Danas u hrvatskome jeziku razlikujemo tri imeničke sklonidbe (promjene imenica po padežima), a određujemo ih prema genitivnome nastavku: a-sklonidba (lav – lava), e-sklonidba (olovka – olovke) te i-sklonidba (kost – kosti). Kako ne bismo pretjerali i sve dodatno zakomplicirali staroslavenskim, reći ćemo samo kako je nekad ranije postojala i r-sklonidba. Iako u suvremenome hrvatskom jeziku više ne postoji, njezine tragove još uvijek prepoznajemo u dvjema imenicama: mati i kći, odnosno u morfemu -er-, koji se pojavljuje u svim padežima osim nominativa: kć-er-i, mat-er-i.
Pročitajte i ovo
Te su nam imenice zanimljive zbog toga što, kao i mnoge druge teme Lektorskog dnevnika, relativno često muče prosječnog govornika hrvatskoga jezika. Najčešće dolazi do problema zbog miješanja oblika za nominativ i akuzativ, pa tako često možemo vidjeti ili čuti rečenice poput: ovo je moja kćer, meni je mater uvijek tako govorila, čekam mati…
Kako najlakše prepoznati kada ide oblik mati, odnosno kći, a kada mater, odnosno kćer? Vrlo pojednostavljenim pravilom – ako je pitanje tko, odgovor će biti mati i kći. Ako je pitanje koga, odgovor će biti mater i kćer. Zato će prethodne rečenice točno zvučati: ovo je moja (TKO?) kći, meni je (TKO?) mati uvijek tako govorila, čekam (KOGA?) mater ili kćer…
Moja kćerka ne postoji
Ne ulazeći previše u osobne rodbinske odnose – i dalje se bavimo samo jezikom – imenica kćerka ne postoji u hrvatskome standardnom jeziku. U neformalnoj komunikaciji svoje žensko dijete možete predstaviti kao kćer, kćerku ili kćerkicu, ali u formalnoj komunikaciji i pri uporabi standarda – ostaje nam samo kći – to je moja kći.
Za kraj, možda društveno i ne toliko, ali jezično pohvalno – Hrvati će u psovkama uvijek točno opsovati mater.
