Zamislite da svakog dana fotoaparatom napravite portret osobe s kojom ste tog dana porazgovarali, kratko se susreli ili pak popili kavu. Ili možda imali višesatno druženje. I tako gotovo svakog dana, deset godina...
Upravo posljednjih deset godina poznati hrvatski književnik, novinar, urednik i zaljubljenik u fotografiju, Pero Kvesić, svojim fotoaparatom zaustavlja trenutke u vremenu i na svom blogu „Bablfotograf“ svakodnevno objavljuje portrete ljudi s kojima je taj dan ili dan ranije porazgovarao. Iznad portreta je samo ime i prezime portretirane osobe. U deset godina objavio je oko tisuću i šest stotina portreta. Upravo je na ''Bablfotografu'' utemeljio svoju izložbu.
Kako je nastala izložba „Pokojnici“?
„Našavši se pred tim povelikim mnoštvom materijala trebalo se odlučiti za kriterij po kojem ga prosijati, za okosnicu oko koje organizirati ono što je odabrano“, kaže nam Kvesić i opisuje kako je zapravo nastala izložba „Pokojnici“.
„Riječ je o ljudima s kojima sam imao dugogodišnje, duboke odnose, ljudima koji su mi bili barem dragi, ako ih nisam i volio, ljudima koje sam poštovao. Utoliko je ova izložba za mene i vrlo bolna jer tih ljudi više nema, koliko god da i dalje žive u meni“, Pero Kvesić, autor izložbe "Pokojnici" „Kako blog postoji već deset godina, kroz to vrijeme je i preveliki broj fotografiranih osoba naprosto preminuo. Začudilo me koliko ih je. Promišljajući o njima, grupno i o nekima pojedinačno, sve više mi se kristalizirala zamisao izložbe: izdvojit ću samo pokojnike. Izdvajajući ih, postajao sam sve svjesniji čime takvo izdvajanje može uroditi. Ali o tome ne bih htio govoriti, prvenstveno zato jer je to na svakom budućem posjetitelju izložbe da sam osjeti i zaključi“, kaže nam autor.
Za Kvesića osobno svaki od portreta nosi neku priču. „Riječ je o ljudima s kojima sam imao dugogodišnje, duboke odnose, ljudima koji su mi bili barem dragi, ako ih nisam i volio, ljudima koje sam poštovao. Utoliko je ova izložba za mene i vrlo bolna jer tih ljudi više nema, koliko god da i dalje žive u meni. S fotografske strane, suština fotografije je zaustavljeni trenutak, izložba je zbir takvih trenutaka, a svaki trenutak je obilježen psihologijom i međuljudskim odnosima: svi su ti ljudi imali povjerenja u mene da su dozvolili fotografiranje bez obzira što nisu bili počešljani, nisu bili u svečanim odijelima niti u ozbiljnim pozama, ženske su nenamazane, svi su svakodnevni… i tako dalje“.
"Onakav si s kim se družiš"
Kvesićeve fotografije tako su nastajale iz dana u dan i predstavljaju, kako sam kaže, nusprodukt njegovog života koji je uvelike određen time s kojim ljudima se susreće i druži, s kim razgovara.
„Onakav si s kim se družiš. Sa svakim od tih ljudi sam razgovarao. Možete li pretpostaviti što i kako sam s njima razgovarao? Za dobar broj ljudi koji su javne ličnosti to se može uvelike pretpostaviti. Iz njihovih portreta vidi se otprilike ili sasvim jasno u kakvim smo odnosima. Za dobar portret nije dovoljno biti samo dobar fotograf, potrebno je biti i dobar psiholog. Predmet portreta na površini je fizički lik, u suštini je psihološki lik. Utoliko su svi ti portreti i ogledalo lika fotografa. Što možete reći o fotografu pregledavši što je fotografirao? Da ne idemo daleko, da ga zanimaju ljudi i da voli one koji su osobe… Što ste pronicljiviji, moći ćete zaključiti više“.
„Deset portreta je maltene ništa, stotinu je već nešto, a tisuću je blago“
„Koliko god bio jednostavan, taj blog je i višedimenzionalan i višeslojan. Jedna od vrijednosti bloga je da pokazuje da uporan kvalitetan rad mora donijeti rezultate. Deset portreta je maltene ništa, stotinu je već nešto, a tisuću je blago. Nije čudno da je to jedan od blogova s kojeg se najviše posuđuje, prenosi, s dopuštenjem i bez dopuštenja… Ne pratim kontinuirano današnju štampu i druge medije, ali svakih desetak dana ili češće naletim da je netko prenio neki portret s 'Bablfotografa'“, opisuje nam Kvesić.
Kvesić nam je otkrio i priču iza jedne od fotografija koje će posjetitelji moći vidjeti na izložbi u galeriji Lang u Samoboru. „Izložio sam i portret pokojne gospođe Rajke Dobronić. Ona je desetljećima bila naša vrhunska harfistica i jedan od najvećih (ako ne i još neprevaziđena učiteljica) pedagoga i historičara glazbe. Stanovala je u istoj kući s mojoj bakom i djedom u kojoj sam i ja odrastao. Godinama sam ujutro nakon buđenja, razbuđujući se do kraja, slušao kroz zidove tiho sviranje harfe. U našoj obitelji smo gospođu Rajku među sobom zvali 'Harfa'. Zato se na njenom portretu ona gotovo ne vidi, vidi se atmosfera stana u kojem živi, vidi se mali dječak koji je sluša (moj sin), a ono što se najviše vidi je upravo velika zlatna harfa u središtu fotografije“.
Nakon što je Kvesić pripremio materijale, Želimir Koščević, kustos galerije, napravio je postav i raspored izložbe. „Kad sam je prvi put vidio postavljenu, ostao sam pod dojmom kao prvi gledatelj: i on je savršeno završio i uskladio materijal s prostorom u skladu s logikom koja je cijelo vrijeme bila na djelu. Kad sve to uzmete u obzir, naziv 'Pokojnici' se nametnuo sam od sebe kao jedini mogući naziv. Mi smo mogli jedino da to ne osjetimo i odlučimo se za neki drugi, ali smo srećom bili na visini zadatka, te nismo ništa pokvarili. Ako vam djelujem zadovoljno, bez lažne skromnosti mogu priznati da jesam. Vrlo sam zadovoljan. Mislim da smo napravili malu, ali vrlo dojmljivu, vrlo pristojnu izložbu“.
Izložba Pere Kvesića 'Pokojnici' održava se od 23. listopada do 20. studenog 2016. u Foto galeriji Lang u Samoboru.
Pero Kvesić poznati je hrvatski književnik, novinar i urednik. U Zagrebu je diplomirao sociologiju i filozofiju, a novinarstvom se počeo baviti još u djetinjstvu. Bio je urednik u Omladinskom tjedniku, Studentskom listu i Tjednom listu omladine, te glavni glavni urednik omladinskog lista Polet. Najpoznatiji je možda po svome ranome djelu „Uvod u Peru K.“. Također, autor je dvaju poznatih blogova: Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu i Bablfotograf, a upravo je Kvesić osmislio poznatu i omiljenu seriju animiranih filmova Mali leteći medvjedi.
