Bio je sportaš, putnik, veseo i nasmijan. Jedna nesreća promijenila je život cijeloj obitelji: "Očajni smo, propada nam pred očima"

Bio je pun života. Sportaš, putnik, veseo i nasmijan. U samo nekoliko sekundi sve se promijenilo.

Ovakva priča može se dogoditi svakome pa i vama, vašem djetetu, nekome koga volite i to već danas. Nesreća koja se prije dvije godine dogodila, iz temelja je promijenila živote cijeloj obitelji Ferderber iz Rijeke. 35-godišnji Ivan u padu s bicikla ostao je nepokretan.

On sam, ali i njegovi bližnji bez odgovarajuće su podrške. Ivan je pri svijesti, reagira, može pomicati ruke, ali adekvatnu rehabilitaciju u Hrvatskoj koja bi mu pomogla u oporavku i napretku ne može ostvariti. Očajni su. Kažu - propada nam pred očima, a znamo da tako ne mora biti. 

"Ivan je vrlo vedar, veseo i društven. Vodio je dinamičan život. Strast mu je bila vaterpolo, a ljubav mu je bila pjevanje. Imao je predivan glas", priča njegova sestra Lea Ferderber.

No, Ivan je danas drugačiji.

"U zadnje vrijeme je dosta dobar. Novi lijek koji je dobio je super. Da se s njim i pričati i hoće malo komunicirati. Malo se svađamo pa se ne svađamo i tako", govore otac Leonardo i Lea.

Pročitajte i ovo kakva ljubav Što čini obitelj? Mama, tata, djeca... samo zajednička krv i geni? E, pa ne!

Svemu se tome, i svađama i smijehu, zapravo vesele. Jer tu je, uz njih. Reagira.

U kolicima je i hrane ga na PEG sondu direktno spojenu u trbuh. 

Ima 37 godina. U srpnju će se napuniti dvije godine od nesreće koja je Ivanu, a zapravo cijeloj njegovoj obitelji promijenila život iz temelja.

Pukla mu je lubanja i ostao je ležati nepomično

Oko deset sati navečer, na povratku kući, Ivan je vozeći električni bicikl naletio na ležećeg policajca kojeg zbog loše ulične rasvjete nije na vrijeme primijetio. Izgubio je kontrolu nad biciklom. Kacigu nije imao.

"Letio je par metara, pao je na glavu, pukla mu je lubanja i ostao je ležati nepomičan u fetus položaju. U biti on je tog trena i umro", priča sestra Lea i dodaje da su ga vratili u život liječnici u Rijeci.

Ali ozljede su bile teške i ozbiljne. Prognoze crne. Ako preživi, Ivan će biti biljka.

Prevario ih je, kaže. Tu je, koliko toliko pri svijesti. Reagira, odgovara. No njegovo stanje je teško i zahtijeva stalnu brigu.

"Mami i tati je najteže. Naša mama je slomljena, nije uopće prihvatila sve to što se dogodilo. A tata se nekako drži zato što zna da mora, ali nije mu lako sigurno", govori Lea.

Pročitajte i ovo Priča Provjerenog Ante je rođen bez ruku, ali tvrde im da je to – privremeno: "Teško je opisati taj šok, iznenađenje i bol"

"Nikad nisam razmišljao o tome da će mi se to dogoditi, ali sam se već navikao tako da mi to sad ne predstavlja problem, već je to sad normalno. Kad ga vidim da mi se nasmije, onda je to u redu", dodaje tata Leonardo.

Otkako je otpušten iz Krapinskih toplica, Ivan je kod tate. U jednosobnom stanu, na njegovoj brizi. Radio je kao kuhar, ali dao je otkaz i uzeo status roditelja njegovatelja. Mijenja pelene, presvlači ga.

Bio je ulični svirač, putovao je...

Roditelji su razvedeni. Mama je i sama teško bolesna, a ona uskoči koliko može.

Prije nesreće Ivan je živio sam. Bio je ulični svirač, putovao, nikada nije bio doma. Sada iz 30-ak kvadrata izlazi rijetko. Najčešće na pregled ili u bolnicu.

Ne odustaju u svakodnevnoj borbi koja je nekad nalik borbi s vjetrenjačama.

"U nekoj borbenoj smo fazi - kako ćemo izvući ono najbolje iz njega, što se još može napraviti da on bude bolje. Naravno da tu nailazite na niz nekakvih prepreka u sistemu. Sve sami trebate kopati i tražiti. Definitivno smo ostavljeni od sustava jer preko noći postajete medicinari. Guglate što znači ovo, što znači ono. Čujete se s ljudima koji su u sličnoj ili istoj poziciji i razmjenjujete s njima iskustva, a to je sve ono što bi vam trebao sustav omogućiti", govori Ivanova sestra.

On trenutačno ima pravo na tuđu pomoć i njegu u kući tri puta na tjedan po sat vremena. No tata tu uslugu za njega koristi samo jednom tjedno kad Ivana treba okupati. Druge dane kaže nema srca čekati sestru da dođe i da ga presvuče pa to obavi sam, prije i brže.

Pročitajte i ovo Donosi Provjereno Marija je udomila četrnaestero djece, a Marina brine o autističnome unuku: "Najviše što možete dati, dat ćete za obitelj!"

Patronažna sestra dolazi jednom mjesečno, a fizioterapeut tri puta na tjedan, ali Ivan ponekad ne surađuje: "Da se njega pita, on ništa ne bi radio nego bi ležao, ali s tim ne možete napraviti ništa. Morate konstantno poticati nešto u njemu da ponavlja niz istih radnji kako bi nešto više mogao napraviti."

Zato dva puta tjedno plaćaju i dodatnog fizioterapeuta, a i tata vježba s njim koliko može i zna.

No, svjesni su da sve to nije dovoljno.

"On definitivno može bolje od ovog stanja u kojem je trenutno. Na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama imao je super fizioterapeutkinju  koja je našla način kako raditi s njim. I on je došao do toga da može 20-ak sekundi stajati na nogama", kaže Lea.

Skupa rehabilitacija u Švicarskoj

Sada o tome mogu samo sanjati jer stanje mu je definitivno lošije, a on se, kaže Lea, toga itekako svjestan sve više zatvara u sebe. U Krapinskim toplicama bio je godinu dana.

"Ivan se ne može oporaviti doma s fizioterapeutom koji mu dođe kući i s posjetama bolnicama. Njemu je potrebna stacionarna rehabilitacija", upozorava Lea.

Tri tjedna fizikalne terapije na kojoj je trenutačno u Rovinju to nisu. Dovoljni su tek za održavanje njegova stanja, dodaje.

Više od toga Ivan u Hrvatskoj nažalost ne može dobiti. Sve manje od toga za njegov je oporavak premalo.

"U Švicarskoj postoji jedan centar za paraplegičare koji se bave i tetraplegičarima i neurološkim pacijentima. Vrlo su uspješni i nekako se nadamo da će se... Znači, to je isto jako skupo, a novca trenutno nemamo. Mislim da tamo dan stoji između 1300 i 1600 eura", dodaje Lea.

Pročitajte i ovo Suočavanje s prošlošću Vukovarka koja 30 godina traži istinu o sudbini svojeg oca: Zašto se ništa nije pomaknulo s mrtve točke?

Početkom mjeseca za Ivana je u rodnoj Rijeci organiziran humanitarni koncert na kojem je prikupljeno gotovo 40.000 eura. Za liječenje u Švicarskoj Lea računa da je potrebno šest puta više.

"Stalno razmišljam što bi se moglo još napraviti, gdje bi mogao otići, koja bi ustanova mogla biti dobra, tko bi mogao napraviti više, tko imaju bolju aparaturu, gdje su bolje metode...", kaže Lea.

Misli o njemu, o pronalasku rješenja. O sebi, kaže, ne misli, iako se dva mjeseca nakon Ivanove nesreće, u vjerojatno najtežoj životnoj fazi i sama morala suočiti s teškom dijagnozom. Onom karcinoma. I uz operaciju, kemoterapije ona nije gubila i ne gubi nadu.

"Mi smo sretni, i mrvica pomaka je mrvica pomaka, ali nema razloga da on nosi kanilu na vratu. Nema razloga ako može stajati 20-ak sekundi da bar ono osnovno nešto ne prohoda, nema razloga da bude sad ovakav kakav je", kaže Lea.

Pročitajte i ovo Borba za istinu Zašto Centar za socijalnu skrb nije posvojiteljima rekao istinu o zdravstvenom stanju djece? "Ne bježimo od odgovornosti, spremni smo na inspekciju"

Otac Leonardo kaže da Ivan ne može ovako provesti cijeli život.

"Ako bude ovako cijeli život, onda je u pravu što ne želi živjeti više. Sam je rekao da mu to nije prihvatljivo", govori otac kroz suze i priželjkuje: "Želim da se oporavi, da ponovo idemo zajedno... Pjevati vjerojatno neće moći, ali bar da može hodati. Ja ću pjevati za njega..."

Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr