'Naša generacija je odabrana i stvorila je Hrvatsku'

Kažu da je sve dopušteno u ljubavi i ratu. Ali ono što se tijekom dva dana prije 18 godina dogodilo u Škabrnji, ne može se nazvati ratom. Bio je to čisti gubitak humanosti. Ubijeno je više od 80 civila, mahom staraca i žena. Na načine koji su prestrašni za nabrajanje. Taj ponedjeljak činio se kao mnogi prije njega. U 7 sati počelo je granatiranje i Škabrnjanci su se sklonili u svoje podrume. Među njima i Snježana sa svojim susjedima.

Pročitajte i ovo NE PROPUSTITE U PROVJERENOM Agonija je trajala deset godina, trpio je užasne bolove, a onda je u njegovu organu pronađen predmet koji ondje nije smio završiti: "Rekli su da sam fenomen" TUŽNA OBLJETNICA Na obljetnici u Škabrnji pitanje zašto nitko nije kažnjen za zločin: "Suradnja sa Srbijom nije na nivou. Ne smijemo odustati"

tri vijesti o kojima se priča Sočni detalji Šuškalo se godinama, a sada su isplivali novi detalji o Macronovima: "Ona neće doći u Elizejsku palaču!" Čekaju se nalazi Prvi slučajevi ebole u hrvatskom susjedstvu? Aktivirani hitni protokoli sumnjiv teret Policija na A1 Talijanu otvorila hladnjaču i ostala zatečena onime što je prevozio

'Ovi dani oko 18. za mene su puni tuge i jada, razmišljanja o onome što sam ja proživio s tim ljudima, jer sam tada izgubio najbolje dečke, najpoletnije ljude, mladiće koji su tek bili na pragu života', rekao je za Provjereno Marko Miljanić, zapovjednik samostalnog škabrnjanskog bataljuna. Marko je tada bio zapovjednik škabrnjanskog bataljuna, a odveo nas je na Ražovljevu glavicu gdje se nalazio njihov stožer. Kaže kako su postrojbe JNA tog dana stizale iz okolnih sela s pretežno srpskim stanovništvom - iz Veljana, Biljana, Trljuga. Škabrnjani, od ranog jutra skriveni u podrumima, nisu bili svjesni ni da je vojska ušla u selo, niti da je počeo pokolj.

Tragovi razaranja nestali, Škabrnja ulaže u mladost

18 godina kasnije mjesto je neprepoznatljivo i nema traga porušenim kućama. Osim upozorenja o opasnostima od mina, u mjestu ništa drugo ne pokazuje surovost rata koji je prohujao ovim gradom, a Škabrnja danas broji 1600 stanovnika. Velika većina vratila se 1995. Djeca su na svakom koraku i u tome je tajna oporavka Škabrnje, koja svoju energiju mjesto ulaže upravo u najmlađe.

30-ak najmlađih Škabrnjana ide na ritmiku i to dva puta tjedno po sat vremena. Luka je jedini dečko među curama, ali mu to ne smeta. Roditelji ih više nego spremno dovode i čekaju, a njihova trenerica teta Branimira Jurić zbog njih dolazi iz Zadra. 'Nastojali smo da ih maknemo s ceste da se s nečim zabave. Dolaze sa veseljem, vole se puno igrati. U biti, najbitnije im je da se tu nešto održava, da li je to ples, ili je to igra, bitno je da se druže', rekla je Jurić.

Sportskih terena ne manjka

Odmah nakon malih plesača u dvoranu dolaze košarkaši. Roditelji ih radije vode na treninge na sportskim terenima, nego da ih puštaju da se igraju gdje god požele. 'Ipak se malo pazi na to, ima i tih zaostalih mina tako da relativno tu gdje je neki sportski teren, tu se igraju' , rekao nam je Šime Ražov. Terena u Škabrnji ne manjka, a ove godine uređen je malonogometni, a uskoro će se posaditi travnjak na velikom igralištu za nogomet, odmah do onog starog. Prije su trenirale i dvije curice, ali su prešle na košarku. A svi dečki s košarke - na nogomet i sada ih je 60-ak. Nemaju izbora kao gradska djeca, ali zato cijene ono što im se nudi.

'Prošlu utakmicu jedan igrač od 11 godina je plakao poslije utakmice, utakmica je završila neriješeno, i on je u zadnjoj sekundi, zadnjoj minuti promašio izglednu priliku, golman mu je obranio i on je poslije utakmice plakao. To govori koliko se on dao u svu tu priču, koliko kako on to doživljava. Dečki su jako emotivni, ne vole gubiti i sto posto su unutra', objasnio nam je Luka Hržina, trener malih nogometaša. Tri nogometna igrališta, ulice pune djece, a mi se pitamo ima li boljeg odgovora na strašna sjećanja ovoga mjesta.

Oni koji su branili Škabrnju, bili su unaprijed izgubljeni

Sredina studenog, Dalmacija, vikend, a naša je ekipa zatekla Ljubomira Tadića u berbi maslina. 'Rodila je dobro, dobro je rodila, ima maslina dosta, ne znam im ni ja broja. To mi sami beremo, uživamo, zakoljemo janje, pojedemo...i što nas je briga', kaže Ljubomir. Za vrijeme rata obitelj Tadić bila je u inozemstvu. Nakon Oluje Ljubomir se s obitelji vratio u rodno mjesto. Doživio je vidjeti oslobođenu Škabrnju. Njegova kći Blaženka je, kaže, htjela sudjelovati u ratu, ali joj otac nije dopustio. Tri njegova sina branila su Hrvatsku, što mu je bila dovoljna briga. Blaženkina majka bježala je od naše kamere, ali ostali mještani nisu bili toliko sramežljivi. Marko Škara je jedan od 40 studenata iz Škabrnje i studira brodogradnju u Zadru te nam je opisao svoju tipičnu subotu. 'Kava s društvom, zafrkancija, navečer izlazak u Zadar, to nam je jedina opcija', ispričao nam je Marko. Malo stariji od Marka zabavljaju se na svoj način.

No, ima onih koji se s nelagodom sjećaju ratnih dana i odvođenja u zarobljeništvo. Sreća se tog kobnog dana prije 18 godina zavrtjela na stranu Snježane Perice. Njezin stric ubio je vojnika koji joj je prislonio cijev na čelo. 'Meni je trebalo da uopće shvatim jesam li ja živa, ja sam lebdila, u meni je vladao jedan čudan osjećaj', rekla nam je. S ostatkom ljudi iz svog podruma odvedena je u zarobljeništvo. Stric i još dva muškarca su ubijeni, kao i svi koji su taj dan branili svoje mjesto. 'Svaki Škabrnjanin u Ambaru koji se ostao boriti, on je unaprijed znao da je izgubljen. On se uopće nije borio za svoj život, nego se svaki borio za onoga iza sebe da uspije preživjeti', objasnila nam je Snježana.

18. studenog 1991. godine izgubljeni su najbolji dečki, najpoletniji ljudi i mladići koji su tek bili na pragu života. 'Zločincima neka prašta Bog, a ne mi'

Ubijanja su se nastavila i sutradan, a spasili su se svi koji su te večeri 18. studenog pobjegli, no Škabrnja je uništena. 'Živima, onima koji su to radili, nikada ne treba oprostiti. Ne treba jer ja nisam ovlašten, ni bilo tko da opraštam za sve one koji su masakrirani i ubijeni ovdje. Za to postoji Bog, pa neka im on oprašta', rekao je Marko Miljanić, zapovjednik samostalnog škabrnjanskog bataljuna. Marko je svoj mir pronašao u poljoprivredi i obitelji. Njegov unuk, maleni Jakov, ostao je bez oca pa Marko s njim provodi najviše vremena. Tako se bori protiv teških uspomena iz rata. Danka Dražina, dragovoljka Domovinskog rata, došla je zapaliti svijeću na mjestu gdje su pronašli masovnu grobnicu s 30 njezinih sumještana. Ona je bila rame uz rame s muškarcima na bojišnici. I ne misli da je išta u životu zbog rata propustila.

'Ja bi prije rekla da smo bili odabrana generacija koja je stvorila hrvatsku državu i takva prilika se zaista ne pruža često. Tako da mislim da smo blagoslovljena generacija', kaže Danka. U Škabrnji se svi slažu, nikada neće zaboraviti, ali ni predati se ogorčenosti. Za to su preponosni, iako je gotovo nevjerojatna činjenica da oni koji su odgovorni za masakr i dalje žive na slobodi. 'Za sada, koliko je meni poznato, ima samo jedna presuda Zorani Banić na nekih 6 godina. Pa smo mi igrali se malo i matematikom za svaku škabrnjsku žrtvu Zorana Banić je kažnjena s 28 dana zatvora. Mislim da to govori više od svega', priča ova dragovoljka. Obljetnica masakra vrijeme je kad ih se svi sjetimo. Još ih se treba sjetiti država. Mještani su svoj dio posla napravili, obnovili Škabrnju i vratili ju u život. Na redu su pravne institucije i procesuiranje odgovornih. Tek tada će njihovo dostojanstvo biti potpuno. Unatoč činjenici da njihove sugrađane više ništa ne može vratiti.