Svatko od nas zna nekoga tko ništa ne zna, ali pljuje po svemu

Odavno smo mi pali u glib, i svari se ne pomiču s mrtve točke. I vlast i oporba papagajski ponavljaju fakt o gotovo stotinu tisuća mladih ljudi koji su odlepršali iz moje dobre, male Hrvatske, odlepršali da se uhljebe za volanima kanadskih prijevozničkih kamiona, ili u bolničkim kutama tehničara bavarskih staračkih domova, ili da se prihvate trančiranja govedine u klaonicama Chicaga.

Pročitajte i ovo Kolumna Hrvoja Šalkovića Treba li facebook-prijateljevati s partnerom ili bračnim drugom? Kolumna Hrvoja Šalkovića PMS je PMS je PMS, to je tako kako je, drži gaće kada krene, i nema heroja koji tu može išta napraviti

I vala, neka je tako, svatko je Mišo Kovač svoje sreće, i da sada ponovo imam dvadeset godina, i da se za mene ovdje ne otvara nikakav prostor, nikakva pukotina u koju bih skliznuo i prihvatio se posla, možda bih i ja otišao. Svatko sam odlučuje o svojem životu, jer samo jedan život ima, i tko smo mi da sudimo i presuđujemo?

A uvijek su me pitali kakva je ta Hrvatska iz koje dolazim...

Nisam ljut na one koji su otišli, neka im je sretno, od srca.

Nisam ljut, dapače, duboko suosjećam sa svim mladim ljudima koji su ostali, koji žele, silno žele, koji pokušavaju, a ništa im živo ne polazi za rukom. Suosjećam s njima i psujem sustav i strukture, sve od reda, strukture koje nas ne pomiču naprijed, ne vade nas iz gliba.

Ali idu mi na živce mnogi, a da se ne lažemo, svatko od nas poznaje barem nekoliko takvih, koji ništa ne znaju, ništa ne žele, ništa ne pokušavaju, a danonoćno rovare po društvenim mrežama, pljuju državu, vise u kladionicama, u ofucanim se trenirkama vuku po kvartovskim bircuzima i mrze sve žive, bez da uopće shvaćaju da trebaju mrziti ponajprije sebe.

Nama Hrvatima je ipak nekako najvažnije da susjedu crkne krava

Znate dobro o kome pričam.

Svatko od nas u obitelji ima barem jednog takvog, nekog nećaka, ili strica, ili barem svatko od nas ima jednog takvog susjeda, koji mrzi Hrvoja Prpića, koji je u vlastitom podrumu, bez kune u džepu pokrenuo mini firmu i na kraju je pretvorio u važnog regionalnog igrača. Svatko od nas ima tog klipana iz haustora, koji ne zna ništa, i ne pokušava ništa, ali iz dna duše mrzi neku tamo, što ti ga znam, Ninu Badrić, koja pjeva li ga pjeva, pa po koncertu uzme nekoliko desetaka tisuća eura, đavo joj glasnice odnio, pa kako ona može, a ja ne mogu?! Svatko od nas poznaje jednog takvog mrguda, hejtersku bitangu s društvenih mreža.

A ako svatko od nas poznaje barem jednog takvog, onda to znači da takvih nesretnika ima mnogo, zaista mnogo… previše…

Žilav smo mi narod, preživjet ćemo mi, barem još ovo ljeto

Prvu sam knjigu napisao prije dvanaest godina, u kasnu jesen 2002. Nisam imao izdavača, pokušao sam kod nekoliko njih, i redom su me odbijali. U to sam doba radio u jednoj malenoj marketinškoj agenciji za plaću od 5.000 kuna. Bio sam podstanar u jarunskoj garsonjeri, gdje sam najam i režije plaćao 2.500 kuna. Znači da sam gospodario dnevnim budžetom od 80-tak kuna, budžetom u koji sam morao strpati hranu, gorivo za Škodu koju sam tada vozio, i sve ostale popratne komplikacije koje se obično zovu život. Svejedno, odlučio sam podići osam tisuća kuna nenamjenskog gotovinskog kredita, s namjerom da prvu knjigu otisnem u vlastitoj nakladi.

U to vrijeme, taj je iznos za mene bio više od pravog bogatstva. Osam tisuća kuna kredita… imao sam osjećaj da sam se zakopao u podnožje planine, i da ću godinama kopati tunel do vrha, gdje me na kraju čeka čist i svjež zrak.

Podigao sam kredit, platio tiskaru, lektora, grafičara, urednika, promociju. Stavio sam knjige u kutiju. Bio je početak prosinca i tog dana se temperatura spustila pet stupnjeva ispod ništice. Hodao sam pustim gradom Zagrebom, s kutijom u rukama i obilazio knjižare. Redom sam ih molio da mi ponude ugovor, otkupe barem malenu količinu knjiga i stave ih u izlog.

Nema Hrvata koji u mikrofon nije guknuo barem dvije pametne

I jesu, svi su redom to i napravili. Valjda mi se u očima vidjelo da to stvarno želim. Napravili su to, i do kraja dana se kutija s knjigama ispraznila. Hvala bogu da je, jer inače bi mi se prsti potpuno ukočili od hladnoće.

Prodao sam dovoljno primjeraka te prve knjige, zatvorio kredit. Pronašao izdavača za drugu knjigu. Pa onda i treću, petu, devetu…

Zaradio novac na knjigama, kolumnama, putopisima, kampanjama, PR tekstovima, književnim nagradama. I na kraju uspio u svom snu, da živim, i to lijepo živim od svojeg pisanja i svoje kreativnosti.

Jesam li zbog svega toga nekakav heroj?

Niti slučajno. Ja sam samo običan dečko koji je imao zrno talenta i luđačku želju da u nečemu uspije. I za sve to nisam tražio ničiju pomoć, nikakve države, nikakvih vlastodržaca, niti fondova, za sve mi se to fućkalo i uvijek će mi se fućkati.

Iz Karabatić situacije bih se još nekako i izvukao

A moglo je ispasti drugačije. Mogla mi je i ne proći ta fora s kutijom knjiga otisnutih o vlastitom trošku. Mogao sam ne ostvariti san, i ne živjeti od vlastitog pisanja i vlastite kreativnosti. Mogao sam trančirati govedinu u klaonicama Chicaga, ili sanjivo drndati kanadskim pustopoljinama naslonjen o volan transportnog kamiona.

Ali nikada, nikada mi ne bi palo na pamet da zbog toga mrzim Hrvoja Prpića ili Ninu Badrić. I nikada mi ne bi palo na pamet da se žalim, da hejtam ili da njurgam, jer znao bih da sam dao sve, ali baš sve od sebe.
Na žalost, veliki broj današnjih klinaca to ne razumije.

Šteta, jer teško da postoji išta tužnije od života kojeg nisi barem pokušao proživjeti kako spada.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook