Danas počinje 19. po redu, dugoočekivani veliki Nacionalni kongres Komunističke partije Kine koji se saziva svega dva puta u jednom desetljeću.
1. Komunisti? Zašto je Kina, dođavola, još uvijek komunistička zemlja, i to u 21. stoljeću?!
Vezani članci
Puki stjecaj okolnosti. U 19. stoljeću Kina je bila de facto okupirana stranim državama. Kolo je vodila Britanska kruna, ali gotovo da nema zemlje koja si nije otrgnula komadić kineskih bogatstava. Čak je i Austro-Ugarska neko vrijeme u Kini imala kontrolu nad određenim teritorijem. Izgubljeni gradovi, neuspjeli ustanci, dva izgubljena rata protiv Japana, pad zadnje dinastije Qing, vladavina anarhičnih vlastelina, građanski ratovi u kojima je poginulo preko 60 milijuna ljudi… I onda slučajno mladi Mao Zedong na fakultetu u Pekingu postaje asistent knjižničaru koji je prvi počeo prevoditi Marxa i Lenjina. Dalje je otprilike sve jasno. U novootkrivenoj filozofiji Mao je vidio alat konsolidacije pučanstva i izgradnje nove Kine, slobodne od zapadnih okupatora. Tu se kineski komunizam razlikovao od sovjetskog. Potonji su htjeli utopiti svijet u revoluciji; Kinezi su ga modificirali da služi kineskom nacionalizmu. Komunizam je u Kini preživio toliko zato što je dosta dobro legao na postojeći kineski mentalitet. Sva ta kolektivna briga o općem dobru, rad i zalaganje, odricanje u ime nečeg višeg, promocija određenih vrijednosti i silna nesnosna birokracija – sve su to konfucijanski i legalistički temelji. Osim toga, komunizam je u Kini davao i daje rezultate. A kineska borba za povrat teritorija traje (zadaća Partije) i nema odmora dok traje obnova.
2. U redu, nek' im bude. A zašto je odjednom taj kongres važan?
Zato što je to skoro ekvivalent predsjedničkih izbora. Bira se glavni tajnik Partije, a on je, po običaju, ujedno i predsjednik Kine. Obično intriga nema, ali ovaj put kruže glasine (slabo utemeljene) da aktualni predsjednik Xi Jinping želi zgrabiti i treći mandat nakon što odradi dva zakonska. Stoga svi traže neke znakove. Osim toga, u ovom trenutku Kina ima stvarno jako puno domaćih i globalnih izazova. Kao prvo, iskoračila je na svjetsku pozornicu promocijom slobodnog tržišta i liderstvom u obnovljivim izvorima energije. Otvara prekomorske vojne baze i vrši pomorske vježbe u Sredozemlju i Baltičkom moru. Tu je i ogromna gospodarska inicijativa Pojas i put, koja obuhvaća dobru polovicu svijeta. Ne zaboravimo da je Kina izuzetno integrirana u svjetsku ekonomiju i da ima problema s unutarnjim dugovima uz trzavice na relaciji Washington – Peking. Ovdje su i odnosi sa susjedima, otočni sporovi. I da – Sjeverna Koreja, koja bi tijekom ovih dana mogla provocirati Peking. Cjelokupna situacija daje ovom Kongresu značaj i auru grandioznosti. No, za Komunističku partiju Kine svaki je kongres jednako bitan jer je Partija zvijezda vodilja koja odlučuje o svemu. Tu se kreira ekonomska, vanjska i vojna politika, donose ključne odluke. Koje god odluke padnu u narednih desetak dana, svijet će to osjetiti.
3. Državni i partijski dio? Nije li to jedno te isto?
Kina ima čudnu dvodijelnu vlast, koja se sastoji od partijskog i državnog dijela. Na papiru primat ima državni dio sa svim pripadajućim institucijama, ministarstvima itd. Tu su predsjednik, premijer, potpredsjednici Vlade, glavni tajnik Vojne komisije. No u stvarnosti o svemu odlučuju Partija i njezina probrana elitna tijela i agencije. Partija ima svoje agencije, odbore i komisije koje često „duplaju“ one državne (ponekad se nalaze čak u istim zgradama) i imaju isti tehnički rang, ali su hijerarhijski više. Na primjer, Ministarstvo vanjskih poslova u realnosti ne može konkurirati sa Vodećom grupom za vanjske poslove Partije. Visoki državni dužnosnici ujedno su i visoki partijski dužnosnici, što osigurava totalnu kontrolu nad svim aspektima. Štoviše, Kina ima dva ustava – državni i partijski. Jedan regulira opće državne položaje, drugi Partijske. No, budući da državni ustav izričito cementira ulogu i značaj Partije, dvojbi oko primata nema. Kako god bilo, bolje je nego što je bilo. Ovakvo je stanje značajna evolucija koju je proveo Deng Xiaoping 1982., kada je odlučio reformirati državnu upravu i vladu kako bi se smanjila opasnost od koncentracije previše vlasti u rukama jednog čovjeka.
4. A čemu taj cirkus? Ne odlučuje li o svemu šef, a ostali samo dižu ruke?
Ne. Moderna je Kina diktatura Partije, ali ne i diktatura jednog čovjeka. Zapadni mediji vole golicati maštu čitatelja o enormnoj moći predsjednika Xi Jinpinga, ali stvarnost je drugačija. Istina, onaj drugi, državni Nacionalni kongres većinom je show – odluke iza kulisa unaprijed donosi Partija. Na Partijskom kongresu sve su pak odluke rezultat dugotrajnih nagodbi, usluga i kalkulacija između elitnog kruga, komisija, ministarstava, vijeća, vojnih krugova te političkih i personalnih frakcija. Zna se da će Xi dobiti podršku za drugi mandat, ali se apsolutno ne zna pod kojim uvjetima i zašto. Mehanizme donošenja odluka u uskim krugovima poput Stalnog odbora nikad nećemo znati do kraja. Mijenjat će se postav Stalnog odbora, Politbiroa, Centralnog komiteta i drugih tijela, a sve su promjene vrlo pomno isplanirane, odvagnute i izlicitirane. Sigurno znamo da je Kina najkompleksniji sustav birokracije i birokratskih odnosa na svijetu s visokim stupnjem autonomije lokalnih vlada. Predsjednik Xi ne može na svoju ruku posmicati pola uprave i instalirati svoje ljude. Umreženost i isprepletenost klika i interesa jednostavno je prevelika; za provedbu odluka predsjednik ih mora „spustiti“ na niže administrativne razine, koje tu mogu itekako stvoriti probleme. Xi Jinping komparativno je najmoćniji jednostavno zato što raspolaže s najviše financijskih, inovacijskih i vojnih resursa. No na ideološkoj razini nije moćniji od Mao Zedonga, dok je u smislu reformacije gospodarstva i uprave debelo iza Deng Xiaopinga.
Od 2300 zastupnika ovogodišnjeg Kongresa, svaki predstavlja nekakve interese – veze u provincijama i administracijama, pokrovitelji u Centralnom Komitetu koji pak imaju svoje ruke u ministarstvima i pokrovitelje u Politbirou itd. Svi se bore za prestiž, utjecaj i financiranje, a odluke vrha Kine često se izgube, odgode ili transformiraju ovisno o interesima lokalnih vlada.
5. 2300?
Da, to je najveći komunistički skup na svijetu. Pravi komunistički, ateistički skup (ateizam je obvezan uvjet za članstvo u Partiji). No sve je to ništa naspram ukupnog broja članova Partije: više od 80 milijuna članova! Stoga je ovih 2300 i više nego sretno što su se mogli probiti na Kongres i postići takav karijerni i statusni uspjeh.
6. I što dalje? Što će reći Kongres?
Utvrdit će obnovljeno uže vodstvo Partije i donijeti političke, ekonomske i vojne odluke. Podržat će borbu s korupcijom i iskorjenjivanje siromaštva. Morat će se pronaći strategija za lokalne dugove i bijeg kapitala. Razmotriti će se odnosi s krupnim svjetskim akterima i revidirati ciljevi i trenutna postignuća inicijative Pojas i put. Iza kulisa bit će analizirano trenutno stanje u svijetu i donijete okvirne odluke o globalnoj poziciji i smjeru Kine. Poseban naglasak biti će na svestranoj sigurnosti: vojsci i tehnološkom napretku. Trenutno traje „tiha“ obnova vojnih kadrova koji su, uzgred rečeno, vrlo zastupljeni na ovom Kongresu.
7. A demokracija? Možda će odlučiti da je dosta s ovim sustavom i stegom?
Nema govora. Sve dok postoji opasnost ujgurske i tibetanske neovisnosti, sve dok Tajvan nije postao pravi, integralni dio Kine, demokracija za Partiju ne dolazi u obzir. Veći socijalni liftovi, transparentnost odluka i rotacija kadrova možda, ali ukidanje komunizma i Partije – ne.
''Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.''
''Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr.''
