto lance. Metni lance, deset metri kreni, napni lance, operi ruke u snijegu i ajd'", prisjetio se Kovačević.
"Uvijek vidiš dinar"
No, njemu je drago i posao koji, kaže, ne bi nikada mijenjao. Voli ljude i priznaje, ima jedna dobra stvar.
"Znači, uvijek vidiš dinar, jedino to. Da je sad to Bog zna kakva zarada, ja sad sebi ne zaslužim plaću", dodao je trgovac.
Rutinu na koju su starije žene s Tomom naviknule, omela je kamera Provjerenog. No, vjerne su se mušterije brzo snašle.
"Recite da pojeftini, da je skup", kazala je baka Katica dodavši kako ne bi bilo dobro da nije njega.
Kilometrima su daleko od prve trgovine u Grdanjcima, bez automobila. Autobus tim krajem rijetko prolazi. Kupiti kruh, jogurt i sjeme matovilca na kućnome pragu zapravo je jako zgodno.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Ako naručite danas, Tomo dovozi već sutra. Nema da nema, baš kao ni svakodnevne zezancije i sitnih podbadanja. "Dobar je dobar, kakav god je, dobar. Zgodan? Sad je malo posjedio", rekla je Katica kroz smijeh.
Prisjećali bi se oni mladosti još, ali Tomo je u žurbi. Rasporeda se valja držati. Kupci na to računaju i tako planiraju dan. Nakon što usluži stalne kupce, vrijeme je za odmor. "Danas imam sendvič tu, a poslije imam paprikaš u termos boci. Moram si dva puta pojest dok dođem navečer doma", pojasnio je Kovačević.
Nena zna mušterije u dušu
Zimi to ponekad zna biti i u devet sati navečer. Ali ni snijeg, ni kvar kombija, pa ni bolest, Tomu zaustaviti ne mogu. Dok on pravi pauzu, 200 kilometara dalje u selima u okolici Virovitice, Nena je u gužvi. Dok ona trguje, vozač Ivek koji je tek prvi dan na zamjeni za volanom pokretne trgovine, vozi onako kako Nena navigira.
"Sviraj, sviraj! Idi tam stani do one žene što stoji", navigirala je Nevenka, prodavačica u pokretnoj trgovini, vozača Iveka.
Smijeh je ono što ih uvijek prati. I ono zbog čega kupci vole Nenu. Jedva su, kažu, dočekali da se vrati s godišnjeg odmora. Da ih baš u dušu poznaje sve od reda, dokazuje i ovo.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
"Tu kod doma staneš, imam tu jednoga dedicu. Znam sve svoje mušterije. Znam vam ja i šta ko kupuje, unaprijed", rekla je Nena za Provjereno.
Tri kuće dalje Kruno će, rekla je Nena, kupiti tri piva i cigarete. Valentina će izaći po kruh, dvije lizaljke i banane. Dok se voze do idućeg sela, Nena popisuje robu, gleda što joj nedostaje. Šezdeset joj je godina, ali to njoj nije problem.
"To kičma kad zaboli, popijete tabletu i prođe. Ili odete malo na terapiju, ali radite i idete na terapiju i vratite se, eto to vam tako ide", rekla je Nevenka.
U jednom danu i po 115 kilometara
Mladi se posla boje, nitko ne bi radio. I to ne razumije. Kao ni priče koje čuje od drugih, da se ovako ne isplati raditi. "Zavisi kako ko hoće prodavat. Ako će prodavat previše skupo, neće imati ni kupaca. Ako će prodavat jeftinije, možda će i imat kupaca. Mislim da su ljudi postali jako lakomi", poručila je Nevenka.
Već pet godina ta su sela njezin teren. Dok kamion vozi, dobro je. Danas ga, kaže stručno, ne smiju gasiti. Ponedjeljkom naprave i po 115 kilometara. Da osam sati stoji za blagajnom u nekom velikom trgovačkom centru, njoj je nezamislivo.
"Ovo mi je bolje. Onako se malo vozite, pa sa ljudima pričate, a tamo samo kažete dobar dan i doviđenja u velikom trgovačkom lancu. Ovdje ne. Ima šale, ima zafrkancije, ima smijeha. Nekad i suza bude, ako smo bolesni pa se isplačemo. Zato ja razumijem sve moje mušterije i oni mene", ispričala je reporterki Provjerenog Maji Medaković.
Mušterije ih s nestrpljenjem očekuju
Svaki drugi dan mušterije s nestrpljenjem očekuju Nenu na kućnom pragu. Jedna od njih je i baka Milka. "Da nam nema te trgovine bili bi valjda gladni. Vako ipak tri puta u sedmici nam dođu. Koliko možemo, toliko kupimo i šta nam treba i tako. Do toga preživljavamo", rekla je Milka za Provjereno.
Od toga i od kratkog druženja. Lijepe riječi koju, kaže baka Milka, da nije Nene ne bi imala s kime podijeliti. Toga je pod njezinim krovom malo. Ima 85 godina i život kakav nikom, kaže, ne bi poželjela. Jedinac Zdravko rođen je gluh i nijem, a onda je prije 30 godina izgubio i vid.
Komuniciraju tako što jedno drugome pišu na dlan. Sve njihove brige za sobom vuče i Nena. Ne može drugačije, kaže. Mušterije poznaje u dušu, ipak je već godinama tu. "Tužno, žao mi je svakoga, bio on mlad ili star. Svakoga mi je žao, ali Božja volja", rekla je Nevenka.
Težak život
Nestalo je brašna, a svi znaju da je u 11 sati Tomo još uvijek kod autobusne stanice, usred šume. Ma koliko prekrasna priroda bila, život je u ovim krajevima težak.
"Katastrofa, znate i sami. Bez trgovine, bez pošte, bez doktora. Znači, doktor je Bregana", kazala je uplakana žena. Na pitanje o tome misli li da su zaboravljeni od sviju, kaže kako misli da jesu.
Osim od Tome. I zato bi kaže, trebao imati nekakvu potporu od grada ili države, jer njima doslovno znači život. Suza poput njenih i Tomo i Nena kroz godine su se nagledali. Znaju dobro kako ljudi žive pa unatoč svim fiskalizacijama, tekica i dobra stara veresija još uvijek postoje.
I ne samo ljudi. Na pola svoje današnje rute, Tomo ima još nešto obaviti. Ima nahraniti mačke. "To se sve nakotilo, a nitko ne rani. I životinja mora živjeti. I žal mi ih. Dok god mi ostane, ja metnem u kutiju i donesem svaki dan", rekao je Tomo.
Njih devet omaste brk. I točno znaju kada stiže. Još ga nekoliko godina dijeli od mirovine. Što će nakon toga i mačke, ali i ljudi ovoga kraja ne zna.
U Noršić Selu u kojem je već dvije godine i područna škola zaključana, već sad polako spremaju zalihe. "Pa onda ne znamo kaj budemo. Mi još lako, ali stariji ljudi kaj budu oni, to je pitanje", istaknula je za Provjereno Ana iz Noršić Sela.
Pitanje koje čini se, muči samo njih. A oni sve stariji i sve malobrojniji. U popisu stanovništva i biračkog tijela tek mizeran postotak. I baka Milka i Blaženka iz Brezovice u okolici Virovitice. I Katica i 93-godišnji Štef iz Noršić sela. Kupci koje Tomo i Nena poznaju u dušu, zbog kojih njihove trgovine na kotačima još uvijek voze. Donoseći osmijeh u zaboravljena sela. Dostavljajući nadu makar tri puta na tjedan.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
