Dobra strana takve komunikacije jest što je brza, praktična i lako dostupna (dovoljno je samo spojiti se na Internet), a loša strana je što političari često zaboravljaju činjenicu da je javna i da sa sobom nosi odgovornost.
Neprimjerena komunikacija
Pročitajte i ovo
Političar koji obnaša javnu dužnost ne može se „izvlačiti“ da je nešto napisao kao privatna osoba pa si dopustiti neprimjeren rječnik, uvrede ili pogrdne nazive za svoje političke neistomišljenike. No, to i jest čest problem u hrvatskoj javnosti jer se nekada čini kao da političari ne rade razliku između javnoga i privatnoga govora pa u kameru daju izjave koje su stilom i riječima primjerenije razgovorima u kafiću nego primjerice središnjem Dnevniku. A sličan obrazac ponašanja prenosi se i na komuniciranje društvenim mrežama.
Igor Kolman iz HNS-a nazvao je Nikolu Grmoju iz Mosta sitnim šovinistom i političkim nasilnikom sa školskog igrališta, koji je ispao iz torbe Željke Markić i Bog te pitaj koga još…Zoran Milanović MOST je svojedobno nazvao mostobranom za povratak kriminalne organizacije na vlast, a na Facebooku je aktivan i Milijan Brkić koji govori o SDP-ovoj kriminalnoj hobotnici, partijskim uhljebima i karijeristima, a Vesnu Pusić kvalificira kao onu koja Hrvatsku vidi jedino kao okvir za vlast.
>Službeni Twitter profili HDZ-a i SDP-a također su vrlo aktivni te služe za međusobna prepucavanja o tome tko ima, a tko nema gospodarski program, tko je i kada otkrio digitalizaciju te tko je nervozan zbog gubitka vlasti. Jasno je kako društvene mreže postaju platforma za „sučeljavanja“ političkih neistomišljenika, ali gotovo nikome, čini se, nije jasno kako bi takva sučeljavanja ipak trebala slijediti neke obrasce civilizirane i kulturne komunikacije.
Diskreditiranje protivnika bez argumenata
Za razliku od sučeljavanja licem u lice, na društvenim je mrežama, izgleda, još i lakše nekoga uvrijediti ili za štogod optužiti. I pri tome se služiti retoričkim taktikama poznatima kao etiketiranje i kvalifikacije, a čiji je cilj diskreditirati protivnike negativno ih opisujući, a bez valjane argumentacije kojom bi se to potkrijepilo. Naravno, ako se to zgodno i figurativno izrekne, postoji nada da nitko neće niti zatražiti argumentaciju, dodatno pojašnjenje i obrazloženje.
Primjerice, Zoran Milanović o HDZ-u govori kao kriminalnoj organizaciji, a MOSTU kao mostobranu, dok je SOA , kako kaže, u vrijeme Tomislava Karamarka bila tamni vilajet, Milijan Brkić o SDP-u govori kao o opskurnoj ljevičarskoj organizaciji, a njihove članove naziva partijskim poslušnicima.
Korištenje takvih izraza kojima se oponente diskreditira nazivajući ih primjerice rasistima, šovinistima, nacionalistima, poslušnicima, uhljebima, komunistima ne pridonosi kulturnoj komunikaciji i dijalogu uopće jer se potencijalne sugovornike diskvalificira iz daljnjih razgovora. Jer što mi imamo razgovarati s nekim tko je rasist, tko je kriminalac, tko je mrzitelj Hrvatske i svega hrvatskoga?! Međutim, takve kvalifikacije služe samo kao „opravdanje“ da se s nekim ne razgovara, a pravi razlozi odbijanja dijaloga ostaju nepoznati ili se mogu samo naslućivati.
Ipak, kao i svaki oblik javnog komuniciranja, tako i komuniciranje putem društvenih mreža, mnogo govori o osobi, o njegovoj kulturi i razini civiliziranosti. Uobičajeno je, pa i očekivano da se političari međusobno kritiziraju. Dapače, kritike na relaciji oporba - vlast su i dobrodošle ako su konstruktivne.
No, kritika uvijek treba biti argumentirana i usmjerena na ono što se govori, a ne fokusirana jedino na to tko govori. Jer jedino tako će u prvi plan doći teme poput gospodarskog programa, plana za povećanje investicija i rasta zaposlenosti, a ne gdje je tko bio `45 ili `91, tko je čiji djed, a tko otac….
Društvene mreže pomažu da naši stavovi brže dođu do šire publike, ali do kada se ne izumi alat koji sintetizira logične argumente, ne preostaje nam drugo nego dobro razmisliti prije nego odaberemo opciju „objavi“ ili "podijeli".
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
