Vi ste sudska vještakinja, koji su daljnji koraci u ovakvim slučajevima?
U ovakvim se slučajevima često preporuči mjera hitnog izdvajanja iz obitelji i roditeljima može biti oduzeto pravo na život s djetetom do godinu dana. Nakon godinu dana obitelj se ponovno procjenjuje i određuje se hoće li biti ponovljena ista mjera, hoće li dijete biti vraćeno u obitelj ili će započeti postupak za lišavanje roditeljskog prava. Kao klinička psihologinja i sudska vještakinja uvijek preporučam da se čim prije procjena roditeljske kompetencije u situacijama kada se sumnja da oni te kompetencije nemaju da se procjeni kapacitet roditelja za promjenu, a ne da se čeka godinu, dvije, pet. Jer što duže dajemo priliku roditeljima da se popravi, to više oduzimamo djetetu šansu da živi u obitelji i da bude posvojeno.
Hoćete reći da je praksa takva, da se dugo čeka?
Često mi se činilo u mojoj vještačkoj praksi da se predugo čekalo i da je prekasno započet postupak za lišenje roditeljskog prava koji nemaju kapacitet za promjenu. Uvijek sam za to da ako se obitelji može pomoći, ali ne na račun eksperimentiranja na djetetu.
Pročitajte i ovo
Na njemu gasili čikove?
Dobre vijesti iz Klaićeve: Dvoipolgodišnjak pun lomova i masnica u dobrom je stanju
Pročitajte i ovo
tvrdi da sin laže
Podignuta optužnica: Majka seksualno zlostavljala sina od njegove sedme godine
I kod same sumnje na nasilje, važno je reagirati. Koliko je svijest o tome uopće prisutna u našem društvu?
Bojim se da nije dovoljno prisutna. Vidimo iz ovakvih situacija, kada susjedi kažu: ''Mi smo znali'', građani ili rodbina kažu: ''Mi smo sumnjali'', a nitko nije reagirao. Nažalost i struka često ne reagira. Ne samo da ne prepoznaje, nego i kada prepoznaju, znam čuti stručnjake da kažu: ''Ne želim imati posla sa sudom''.
Linija manjeg otpora. Kako to promijeniti?
Mislim da je jako važna edukacija stručnjaka u diplomskoj i dodiplomskoj nastavi, ali i ovakve emisije koje podižu javnu svijest. Svi smo odgovorni i pred zakonom i moralno i svojom profesionalnom etikom smo obvezani reagirati i štititi djecu. Ne možemo reći: ''Neću biti kriva što je dijete izdvojeno iz obitelji''. Onda smo krivi što smo sudionici u zločinu jer nismo reagirali.
U ovom slučaju radi se o strašnim, teškim traumama. Kako pomoći djeci da ih prebrode i odrastu mirno i sigurno?
U ovakvim je situacijama jako važno da djeca budu fizički zbrinuta, da imaju fizičku sigurnost, ali ne smijemo zaboraviti na emocionalnu sigurnost. Potrebna im je osoba koja će im dati korektivno emocionalno iskustvo. Jer po načinu kako se prema djeci ponašamo, načinu kako ih gledamo, kako im se obraćamo, djeca stječu sliku o sebi i svijetu oko sebe. Djeca koja su zlostavljana, stječu sliku da su bezvrijedna, da nisu vrijedna ljubavi i pažnje, a da je svijet jedno nesigurno mjesto. Kad s takvim stavom dijete krene u život, onda znamo da nema baš najbolju prognozu.
Dnevnik Nove TV gledajte svakog dana od 19:15, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr