Jutros mi je to i službeno potvrdio prof. Paladino, iako sam odala je političarka to neslužbeno doznala od "svog izvora" u klinici. Sad znam da ću biti dobro. Moram još izdržati do četvrtka da mi skinu konce, pa onda idem kući u Bjelovar.
Budući da još sama ne hoda, što je, objasnili su liječnici, očekivano nakon zahvata na mozgu, omiljena pacijentica na Klinici za neurokiruriju već planira "pothvat" i šetnju do svoga vrta iza kuće.
Liječnici i sestre, svi su iznenađujuće ljubazni i posve predani poslu. Neugodno mi je zbog cvijeća i pošte koja stiže jer mi se čini da ih ometam u poslu. No, oni mi ne daju ni pomaknuti se, čak ni do kupaonice ne smijem a da ne "prijavim kretanje". Zasad mi je šetnja po sobi pravi izlet.
Rekli su mi da nisam tako strašna pacijentica i da ne zanovijetam previše šali se Đ. Adlešić. Jedini joj je problem što je ne prestaju hraniti, a njoj je najmanje do jela. Ipak, bez pogovora pojede sve što joj se donese kako je ne bi ponovno priključili na infuziju jer su joj, kaže, ruke i noge posve "izbušene".
Vrijeme u bolesničkom krevetu teče od vizite do vizite i od posjeta do posjeta. Svakog dana, čak i prije vizite, dolazi mi sin Valentin, suprug nešto kasnije, a bili su mi sestra i roditelji. Svrate kolege iz stranke te poneki prijatelj, ali samo nakratko jer sam već nakon 15 minuta koncentriranog razgovora zrela za spavanje opravdava se Đ. Adlešić. Očekuju je, kaže, još mjeseci stroge kontrole i terapije lijekovima protiv epilepsije, fizikalna terapija u nekim toplicama te bitno sporiji ritam života i rada.
Suprug Staško će, obećao mi je, uzeti bolovanje kako bi bio sa mnom kod kuće dok ne krenem u toplice. Politika me trenutačno ne zanima, novine su mi uglavnom slikovnica, a čitam tek naslove. Bolest mi je razbistrila neke životne vrijednosti, ali i pokazala tko su istinski prijatelji. Sada me zanima samo uspješan oporavak.
