Slušajući izlaganje ministra Kujundžića, čovjek koji ne prati događaje na hrvatskoj političkoj sceni mogao bi se rasplakati nad njegovom tužnom sudbinom jer ovaj solilokvij nameće zaključak kako Milan Kujundžić nije ništa drugo nego nevina žrtva medijskog linča.

Galerija


Ipak, svi koji posljednje godine u Hrvatskoj nisu prespavali, svjesni su da je ovo već viđen događaj (sjetimo se samo bivših ministara Tolušića i Kuščevića), ova konferencija očekivana, a objašnjenja predvidljiva.

Vezani članci Nejednaki pred zakonom - 3 Kad je država jednima majka, a drugima maćeha: Pali na natječaju vrijednom milijun kuna zbog - pogrešne boje konca! Andrej Plenković Kako se Andrej Plenković nosi s kritikama i škakljivim pitanjima novinara: "Ovo odlično pokazuje njegov način komunikacije"

Zadržava ministar Kujundžić smiren i staložen ton, stvara sliku čovjeka koji nema što skrivati (i odgovorit će na sva novinarska pitanja), ali istovremeno sliku čovjeka koji se žrtvuje za dobrobit društva (jer "u bolnici radi s najtežim pacijentima, izlaže se radijaciji, bez plaće. Prebolio je karcinom i pita se kad će ga opet dobiti), a to isto društvo mu tako vraća.

Pa bi se, slušajući takve izjave, oni koji su ga se usudili prozvati, trebali osjećati posramljeno? Dakle, retoričke taktike koje ministar koristi za svoju obranu su ili djelovanje na emocije građana (jer on je samo nevina žrtva zlonamjernih medija) ili proširivanje teme sa svoje netransparentnosti na netransparentnost "nekih drugih", onih koji su nešto dobili u komunizmu ili u privatizaciji. I naravno, aduti koje pritom vadi iz rukava su "komunizam" i "privatizacija" – bolne točke iz hrvatske povijesti.

Da to ne bi prošlo nezapaženo, proširuje on priču i na partizane, koje opet koristi za obračun s političkim oponentima. Jasan je cilj: pretvoriti ovo u sukob dubljih razloga, sukob između neke desne i neke lijeve Hrvatske, skrenuti temu na nešto očito puno važnije od trivijalnosti kao što je imovinska kartica.

I isto tako, vrlo uljudno uz mnoštvo "lijepo vas molim" objašnjava novinarima (a i svim građanima) kako je sve rezultat njegove "nespretnosti" u popunjavanju imovinske kartice. I to zvuči poznato, zar ne?

Međutim, za razliku od svojih kolega koji su se suočavali s istim pitanjima pa vrlo često bili osorni, arogantni, bježali od kamera i novinarskih pitanja, Milan Kujundžić govori novinarima: "Sad mi postavljajte pitanja kao što ja postavljam svojim studentima na ispitu" podsjećajući pri tome na svoju društvenu funkciju, ipak je on sveučilišni profesor kojem je prirodno da je on taj koji postavlja pitanja.

Ali, eto, bit će toliko velikodušan da će sad okupljenim novinarima dopustiti da ONI postavljaju pitanja NJEMU.

Sve ovo u skladu je sa slikom koju ministar njeguje u javnosti, slikom onoga tko je obrazovaniji i kulturniji od onih koji njemu postavljaju pitanja (svojedobno je i eksplicitno prozvao novinare za manjak obrazovanja), a vrlo često je na pitanja odgovarao pitanjima iz opće kulture (koji filozof je nešto rekao, tko je autor nekih stihova itd.).

Ta pompoznost osnovna je retorička osobina Milana Kujundžića, kojem je najveća muka upravo to što sad mora odgovarati na pitanja nekim tamo novinarima koji se usuđuju propitivati podrijetlo njegove imovine.

Možda bi bilo dobro da se uvede pravilo kojim će se političare prije stupanja na visoke funkcije obavijestiti da da su kao javni dužnosnici pod povećalom javnosti, da se svaka sumnja u netransparentnost mora propitati, da će tijekom obnašanja dužnosti biti kritizirani, ispitivani i propitivani.

Da novinari i javnost neće samo hvaliti njihove uspjehe, a kamoli visoku razinu njihove opće kulture, poznavanja filozofije i poezije. I upozoriti ih da trebaju naučiti komunicirati i u takvim situacijama i ne očekivati da će nad njihovom sudbinom netko plakati ili povjerovati da su oni samo "nevine žrtve zlonamjernih medija".

Mogu li Milanović i Plenković naći zajednički jezik? ''On se loše nosi s kritikama'' I Ispod radara