Na podu dnevne sobe svako malo nikne nova pruga, novi željeznički kolodvor. Šestogodišnji Gabrijel obožava vlakove. Što je ovoga puta složio, 44-godišnja Gordana Divić će vidjeti, ali prstima. Slijepa je od svoje sedme godine, no kako kaže, živi sasvim normalnim, običnim životom. To što ne može vidjeti boju lokomotive koju je Gabrijel odabrao, nikada je nije sprječavalo da uživa u zajedničkoj igri. No to što je kao žena s invaliditetom postala majka, u društvu se još uvijek smatra svojevrsnom hrabrošću.
Ona sama to ne smatra nikakvom hrabrošću: ''Kao da sam oduvijek znala da ću imati dijete, obitelj, posao, to je stvarno nešto što se meni podrazumijevalo i dok sam bila djevojčica''.
Za 38-godišnju Anitu Blažinović, rođenu s cerebralnom paralizom, cijeli se život, kako kaže, podrazumijevalo nešto sasvim drugo: ''U principu odrastala sam s percepcijom da ja neću biti mama, da se ja neću udati. Ni moji roditelji čak nisu očekivali da bih ja ikad mogla biti mama. Uvijek su teme stvaranje obitelji bile rezervirane za moju sestru, sestrične, ljude oko mene. Kao - to nije za mene, a eto, sve sam ih iznenadila''.
Ljubav iz srednjoškolskih dana Aniti je na početku fakulteta, u 23. godini, donijela ljubav za cijeli život. Njezinu Lanu. Trenutak koji će zauvijek pamtiti. Još bunovna nakon anestezije i carskog reza svoju je djevojčicu primila na prsa: ''Počela sam plakati i bila je to najljepša mala okruglica koju sam ikad u životu vidjela. Bila je miljenica cijelog odjela''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Predrasuda nisu lišeni ni oni od kojih biste im se najmanje možda nadali
Strahova je bilo malih milijun. Od toga hoće li moći iznijeti cijelu trudnoću sjedeći u kolicima do toga kako će se brinuti o bebi kada se rodi, a ni povremeni zli jezici nisu djelovali nimalo ohrabrujuće: ''Bilo je komentara otvorenih, čak i od meni bliskih ljudi, zašto ste joj dozvolili da rodi ili tko će to hraniti? Pogodilo me to zašto ste joj dozvolili da rodi jer moje dijete nije "to". I ja kao i svaka druga žena na ovoj planeti imam pravo biti majka i ostvariti se kao majka ako to fizički mogu i ako imam potporu obitelj''.
Stavovi koje je teško razumjeti nisu rijetki ni tamo gdje biste ih možda najmanje očekivali – u liječničkim ordinacijama, među stručnjacima.
''Na jedan, rekla bih, možda prikriveni način se nastoji odgovoriti žene s invaliditetom od trudnoće i od majčinstva pa kažu "znadete li koliko je to zahtjevno, jeste li svjesni da će to štetno utjecati na vaše zdravlje, hoćete li vi biti sposobna izvršavati svoju roditeljsku ulogu? Postoje rašireni stavovi da žene s invaliditetom to ustvari ne bi trebale jer je za njih dovoljno teško što imaju vlastiti invaliditet i da bi možda briga o djetetu loše utjecala na njihov invaliditet i na njihovo zdravlje'', upozorila je na predrasude Mira Pekeč Knežević, zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.
Pročitajte i ovo
Zdravstveni sustav nije prilagođen za potrebe žena, pogotovo ne žena s invaliditetom
Istraživanje koje je 2016. godine objavila Udruga RODA, a tiče se upravo majčinstva i žena s invaliditetom istaknulo je cijeli niz problema, kaže Branka Mrzić Jagatić, jedna od autorica i programska koordinatorica Udruge RODA te upozorava: ''Zdravstveni sustav nije prilagođen za potrebe žena, posebice ne za potrebe žena s invaliditetom, zdravstveno osoblje nije dovoljno educirano, ne zna kako komunicirati s tim ženama, ne zna na koji način obaviti određeni pregled''.
Potvrđuje to i Blažinović na temelju vlastitog iskustva, a ne baš lijepa iskustva na početku svoje toliko željene trudnoće imala je i Gordana, ali o tome nerado priča. Mrzić Jagatić dodaje da ne postoji registar zdravstvenih ustanova, primarnih ginekoloških ambulanti gdje bi žene s invaliditetom koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica mogle doći na pregled i dobiti odgovarajuću zdravstvenu skrb.
Tu su još i arhitektonske, ali i komunikacijske barijere, primjerice u slučaju žene koja ne čuje, a nije joj osigurana tumačiteljica hrvatskog znakovnog jezika što znači da su ženama s invaliditetom ugrožena ne samo prava koja imaju kao pacijentice nego i temeljna ljudska prava.
Pročitajte i ovo
Želja za velikom obitelji ostala je neispunjena, a moglo bi biti drugačije
Divić je maštala i o velikoj obitelji, ali uz kredit u švicarcima i strah za egzistenciju, planiranje obitelji veliki je izazov. To što i ona i suprug Petar, koji je također slijep, oboje rade, svjesni su da je svojevrstan luksuz jer u RODA-inu istraživanju koje je obuhvatilo stotinu žena s invaliditetom više od polovice njih je nezaposleno. Dvije trećine željelo bi roditi, ali jednako toliko smatra ih da postoje objektivne prepreke za ostvarivanje majčinstva. Kao najvažniju, žene navode upravo nedovoljna financijska sredstva.
I nedostatak podrške visoko je na ovoj ljestvici. Nešto na što je Anita, srećom, uvijek mogla računati. Kada se rodila Lana, Anitina majka Vesna je imala 41 godinu i znala je da će u mnogim stvarima svojoj unuci zapravo biti mama: ''Ja sam točno znala što ona može, odnosno što ne može, ali imala sam veliku vjeru u sebe, u svog supruga, u svoju mlađu kćer. Mi smo bili Anitine i ruke i noge''.
No pravo na svojevrstan rodiljni dopust u ime svoje kćeri s invaliditetom nije mogla ostvariti iako bi im to tada bilo od velike pomoći. Slučajeve poput njihova zakon jednostavno ne predviđa pa je uz brigu o maloj bebi ona cijelo vrijeme radila. I to kao vozačica tramvaja u ranoj službi, već od četiri sata ujutro.
Pročitajte i ovo
''Puno me puta iznenadi koliko je moja kći zrela''
Gabrijel ni dan danas u potpunosti ne percipira da mu roditelji ne vide, mama posebno jer nerijetko ga zna uloviti u svakakvim nestašlucima. No odrastanje nosi svoje. Ono što je njemu svakodnevica, što mu je normalno možda će nekima biti čudno ili čak razlog za zadirkivanja. ''Nećemo dopustiti da on gleda na to kao nešto ružno'', kaže Divić, baš kao što to Blažinović nikada nije dopustila svojoj Lani.
Ona je za nju uvijek bila samo mama i to najbolja na svijetu i nikada je nije gledala kroz prizmu njezina invaliditeta.: ''I dan danas puno razgovaramo oko svega i puno puta me iznenadi koliko je zrela u razmišljanju i neki put čak ja više dramim i imam neke prepreke i bojazni u svojoj glavi i onda ona dođe i spusti me''.
Obje žene u svojem majčinstvu uživaju cijelim svojim bićem. Usprkos svim predrasudama, osudama okoline, nerazumijevanju. Usprkos svim barijerama, kako onim arhitektonskim i komunikacijskim, tako i onim u ljudskim glavama.
