Pišem ovaj tekst iz kolone između Karlovca i Zagreba. Do trenutka kada ga pročitate, vjerojatno ću se pomaknuti još koji kilometar. Ili neću. Kod Lučkog vrijeme ionako odavno teče drugačije.
Postoje mjesta na kojima čovjek stigne završiti fakultet. Postoje mjesta na kojima napiše knjigu. A postoji i kolona prema Lučkom, gdje između dva pritiska na kvačilo stignete razmisliti o prometnoj politici, smislu života i tome kako bi izgledao svijet kada bi promet projektirao netko kome je jedini cilj iznervirati što veći broj ljudi.
I upravo tu počinje ova priča.
Ne bih ljudima zabranio putovati. To bi bilo prejednostavno. Napravio bih nešto mnogo domišljatije.
Natjerao bih desetke tisuća ljudi da satima čekaju u redu za grad u koji uopće ne žele ući.
Zvuči besmisleno?
Dobro došli na Lučko.
Najveći dio automobila koji čine kolonu za Zagreb uopće ne ide u Zagreb.
To nisu ljudi koji su krenuli na Jarun, Maksimir ili Trešnjevku.
To su obitelji koje se vraćaju kući u Sloveniju, Austriju, Njemačku, Češku, Poljsku ili još stotinama kilometara dalje. Pogledajte oko sebe sljedeći put kada zapnete u toj koloni. Pogledajte registracijske oznake. Teško ih je ne primijetiti.
Njihovo odredište nije Zagreb.
Njihovo je odredište dom.
Ali da bi došli kući, prvo moraju čekati u redu za grad u koji uopće ne žele ući.
A onda bih Zagrepčanima, koji samo žele doći kući, ispred njih poslao upravo te iste automobile.
Rezultat?
Zagrepčani ne mogu doći kući zbog ljudi koji ne žele u Zagreb.
A ljudi koji ne žele u Zagreb ne mogu otići svojim kućama zato što čekaju ulazak u Zagreb.
Kada bih namjerno pokušao osmisliti prometni sustav koji će istodobno frustrirati baš sve sudionike u prometu, teško da bih mogao smisliti učinkovitiji.
I tu prestaje šala.
Jer upravo to nije prometna nesreća.
Nije viša sila.
Nije elementarna nepogoda.
To je način na koji smo organizirali promet.
A onda slijedi drugi dio zamišljene osvete.
Ne vozačima.
Nego svima nama.
Svaki petak ista vijest.
Svake godine isti kadar iz drona.
Isto javljanje reportera.
Isto uzimanje izjava vozačima nekoliko automobila ispred naplatnih kućica.
"Kolona na Lučkom duga je deset kilometara."
Toliko puta ponovljeno da više ne zvuči kao vijest.
Zvuči kao grčka tragedija.
Kao neka davno izrečena kletva.
Kao sudbina protiv koje se običan čovjek jednostavno ne može boriti.
Što god napravio, završit ćeš u istoj koloni.
Kao da nam je netko poručio da neke stvari jednostavno nisu predviđene za mijenjanje.
Pa to prihvatimo.
Kao što prihvatimo da će u srpnju biti vruće.
Da će u prosincu padati snijeg.
I da će na Lučkom biti kolona.
Kolona više nije vijest.
Postala je običaj.
I upravo zato gotovo nitko više ne postavlja pitanje koje bi, čini mi se, trebalo biti prvo.
ZAŠTO?
ZAŠTO tisuće automobila koji uopće ne idu u Zagreb moraju čekati u redu za Zagreb?
Zašto tranzitni promet prema Sloveniji, Austriji i ostatku Europe mora proći kroz isto usko grlo kao i promet ljudi kojima je Zagreb stvarno odredište?
Umjesto toga, godinama slušamo ista rješenja.
Još jedna prometna traka.
Još malo proširenja.
Još malo asfalta.
Možda će to pomoći neko vrijeme.
Ali nije li to pomalo kao da na lijevak pokušavate uliti još više vode i očekujete da će zbog toga brže otjecati?
Problem nije koliko široko dovodimo promet.
Problem je što sav promet dovodimo na isto mjesto.
Zato mi se nameće jedno jednostavno pitanje.
Ako već postoji volja ulagati ozbiljan novac u proširenja, zašto se barem ozbiljno ne razgovara o obilaznom odvojku nakon Karlovca kojim bi se tranzitni promet izdvojio prije Lučkog?
Ne tvrdim da znam kako bi takav projekt trebao izgledati.
Za to postoje prometni inženjeri.
Ali čini mi se logičnim barem postaviti pitanje može li se razdvojiti promet onih kojima je Zagreb cilj od prometa onih kojima je Zagreb samo prepreka na putu kući.
Jer danas gube svi.
Zagrepčani.
Turisti.
Strani vozači.
Prijevoznici.
Obitelji koje se vraćaju s godišnjeg odmora.
Djeca na stražnjim sjedalima.
Svi zajedno čekaju u istoj koloni, premda većina njih nema isto odredište.
Dok završavam ovaj tekst, kolona se ponovno pomaknula.
Ne dovoljno da stignem kući.
Ali dovoljno da shvatim jednu stvar.
Godinama raspravljamo koliko je kolona duga.
Koliko će trajati.
Koliko će koštati njezino proširenje.
A gotovo nitko ne postavlja možda najjednostavnije pitanje od svih.
Zašto ljudi koji ne žele u Zagreb moraju čekati u redu za Zagreb?
Možda moj prijedlog nije najbolje rješenje.
Možda prometni stručnjaci imaju deset boljih.
I upravo zato ovaj tekst nije napisan da nudi odgovore, nego da potakne pitanje.
Jer vjerujem da smo dovoljno pametna zemlja da, prije nego što ulažemo veliki novac u liječenje posljedice, pokušamo prvo razumjeti uzrok problema.
Svaka država raspolaže ograničenim resursima. Zato je važno da svako veliko ulaganje dugoročno donese najveću moguću korist što većem broju ljudi.
Ovdje nije riječ samo o kilometrima asfalta ni o duljini kolone.
Riječ je o kvaliteti života.
O vremenu koje svakog vikenda izgube Zagrepčani pokušavajući doći svojim kućama.
O vremenu koje izgube obitelji iz Slovenije, Austrije, Njemačke i drugih europskih zemalja čekajući u redu za grad koji nije njihovo odredište.
To su sati koji se više nikada neće vratiti.
Sati koje su ljudi mogli provesti odmarajući se, družeći se s obitelji ili još jedan dan uživajući u Hrvatskoj.
Možda bi netko umjesto stajanja u koloni ostao još jednu večer na obali, večerao u lokalnom restoranu, prespavao, posjetio još jedno mjesto ili jednostavno iz Hrvatske ponio ljepšu uspomenu.
Ne znam je li obilazni odvojak najbolje rješenje.
Možda nije.
Ali sigurno vjerujem da vrijedi razmišljati o uzroku problema, a ne samo o tome kako povećati kapacitet njegove posljedice.
Ovaj tekst nije napisan da nekoga kritizira.
Napisan je zato da podsjeti kako se ponekad najveći pomaci dogode tek kada se usudimo postaviti pitanje koje smo godinama prestali postavljati.
Jer možda najveći prometni apsurd u Hrvatskoj nije deset kilometara kolone.
Možda je najveći apsurd to što smo prihvatili da je sasvim normalno da ljudi koji ne žele u Zagreb satima čekaju u redu za Zagreb.
Nikola
-
VREMENSKA PROGNOZAToplinski val na vrhuncu: Izdržite još malo, stigao je datum kada konačno dolazi osvježenje
-
Crni vikend u ItalijiFOTO U sudaru kampera i autobusa poginulo šestero ljudi, deseci ozlijeđenih
-
"GPS-a SA NEBESA"Zaboravite na blokadu brodova: Iran i Kina udarili na nevidljivu točku bez koje zapadni svijet ne funkcionira
