U borbi za slobodu, kažu, dijelili su dobro i zlo. I 25 godina poslije - ne žale.
Pročitajte i ovo
"To zajedništvo nas je tada držalo. Nije bilo ono: ja zapovijedam i ostajem. Bilo je: idete za mnom, i kad imate situaciju da vas netko vuče naprijed, nema stajanja", kaže Nenad Gavranović, sudionik Vojno-redarstvene akcije Oluja. "Možda bi bio više ushićen da sam znao šta će biti poslije", prisjeća se Nenadov suborac Dragutin Kos.
Tog kolovoza Banovina nije spavala. Prije svitanja nitko ih nije mogao zaustaviti, prisjeća se ovaj Petrinjac. Nenad je tada imao 25 godina. "Ja sam tada bio samo jedan kotačić u tom mozaiku", kaže Nenad.
Srpski pobunjenici bili su samo nekoliko stotina metara ispred njih. A Mošćenica, Petrinja i okolica koju su branili - iza leđa. Na ovom se mjestu branila i Hrvatska. "Bio sam spreman na sve, i da poginem, to je došao taj trenutak, kako se kaže - kad ako ne sad, tko ako ne mi?!", prisjeća se Dragutin, pripadnik 2. gardijske brigade Gromovi.
Prekaljeni ratnici - reći će to za svoje suborce dok prebiru fotografije iz vremena kad je bilo najteže. Dragutin je danas u mirovini. Nenad vozi Hitnu pomoć. Upoznali su se nakon rata. Često obilaze prve crte obrane. Mjesta velikih gubitaka, pa i ono legendarnog zapovjednika Matanovića.
"Miješaju vam se emocije, jako mi je bilo teško kad sam čuo da je moj školski kolega Predrag poginuo. Pogotovo u tom prvom danu su samo zapovjednici ginuli", kaže Nenad.
Olovna vremena već su 1991. razbila Nenadove snove. U jeku najveće srpske pobune, jedva je izvukao živu glavu. Vraćao se s posla, iz pošte. "Jednostavno gledali ste smrti u oči, kao goloruk, bespomoćan, nije vam svejedno kad tenk ide prema vama, kad vam upere cijev, pušku, bajunet pod vrat i kažu - vi ste njima sumnjivi! Zbog čega. Neke stvari možemo zaboraviti, ali ne možemo oprostiti", objašnjava Nenad.
Bio je to okidač. Tada je i prelomio. "Ja idem braniti svoj dom, i jednostavno sam došao i rekao - želim pristupiti, i nakon par dana sam bio s dečkima, jednostavno sam dijelio njihovu pušku na straži."
Pokoju sliku i nekoliko starih novčanica ono je što je Zagrepčanin Dragan sačuvao kao podsjetnik na Oluju. Bio je na gotovo svim ratištima,a s Dinare u oslobođeni Knin ušao s Pumama.
"Suze na licu, plač, jel moguće, tu smo. Dolazimo, otvoreni dućani, blagajne, vire dinari, zanimljivo uzeli smo za suvenir neku kafu Dragan, onako u škaniclu i klamericom, pisalo na ćirilici", priča Dragan Grdić, zapovjednik veze 7. gardijske brigade Pume.
Još pamti emotivan susret s prijateljima iz 4. gardijske brigade.
"Kad su ušli oni nama dečki vele - ma ča niste čekali uru vrimena da uđemo i mi, zajedno. Otprilike smo ušli zajedno, ali mi prvi", prisjeća se Dragan.
Sve to sada je nevažno. I sve bi - kažu - ponovili.
"Ne žalim za ničim, jer moja djeca žive u slobodi i miru", kaže Nenad dok Dragan poručuje ''bilo bi mi žao da nisam bio, da nisam sudjelovao u tome, a sad što su ljudi očekivali, kakva je danas država, jel mogla bit bolja, vjerojatno je."
A gradimo ju, zahvaljujući i herojima rata, u miru.
