Ocijenila je to predsjednica Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir Sanja Tarczay na konferenciji o osnaživanju žena sa senzoričkim oštećenjima koja se održala u Zagrebu.
Pročitajte i ovo
Tarczay je izjavila kako resorna ministarstva nisu učinila ništa da se gluhosljepoća prizna kao jedinstveno oštećenje iako je Hrvatska potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u kojoj to stoji, kao i da se osiguraju sredstava kako bi se gluhoslijepima osiguralo pravo na kretanje i komunikaciju u svakodnevnom životu.
>> Međunarodni dan bijelog štapa: Država mora - progledati!
Za prevoditelje mjesečno 7 tisuća kuna
Istraživanje o iskustvima žena s invaliditetom pokazalo je da imaju površnu obiteljsku komunikaciju Hrvatska, ističe Tarczay, jako zaostaje u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom, posebno žena, dok gluhoslijepe osobe, ako ostvaruju neko prava onda to čine zahvaljujući udruzi Dodir koja im s ekipom volontera pokušava pomoći. 'Minimum, koji bi trebala učiniti država, a ne udruga, jest osigurati gluhoslijepoj osobi prevoditelja na znakovni jezik kao što to imaju sve gluhoslijepe osobe u Europi.
U Hrvatskoj žive 354 gluhoslijepe osobe, za koje po prevoditelju mjesečno treba 7.000 kuna, a to i nije puno s obzirom koliko novca odlazi na neke povlastice koj nemaju nikakva smisla', smatra Tarczay. Podsjeća pritom kako je Ministarstvo zdravstva ove godine udruzi ukinulo sredstava za prevoditelje.
Istraživanje o iskustvima žena s invaliditetom pokazalo je da imaju površnu obiteljsku komunikaciju, veće favoriziranje braće i sestara koji nemaju invaliditet, dok su osjećaji šire obitelji, po njihovu mišljenju, prožeti osjećajem žaljenja i slabom uključenošću u obiteljska događanja. Česte su situacije u kojima invaliditet postaje njihov identitet. (Hina)
