SENKO KARUZA (HRVATSKA) rođen je 1957. u Splitu, a djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu, gdje je studirao na Filozofskom fakultetu. Objavljivao je priče i kolumne u raznim novinama i u periodici; tekstovi su mu uvršteni u više antologija. Objavio je knjige: Busbuskalai (1997), Ima li života prije smrti (2005), Tri krokodila (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem, 2005), Vodič po otoku (2005), Teško mi je reći (sabrane priče, 2007) i Kamara Obscura (2010). Knjige priča prevedene su mu na poljski, mađarski i češki. Senko vodi književni festival Mare, Mare! i osnivač je neslužbenog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima.
E, to je bio doživljaj za pamćenje! Taj sivi kamion, mislim da se zvao Hanomag, to kako je uletio u selo i uznemirio sve živo. Nije bilo živog bića koje nije izmigoljilo prema dvoru da se nagleda nikad viđenog. Iz kamiona je izašao visok, brkati muškarac sa francuskom kapom na glavi, i držeći se jednom rukom za vrata kao da drži nekog svog dobrog prijatelja od kojega se nikada ne odvaja, upitao sigurnim glasom: može li mi netko donijeti kantu vode da napojim ovu beštiju?
Kanta se stvorila u sekundi i velika usta kamiona su se otvorila. Iz motora se dimilo i mogao si osjetiti njegov vrući dah iako si bio na zemlji. Visoki je omotao ruku u krpu prljavu od ulja i lagano okretao aluminijski čep, držeći pri tome glavu u stranu. Izgledalo je kao da je upravo on ovoga trena, tu, pred našim očima izumio taj kamion. Napokon je skinuo čep i izgubio se u vrućoj pari koja je šištala kao iz lokomotive, zatim je poput nekog vraga iz pakla, dohvatio kantu i počeo lijevati vodu.
Uskoro se sve smirilo. Zatvorio je rezervoar, obrisao ga prljavom krpom kao da ga miluje, spustio haubu i uspravio se poput nestašnog djetlića prema publici. Skočio je sa branika poput nekog čarobnjaka, pružio kantu najbližoj ženi i zahvalio se. Ušao je u svoju beštiju i ona je uskoro zabrundala. Zatrubio je tri puta i dao nam znak da se maknemo kako bi se mogao okrenuti.
>> EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Nesanica'
Juri i ja trčali smo za njim kao ludi, stigli ga iza zavoja jer je tu morao usporiti i daleko od svih očiju prikačili se za željeznu šipku koja se protezala duž cijele zadnje stranice. Savinuli smo noge u koljenima i ostali tako visjeti, gledajući se i smijući od uzbuđenja. Dogovor je bio da se otkačimo na izlazu na glavnu cestu, gdje ponovo mora usporiti prije nego počne juriti ravnicom. Ali ni jedno od nas nije se odlijepilo, želeći iskusiti još samo djelić tog božanskog osjećaja.
Već u sljedećem trenutku brzina je bila tako velika da se nismo usudili otpustiti i obojicu nas je uhvatila panika. Suze su potekle istovremeno. Ma koliko držali noge savijene one su ipak povremeno padale i dobivale bolne udarce i pri najmanjem dodiru sa zemljom. To je trajalo cijeli život, makar je kamion stao za nekoliko minuta.
Pustili smo željezne šipke jedva ispravljajući prste koji su je grčevito stiskali. Visoki se stvorio iznad nas i razrogačeno nas promatrao.
– Vidite li kako izgledate? Kao dva govna uvaljana u prašinu! – rekao je. – Znate li uopće što vam se moglo dogoditi?
Nismo odgovorili. Samo smo tu stajali kao ta dva mala govna pokušavajući poboljšati situaciju tako što smo počeli otresati prašinu sa odjeće.
– Hajde – rekao je pomirljivo – idemo sad na jednu pravu vožnju.
Truckali smo se zbijeni jedan uz drugog na prednjem sjedalu kamiona, upijali svaki njegov pokret i ponovo uživali u najboljem od svih mogućih svjetova. Prije ulaska u selo zatrubio je tri puta i zaustavio se na istom mjestu kao i prije. Otvorio je vrata i viknuo: može li mi netko donijeti kantu vode da napojim ovu beštiju?
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
