Dom, ilustracija
Dom, ilustracija Foto: Getty Images

Nakon gubitka najstarijeg sina jedan je bračni par prazninu odlučio popuniti pomažući djeci koja svoj dom nemaju. Marijana i njezin suprug postali su udomitelji, a ona je ispričala kako se njihov život promijenio u posljednje dvije godine.


''Mi smo dobili što smo htjeli - kuću punu veselja i smijeha, a oni siguran dom i ljubav'', započela je svoju ispovijest Marijana Vojnić, koja je za portal Ženski recenziraj ispričala kako je odlučila postati udomiteljica.

Marijana i njezin suprug oduvijek su htjeli veliku obitelj, no već na početku njihova zajedničkog puta život je počeo pisati drugačiju priču.

''Naš prvi sin Stjepan bio je dijete s posebnim potrebama. Stjepan je bio stopostotni tjelesni invalid, imao je cerebralnu paralizu, ali mentalno je bio potpuno zdrav. Razumio je našu potrebu za povećanjem obitelji i s radošću dočekao i brata i sestru. Moje su trudnoće bile teške. Doslovno sam svih devet mjeseci morala čuvati trudnoću i ležati. To je značilo da se za vrijeme trudnoće gotovo uopće nisam mogla baviti Stjepanom'', priča Marijana.

Igračke i natpis za preminulu djevojčicu Iluzija je da se događaji zlostavljanja djece neće ponoviti: ''Zaključavao me u mračnu sobu cijeli dan bez hrane, vode i WC-a. Imala sam tri godine''

Velika praznina

Svoj život je posvetila Stjepanu, ali nakon njegove smrti, sa samo 19 godina, ostala je velika praznina.

''Mislila sam da ću se sada posvetiti više molitvi i sebi, čitanju i druženju. Međutim, vrijeme je prolazilo, osjećala sam se neispunjenom, djeca su odrasla i nisu me više toliko trebala'', kaže Marijana. Tada su ona i suprug počeli razgovarati o posvojenju, a ubrzo su posjetili Centar za socijalnu skrb. Ipak, s prvog razgovora otišli su razočarani.

Dijete, ilustracija - 3 Donosimo potresne priče udomitelja: "Djecu moramo voditi u zatvor roditeljima koji su tamo jer su ih zlostavljali"

''Rekli su nam da smo prestari za posvojitelje. Ja sam tada imala 44, a suprug 50 godina. Pričali su nam o mogućnosti udomiteljstva, a ne posvojenja i objasnili razliku. Udomljeno dijete bude u obitelji dok se njegova situacija u biološkoj obitelji ne sredi ili dok ne bude posvojeno. Znači, udomitelji su neka prolazna stanica i to nam se tada nije svidjelo'', priča Marijana.

Prvo je dijete stiglo brzo

Njihova želja za pomaganjem djeci nije prošla, pa su naposljetku ipak pristali biti udomitelji. Dolazak prvog djeteta nisu puno čekali.

''Vrlo brzo pojavila se potreba za udomljenjem djevojke tinejdžerske dobi. Nismo puno razmišljali jer kada se na to odlučiš, nema biranja'', kaže. Samo 20 dana kasnije u njihov je dom stiglo i još dvoje mališana.

Kinderbeti Lista djece koje čekaju posvojenje sve dulja, ali birokracija je neumoljiva: "Možete si misliti što djetetu znači čekanje od tri godine"

''To je bilo to, ljubav na prvi pogled. Vjerujte, kada ste u tome, više ništa nije bitno, djeca su djeca. Djevojka je kod nas bila samo devet mjeseci i vratila se majci, a maleni su još uvijek kod nas, već dvije godine'', otkrila je Marijana i dodala da je protekle dvije godine riječima teško opisati, a sreći je pridonio i poziv za udomljenje bebe iz rodilišta. Maleni dječak već je 10 mjeseci sa svojim udomiteljima.

Marijana je za DNEVNIK.hr kazala da udomitelja ima puno, no da treba potaknuti još ljudi da se odluče pružiti dom djeci koja ga nemaju. ''Evo, ja imam troje djece i to je za moj prostor u redu. Ljudi se boje vezati za dijete, pa ga onda vraćaju u obitelj i spremaju za posvajanje'', rekla nam je i poručila da se mora početi misliti o dobrobiti djece.