Kada ga je ekipa Provjerenog prvi put snimala 2007. godine, Robert Panijan imao je samo 16 godina. Bolovao je od zloćudnog tumora potkoljenice. Njegov je život bio mahom bolnički. Kemoterapije, operacije, ali i velika volja za životom, za boljim sutra…
Pročitajte i ovo
"Znam da trebam to odraditi do kraja i onda ćemo odraditi to slikanje i vidjeti jesam li se riješio toga", govorio je tada Robert i novinarki kazao kako je siguran da će pobijediti.
15 godina poslije, potpuno druga slika. Bolest je, srećom, daleko iza njega. No svog prvog susreta s ekipom Provjerenog još uvijek se dobro sjeća.
"Dugo je to trajalo, godinu, godinu i pol sam se liječio, konstantno bio praktički u bolnici. Udruzi čiji sam član i danas, Krijesnica, došao je upit Provjerenog bi li mogli naći tinejdžera koji se liječi da ispriča svoju priču, koliko pati društveni život, koji su to osjećaji, procedure tijekom liječenja i mislim - zašto ne", kazao je Robi.
"Nema smisla predati se prije nego što je uopće počelo"
Uz podršku prijatelja, obitelji, a ponajviše roditelja, kaže, uspio je izgurati to mučno razdoblje svog života.
"Nismo ni dopustili da padnem u jednom trenutku, nego - idemo to riješiti, to je sad proces koji moramo obaviti i nakon toga ćemo se vratiti u neku svoju normalu i sve će biti dobro. Ali nema smisla predati se prije nego što je uopće počelo", ističe Robert.
Koliko god ga je bolest fizički usporila, unazadila, toliko se u glavi rodila sve veća volja za životom. Svaku priliku koju je dobio objeručke je zgrabio.
"To me nekako u glavi potaknulo da više napredujem, da učim, i zbog toga mogu reći da sam i završio fakultet, otvorio firmu i bavim se čime se bavim danas", navodi Robi.
Danas je Robert uspješan poduzetnik. Otvorio je startup marketinšku agenciju uz koju je povezao grafički i web-dizajn. I ima čak desetero zaposlenih.
"Sad smo već, mogu reći, došli na neke zdrave noge i zato se sad možemo posvetiti i novom programu", kaže.
Da stvar bude zanimljivija, neke je svoje suradnike pronašao baš u emisiji Provjereno. Jedna od njih snimala se ovog rujna.
"Prije 5 godina ostala sam bez potkoljenice. Imala sam osteohondrosarkom, to je jedan oblik raka kosti. Nakon druge operacije, zapravo na drugoj operaciji morali su mi amputirati potkoljenicu", kaže Maja.
"Prije jedno dva mjeseca u Provjerenom sam vidio Maju Drobnjaković, osobu koja je imala sličnu dijagnozu kao ja i sličnu povijest. Ona je također bila osoba koju nije spriječio ni invaliditet ni ta bolest da se bavi onime što voli. To mi se svidjelo i primijetio sam, odnosno odmah sam skužio da je Maja super fit za novi projekt koji pokrećem", kaže Robi.
Stupili su u kontakt i dogovorili suradnju. Maja, inače sportašica i kineziologinja, njegovom se idejom oduševila.
"Naše je da ćemo provoditi vježbanje na radnom mjestu, pogotovo sa zaposlenicima koji sjede jako dugo, odnosno rade 8 sati recimo za stolom. Prvo ćemo odlaziti na radno mjesto i vježbati po 15-ak, 20 minuta s njima, a kasnije preko linka, online istu stvar", objašnjava Maja.
"Osobe koje manje vježbaju sigurno imaju, što je činjenica, veći rizik od smrti. Idemo s polazišne točke da smo mi najdeblja nacija u Europi. Da, jako loše zvuči i želimo što više aktivirati i pokrenuti osobe na nekakvo bavljenje sportom", dodaje.
Kreativnost i svestranost nemaju granice
Alen je danas grafički dizajner, također zaposlen u Robertovu uredu. Njega smo imali priliku upoznati prije 6 godina kada se predstavio kao "kreativan, promjenjiv, onako promjenjive ćudi, uvijek za nešto novo… i znatiželjan".
A takve kreativne i znatiželjne Robert je tražio za svoj tim. Zna i sam kako je teško pronaći posao, osobito kada se i sam suočavaš s nekom vrstom invaliditeta. Tako je odlučio raditi baš na tom planu. Od njih desetero koji rade s njim, čak šestero su osobe s invaliditetom, izvijestila je reporterka Sara Duvnjak.
Kada smo ga upoznali, Alen je te 2016. bio još student Likovne akademije u Zagrebu. Zbog prirođene bolesti mišića tzv. artrogripoze, rukama i nogama gotovo pa se uopće ne može služiti. No za sve je on to pronašao alternativu.
Osim što se bavi grafičkim i web-dizajnom, Alen je simultani prevoditelj engleskog i hrvatskog jezika, kao i svjetski renomirani likovni umjetnik.
"Izlagao sam svuda po svijetu. U New Yorku tri puta. Prvi put čak na poziv, vidjeli su me ovdje i rekli da me hoće na Manhattanu, gdje je izlagao Andy Warhole. I Pablo Piccaso imao je jedno od prvih izlaganja u New Yorku", kaže Alen.
Svi su ovi ljudi pokretači, koji bez obzira na svoja proživljena iskustva nisu pali, posustali, a kamoli odustali. Oni motiviraju. Cilj im je svojim primjerom i radom, ali i prilikom koju su dobili upozoriti na golem problem s kojim se suočavaju osobe s invaliditetom u Hrvatskoj.
Alen ističe kako su predrasude najveći problem.
"U Hrvatskoj imamo zapravo dosta osoba s invaliditetom, to je još i od rata posljedica. Sad sa zapošljavanjem dosta teško ide. Ja znam koji sam fakultet završio, znači imao sam i znanja za rad, napisao sam da sam osoba s invaliditetom, iako mi to nimalo ne smeta jer imam operiranu nogu - nisam dobio ni poziv za razgovor za posao i onda sam to jednostavno maknuo iz životopisa. U firmama u kojima sam prije radio nisu ni znali da sam osoba s invaliditetom", navodi Robi.
Jednostavnije mu je, kaže Robi, bilo prešutjeti jer je na vlastitoj koži vidio da zbog predrasuda neće dobiti ni priliku. Baš zbog toga je na primjeru svojeg posla koji radi odlučio nešto promijeniti.
Robert kaže kako u zadnje vrijeme Zavod i Centar za profesionalnu rehabilitaciju dosta rade na senzibiliziranju javnosti i edukaciji osoba s invaliditetom kako bi im podigli razinu osposobljenosti za rad.
Prema zakonu Republike Hrvatske o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, poslodavci imaju zakonsku obvezu na svakih 20 zaposlenih zaposliti kvotu od tri osobe s invaliditetom. U Zavodu za rehabilitaciju i vještačenje osoba s invaliditetom tvrde da je zakon od 2015. godine dobivao nekoliko izmjena i dopuna.
"U svakom trenutku ipak je važno i tako slijedi, to je zakonska regulativa, voditi računa o potrebama poslodavaca. One nisu zanemarive, znamo koja je uloga poslodavca. Uloga poslodavca je da nađe posao, dogovori ga, odradi, isporuči proizvod i naplati. Osobe s invaliditetom s druge strane imaju svoje poteškoće, svoja ograničenja i jednostavno moramo spojiti potrebe poslodavca s mogućnostima osoba s invaliditetom", kaže Jasenka Sučec, pomoćnica ravnateljice za profesionalnu rehabilitaciju.
Poslodavci koji ne žele zaposliti osobe s invaliditetom plaćaju naknadu
Oni poslodavci koji imaju mogućnost, no ipak ne zapošljavaju osobe s invaliditetom imaju nekoliko načina nadoknade.
"Poslodavac može tu kvotu ispuniti tako da zaposli osobu s invaliditetom ili da plati naknadu - to mi zovemo naknada za nezapošljavanje, može koristiti sustav zamjenske kvote, što je vrlo interesantno poslodavcima", navodi Sušec i dodaje kako je mjesečni prihod od poslodavaca koji plaćaju naknadu oko 12 milijuna kuna, a iz tog se novca isplaćuju poticaji.
U tome Robert vidi šansu, ne samo za svoj posao već i za sve njegove zaposlenike s invaliditetom.
"Zavod za vještačenje i zapošljavanje osoba s invaliditetom donio je tu odluku, taj zakon da firme koje surađuju sa, primjerice mojom firmom, ili s firmom koja zapošljava više od pola, odnosno pola od svih zaposlenih su osobe s invaliditetom, te penale može, ajmo reći, platiti meni, tj. uzeti uslugu od moje firme umjesto da plaća u državni proračun", kaže Robert.
Baš zato što je i sam na svojoj koži osjetio nepravdu i predrasude, odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Pomoći sebi, ali i drugima. Prije svega pametnim, sposobnim ljudima željnima da donesu promjene.
"Osobe s invaliditetom, neću reći mogu biti, već jesu uspješni ljudi. Ja imam itekako i dosta svojih prijatelja i prijateljica koje su i književnice i učitelji, profesori, nema čim se ne bave, a u kolicima su ili imaju nekakav drugi vid invaliditeta", kaže Alen.
Znaju oni da je njihov invaliditet prepreka u mnogočemu. No bistri i poduzetni kakvi jesu, znaju da i u poslovnom i u privatnom životu ima puno vrata iza kojih stoji prilika. I da je jedino što im preostaje biti uporan. Kucati na svaka dok se ne otvore ona prava. Dok mnogi čekaju da probleme rješava tamo neki sustav, država i birokracija, čini se da se najbolje ideje, a osobito rješenja gotovo uvijek rađaju u glavama njih samih. Onih kojima su ista ta rješenja najpotrebnija.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr
