EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Nesanica'

Subotnja je večer; ispod Andrewova prozora njegove se dvije kćeri s prijateljima igraju bolnice. Povremeno čuje zavijanje sirene i njihove glasove koji u igri izvikuju naredbe. Kćeri jure po vrtu brinući se za pacijente na nosilima. Svakog dana tako izlijeću iz kuće i naglavce se bacaju u druge uloge.

Njegova je soba mala i skučena. Ondje je velika ploča za crtanje s pretincem na dnu gdje leže šestar, kutnici i olovke. Ploča zauzima većinu prostora i on je stjeran uza zid. Katkad noću dođe gore raditi, navuče zavjese i uključi svjetiljku koja baca jarko svjetlo na papir. Ulica je uvijek tiha, a susjedi svi zatvoreni unutar svoja četiri zida. Šilji olovke, nestrpljiv je, pun optimizma. Zavrće rukave dok mu glava kipti idejama. A onda, baš kad treba početi, gubi snagu, plan mu klizi iz ruku i on zuri u papir prazne glave.

Otvori prozor i nagne se da pogleda djevojčice. Izvadile su crijevo za vodu i, kad ga ugledaju, starija Rachel usmjeri mlaz prema njemu i obje ciknu. On joj kaže da zalije živicu. Susjed iz ulice kosi travu, prelazi preko tratine i natrag, hoda pa stane. On zamišlja kako oštrice izbacuju travnata vretenca. Rachel se muči s gumenim crijevom. Posve je predana. Kaže joj da izravna crijevo, a kad to učini, voda joj zalije sestru. Voli ih promatrati. Ponekad poželi da se lagano spotaknu i padnu pa da ih može tješiti. Nešto ga uvijek koči. Ann je slobodnija s njima, zna što treba činiti. Ponekad navečer, kad automobilom ulazi u ulicu, ona je na stazi i vuče igračke, bicikle i djecu natrag u kuću.

>> EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Prehladno za snijeg'

Pročitajte i ovo Festival europske kratke priče Najbolja kratka priča natječaja: 'Pripremajući suicid party' Od 1. do 6. lipnja Brazilci otvorili 13. Festival europske kratke priče!

Ann sad izlazi iz kuće s Ianom u kolicima, debelim i spokojnim. Ide na večernju misu. Digne pogled prema njemu i zaškilji. “Hoćeš s nama?”

On napravi sumnjičav izraz lica. “A što ćemo s curama?”
“I one će ići ako ti ideš. Samo na pola sata.”

On slegne ramenima, a ona kaže: “Dobro, dobro.” Promatra je kako odlazi niz kolni prilaz pa niz stazu. Visoka je i mršava, nosi zelenu haljinu s cvjetićima i bijele sandale i na trenutak njezina su mu leđa sasvim nepoznata. Pripada više ulici nego njemu, metežu djece i susjeda i vrtova. Ona uspori, pogleda na sat, a zatim ubrza.

Siđe i iz hladnjaka uzme limenku piva; stane uz kuhinjski prozor i otpije gutljaj. Rekla mu je da pokosi travu. Morat će prijeći vrt i izvući kosilicu iz šupe. Zamišlja kako je turira i okreće prema tratini, poput oružja. Ono što se ne vidi, crvi i puževi, bit će pokošeno. Prisjeti se susjedove trave i zaboli ga njezino razbacivanje.

Ode u dnevnu sobu, upali televizor i priguši zvuk. Svakih dvadeset do trideset sekunda pogledava na sat na vrhu kamina. Smračit će se za sat-dva. Već zna i ima takav osjećaj da će noć biti besana. Ljeti je gore. Mrtvilo ljetne noći donosi mu nelagodu. Boji se da će na nešto nabasati.

Misli da bi mogao prespavati oluju, da bi njegovo uspavano ja moglo osjetiti svu silinu elemenata, potpuno se predati i pustiti ga da padne u dubok san zaborava. Za mirnih večeri sve se ističe na mjesečini pa i on, koji sjedi uhvaćen u zamku i strši usred svega i baš ta vidljivost, ta svjesnost uzrokuje njegovu nesanicu.

Legne na kauč i zadrijema. Probudi ga zvuk Anninog ključa u vratima i brbljanje djevojčica u hodniku. Ona će nahraniti djecu, staviti ih na spavanje, a onda će sjediti jedno pokraj drugog na kauču, gledati televiziju i večerati u tišini.

Više od sat vremena leži budan i sluša Annino disanje. Noćas mu svašta pada na pamet. Tijelo mu nešto očekuje. Ustane i otiđe u radnu sobu. Prisjeti se ponedjeljka ujutro, ureda, beskonačnog ciklusa posla, kuće i dugačkih noći. To će trajati i trajati. Siđe u dnevnu sobu i stane mijenjati televizijske programe. Naiđe na strani film s titlovima. U sumrak čovjek hoda plažom. Kraj njega prolazi dječak na konju. Čovjek dolazi do kraja plaže, a zatim krene preko stijena i hoda sve dok ne ponestane zemlje.

>> EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Očev novi život'

Nasloni se i prekriži ruke na prsima. Prisjeti se mrtvog obada na prozorskoj dasci radne sobe. Našao ga je s nogama u zraku i krhkim krilima koja su beživotno ležala. Sunčeva će mu vrelina potpuno sasušiti tijelo. Mislio je da moža namirisati njegovu smrt i miris toplog praha koji nikako da napusti sobu. Katkada noću misli da osjeća vlastiti prah, da njegova zrnca leže na policama, prozorskoj dasci i hrptovima knjiga. Misli da se raspada na atome, česticu po česticu, i svake noći gleda foršpan vlastita raspadanja.

Zapali cigaretu i duboko uvuče. Prije nego što je popuši, baci je u kamin i vrati se u radnu sobu. U sobama oko njega spavaju Ann i djeca. Jedva da se sjeća vremena koje je prethodilo ovom životu, ovoj kući, ovom braku. Sve se to srušilo na njega. Prisjeti se trenutka iz školskih dana. Nešto ga je nasmijalo na satu fizike i nije se mogao zaustaviti, a nastavnica, mlada žena po imenu Pearl, postajala je sve ljućom.

Što se više ljutila, to se on više smijao. A onda, bez upozorenja, dignula je udžbenik koji je držala i njime ga udarila po glavi. Tras, tras, tras. I dalje se smijao. Ponekad se ogledava po uredu, motri kolege i traži na njima znakove koji će ih odati, znakove kakve posrnulosti u životu. Ima dana kad osjeća da svi promatraju njega, čekajući da se slomi. Rukama obgrli glavu. Nedavno mu je puklo pred očima. Svi su se novi svjetovi mogućnosti potpuno zatvorili. Boji se gubitka razuma. Misli da je već izgubio nešto sposobnosti predviđanja ili uviđanja. Zna sve, da se počeo raspadati i da su čestice praha vidljive samo njemu.

“Andrew?” Ann stoji na vratima.
Sjedne u naslonjač preko puta njega.
“Zašto si ustala?”
Ona slegne ramenima i sklupča se. Iznenada mu bude drago što je tu. Nježno ga preplavi nada. Vidi ih za kuhinjskim stolom kako pričaju i piju čaj sve dok sunčeve zrake ne prodru preko stražnjeg zida.

“Trebaš potražiti pomoć”, kaže ona.
On odmahne glavom. “Još tableta, još Prozaca; ne, hvala!”
“Previše se brineš. Zašto se brineš?” Glas joj je samilostan.
On je gleda i razmišlja o nečemu. “Sjećaš li se Briana Sinnotta? Iz teniskog kluba?”

Ona odmahne glavom i zijevne.
“Pete ga zna odavno. Igrali smo ponekad protiv njega i njegova prijatelja, a poslije išli na piće. Bio je menadžer u banci u gradu. Bio je dobar tip – još je dobar. Oženjen je i ima dvoje djece.”
“Što s njim?”
“Dobio je otkaz.”
“Bože. Što je bilo?”
“Imao je duge prste.”
“Šališ se!”
“Banka će ga tužiti.”
“Isuse… Zašto ljudi to rade? Koliko je star? Kakva je osoba?”
“Savršeno normalna. U četrdesetima. Jednostavno je… pukao.”
“Bože… jadna njegova žena.”

Svjetlo sa stubišta pada u sobu. Njezina je koža blijeda. Uvijek je bila lijepa. On se pita o čemu ona razmišlja, gaji li tajne misli, neizgovorive čežnje.
“Trebali bismo više razgovarati”, kaže ona.
“O čemu hoćeš razgovarati?”
“Ne znam… Reci mi o čemu razmišljaš. Reci mi što radiš ovdje noću.”

On dlanovima pritisne oči.
“Radim”, kaže. “Ponekad čitam.” Baci pogled na policu s knjigama. “Hodam po kući i provjeravam jesu li djeca dobro. Ponekad promatram tebe.” Ona spusti pogled na svoje ruke. “Ponekad iziđem i vozim se naokolo.”
“Iziđeš iz kuće? U ovo doba?”
On kimne. Na katu kuće preko puta upali se svjetlo. On zamišlja dijete kako plače.

“Jedne sam se noći odvezao u grad”, kaže. “Bilo je to prošlog ljeta. Vruća noć. Bio sam tako napet… Osjećao sam se tako živo dok sam se vozio izvan četvrti… Bila je subotnja noć, nedjeljno jutro…” Glas mu je tih. Sjeća se brujanja motora. “Vidio sam djevojke u kratkim ljetnim haljinama kako ulaze u taksi.

Nastavio sam voziti. Grad je drukčiji noću, sjajan, uzbudljiv… Zgrade te promatraju… Vozio sam se po južnom dijelu grada… Zaustavilo me crveno svjetlo… Nešto sam osjetio… Osvrnuo sam se, a u susjednoj traci u mene je zurila neka djevojka, onako, znaš, kao da je odavno ondje. Na sljedećem semaforu ponovno se našla uz mene i opet je zurila. Pa sam je slijedio. Utrkivali smo se do sljedećeg semafora i do onog nakon njega. Skrenula je u jednu uličicu i zaustavila se. Izišao sam, a ona je rekla: ‘Znala sam da ćeš me slijediti.’ Izgledala je obično, nosila je tamnu odjeću. Stajao sam i gledao je. Pomislio sam da je to što je napravila vrlo smiono pa sam joj to i rekao.”

Zašuti i pogleda Ann. “I za mene je to... bilo smiono.”
Ann zuri u njega. Tko si ti? Misli on. Tko si ti s tim strogim licem? A zatim: Nije me briga tko si.

“Bila je policajka, detektivka u Odjelu za droge. Pozvala me u svoj stan, ali nisam otišao. Nisam. Nisam mogao podnijeti sjedenje za kuhinjskim stolom pod jarkim svjetlom. Stoga smo se vozili. Ona se premjestila na suvozačevo sjedalo, a ja sam sjeo u njezin automobil i odvezao ga izvan grada, kroz predgrađa.”

Sjeti se kako je ona sjedila na suvozačevu sjedalu, a tijela su im se gotovo dodirivala, kao da su muž i žena.
“Sjećam se svega”, kaže. “Taksija, smeća na ulicama, spuštenih roleta i onog dalje: ceste koja se sužava, živice, podnožja planine… Nismo ni primijetili da smo se počeli penjati. Rekao sam da se možemo vratiti ako želi. Nisam je htio uplašiti. Zaobišli smo šumu… Pomislio sam na tebe i djecu kako spavate ovdje. Razmišljao sam o tome kako inače spavaš, na leđima, otvorenih usta...”

“Zaustavili smo se i odozgo promatrali grad. Vidio sam svjetla na cesti koja vodi uz obalu sve do Howtha. Izišli smo i otišli do vrha. Mjesec je bio vani. Ondje su bile stare ruševine, a na tlu limenke piva i smeće. Rekla je da se djeca iz grada tamo dolaze drogirati. Bilo je čudnovato... tako svijetlo, tiho i sablasno... I lijepo.”

>> EKSKLUZIVNO na Dnevnik.hr: 'Alijeva torba'

“Svašta sam joj pričao, o tebi i djeci, o poslu. Ne znam zašto sam joj to pričao... osim zbog toga što je bila pokraj mene...”
Prisjeća se tog trenutka, njihove nepomičnosti. Sjeća se o čemu joj je pričao. Strahovi, maštarije, pogreške. Ona je slušala i povremeno kimala glavom. Oči su joj bile mrtve. Pričao je kao da mu je to posljednja prilika i kao da ona to zna. Posljednjih noći razmišlja o njoj, o tome kako je negdje u gradu, kako se vozi u tamnoj odjeći, praznih očiju.

“Odvezla je automobil natrag u grad”, kaže on. “Već se počelo daniti, ulice su bile tiše. Prošla je svoju ulicu, otišla prema kanalu i parkirala. Hodali smo kroz mravinjak uskih ulica do stambenog kompleksa. Naokolo su bili stari automobili i smeće. Stavila je na glavu tamnu kapu, poput beretke, i uhvatila me pod ruku. Prošli smo kroz nadsvođen prolaz i ušli u dvorište. Ondje je bilo uže s kojeg je visila dječja odjeća. Pola stanova bilo je obloženo daskama, išarano grafitima. Imao sam osjećaj da nas netko promatra.

Uspeli smo se stubama koje su smrdjele po mokraći; na jednoj stubi sjedila je blijeda djevojka i pušila. Bila je drogirana. Na vrhu stepenica bila su vrata koja su vodila u nekakav prostor za održavanje, a golem, neobrijan, istetoviran tip stajao je tamo i gledao nas kako prolazimo. Na trećem katu izvadila je ključ i otvorila stan.”

“Bila je na dužnosti. Dignula je omotnicu s poda u stanu i otišla u stražnju prostoriju. Razgovarala je na telefon. Uhvativši moj pogled, nogom je blago gurnula vrata da ih zatvori. U dvorište ispod stana ušlo je vozilo nalik starom kamionu koji je u davnim danima razvozio mlijeko; svitalo je. Bilo mi je svega dosta.

Neprestano sam mislio: moram otići odavde. Otvorio sam vrata, požurio niz prljave stube i kroz tihe ulice i došao do automobila... Kad sam se vratio ovamo, ti si još tvrdo spavala.”
Annino je lice blijedo. Prsa joj se nadimlju. “Jesi li je poljubio ili...?”
“Ne. Ne.”
“Jesi li je ponovno vidio?” Glas joj je hrapav.
“Vidio sam je u Grafton Streetu – mislim da je to bila ona – prije nekoliko mjeseci.”
On ustane. “Hladno je… Je li tebi hladno?” upita.
“Kako se zvala?”
“Patty. Patricia, valjda.” Pruži joj ruku.
Ona je pljusne. “K vragu, Andrew, zašto mi to pričaš? Što nam to radiš?”
Osjeti kako se ona lomi.
Za nekoliko će se sati razdaniti, ulična će se svjetla pogasiti. Zamišlja ih za kuhinjskim stolom.
“Kad si postao ovako okrutan?” ona govori u mrak.
On se zapita koliko je sati. Zamišlja vrijeme kao crva koji puže po zemlji.
Otvori usta i prošapće: “Vrati se u krevet.”

S engleskog prevela Ivana Rogar
MARY COSTELLO (IRSKA) rođena je na zapadu Irske, a danas živi u Dublinu. Njezine rane priče objavljene su u različitim irskim časopisima i antologijama. Prva joj je knjiga, zbirka kratkih priča The China Factory, izašla 2012. u izdanju kuće Stinging Fly Press. Zbirka je nominirana za nagradu Guardian First Book Award (za područje Velike Britanije) te za Irish Book Award. Priče su joj čitane na irskom radiju i na BBC-u. The China Factory bit će objavljena u Australiji i Novom Zelandu.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook