Djelatnici doma u malom slavonskom mjestu javili su za priču Krune Skokića. Čovjeka koji je živio, radio, bio jedan od najaktivnijih članova svog mjesta, živio punim plućima. Posljednje dvije godine, prikovan je za krevet nakon teške prometne nesreće. U stanju je vigilne kome, a čak su i poneki liječnici od njega digli ruke. No djelatnici doma, a osobito obitelj - nisu.
Svaki, pa i najmanji pomak, za njih je nada. Unatoč tome što su im maksimalno izašli ususret, skrb košta. Obitelj je došla do financijskog ruba. Gladni nisu, no djedovinu su rasprodali jer za Krunu mora biti.
Kruno je stradao na povratku s posla, u pola pet popodne. U automobilu u kojem je bio sam i trijezan. Što se točno dogodilo, nikada neće saznati, ali ta večer svima im je promijenila život.
"Stanje je ozbiljno i kritično. Izvadili su mu slezenu, imao je unutarnje krvarenje. Ja samo znam da sam tu legla i da sam jako vikala - Kruno, moj Kruno", prisjetila se majka Dragica.
Pretrpio je i teške traume glave. U dva mjeseca, koliko je boravio u bolnici, zbog mjera zaštite od korone vidjeli su ga samo jednom. dijagnoza je bila poražavajuća. Bez svijesti i bez nade za oporavak. Kruno iz bolnice, kaže Dario, nije otpušten, nego otpisan.
Pročitajte i ovo
"Kad se to dogodilo, ja sam rekla da ću četveronoške, ja sam nogu operirala, četveronoške puzati, ja ću ga služiti kako budem mogla", kaže mama Dragica ekipi Provjerenog.
Srce je htjelo, ali prevladao je razum. I zapravo sreća da su za tako teškog bolesnika uspjeli pronaći smještaj.
"Volio je pažnju i uvijek izvodio neke kerefeke. Tipičan mlađi brat", kaže Dario. Onaj koji stalno trči za vama i gura se u vaše nekoliko godina starije društvo.
Na fotografijama iz srednje tek je prividna ozbiljnost.
Nema gdje ga nije bilo. Od posla, preko KUD-a, vatrogasnog i lovačkog društva, pa do redovitih tura sa svojim bajkerima. Zbog toga joj je, kaže, posebno teško. Posljednje dvije godine brat Dario i mama Dragica odlaze Kruni u dom.
Ako ne svaki, onda svaki drugi dan, u nekoliko kvadrata sobe broj devet Doma za starije i nemoćne Sveti Antun u Šagu stane cijeli njihov svijet.
"Mi smo tu, Dario i ja smo tu i jesam ti rekla, ništa se ne događa kad smo mi tu. Ajde još malo otvori oči, onako, gle, Dario, pogledaj ga", govori Dragica Kruni dok ga mazi po licu.
Uvijek je bio takav, kažu. Tvrdoglav, nije volio da mu se ponavlja više od jednom. Sada drukčije ne ide. Pričaju mu, nasmijavaju ga, nagovaraju da otvori oči. Masiraju i škakljaju stopala.
Kruno je potpuno nepokretan, prije dvije godine iz bolnice je otpušten s dijagnozom tetraplegije i vigilne kome, no oni vjeruju da ih i vidi i razumije. Da je s njima još uvijek onaj stari Kruno koji im se smiješi s fotografija u bajkerskom odijelu.
Pročitajte i ovo
Sada je ovo Krunin dom. Dom za starije nije idealno, ali je jedino rješenje. Srećom, kažu Skokičići, u domu su imali razumijevanja za njihovu situaciju.
"Ovakav bi dom negdje dalje, ako bi ga uopće htio primiti, koštao jako puno", rekla je Suzana Jeger reporterki Provjerenog Maji Medaković.
Kod njih plaćaju 700 eura, što je, kažu, ispod svake tržišne cijene. No za obitelj i to je mnogo jer 545 eura, koliko nakon kredita ostane od Krunine mirovine i invalidnine, nije dovoljno. Stoga su se morali snaći.
"Prvo je bilo što sam prodala zemlju, a onda je on nadoknađivao i tako. Pomogli su nam, ne mogu kazati", rekla je mama Dragica.
I rodbina, i susjedi, i Krunin i Darijev poslodavac. No njihova je borba maraton, a ne utrka na stotinu metara. Nekako će, kažu, ali kako, ne znaju.
U Domu u Šagu, kaže voditeljica Nataša, Kruno je najmlađi i najteži štićenik.
"Bili smo skeptični, bojali smo se cijele te situacije, ipak je ovo dom za stare i nemoćne, i onda neka nazogastrična sonda, kanila, ovo, ono, kateter, s tim smo se susretali, ali ovo su već bile novine za nas", ispričala je.
Unatoč strahovima svima im se kaže zavukao pod kožu. Njegovateljici Ivani posebno. Hrani ga na špricu, uz pomoć PEG-a, cjevčice direktno spojene u Krunina crijeva. Vršnjaci su, a veza je tim jača, kaže Ivana, jer je veoma podsjeća na braću koju je izgubila.
"Nekad sam mu i dosadna, ali jednostavno to je jače od mene. Ja dođem, malo mu pustim motore, mi slušamo u noćnoj kad imam vremena i pričam mu puno, stvarno mu puno pričam", kaže njegovateljica Ivana Bošnjak.
Pročitajte i ovo
"Vidim da me razumije, da reagira na mene i to mi onda jako puno znači", dodaje.
Upravo je ona u Domu među prvima primijetila da Kruno reagira, za što im je uporno govoreno da su u pitanju refleksi,a ne voljni pokreti. Za Darija nema sumnje što snimke prikazuju.
Otad ni obitelj, a ni oni u domu nisu stali s pitanjima, traženjima, moljenjima da se s Krunom nešto pokuša. No odgovor je uvijek bio isti.
Kruno je samo kopnio. Uz svu potrebnu njegu, bez dekubitusa, ali bez odgovarajuće pomoći, mogućnosti za napredak. Dvije godine nakon nesreće konačno se pronašao liječnik koji je potpisao njegov transfer za Zagreb, gdje su mu početkom listopada u Dubravi ugrađene elektrode za duboku moždanu stimulaciju.
"Uključujemo ga ujutro u 7, svaka tri sata. Imamo mobitel pa navijemo. I onda mu to stimulira… i evo ga, otvorio je oči. Bok, Kruno!" kaže Nataša.
"Ujutro se proteže, prije to nije radio. Imamo osjećaj da se nekad i osmjehne. Puno i iskašljava, imamo osjećaj da bi komunicirao s nama. Onda nogama, noge su mu bile potpuno ukočene, on ih sada povlači, pogotovo na škakljanje", dodaje.
Sitni pokreti, treptaji, geste. Promjene nabolje koje one kažu ne da vide, nego slave svaku pojedinačnu.
Brat Dario nada se da će se oporaviti dovoljno da može doći kući. To je cilj koji im je svima više od toga, zapravo misija.
Tek dvije godine nakon nesreće, a na preporuku liječnice iz bolnice Dubrava, Kruno je dobio toplice. U Domu sada pripremaju njegove papire, pokušavaju ishoditi da uz njega u pratnji u toplicama boravi i mama Dragica.
Biti tu jedni za druge. Kao braća, kao obitelj. Onako kako treba, kako su naučili.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr
