Noć užasa u Istri: "Vrištala je, nosila me u naručju. Tata je već bija pa, onda su ubili i nju, a mene ranili. Ispod mrtve mame leža san do četiri i pol ujutro..."

U noći s 8. na 9. siječnja 1944. nacističke Rommelove postrojbe harale su Istrom i iščekivale savezničko iskrcavanje. Selo Šajini u općini Barban tada su opkolili nacifašisti i ubili ukupno 54 mještana, među kojima i obitelj Đina Matošića.

U neke se pucalo, neki su zaklani, a neki živi zapaljeni. Sva njihova imovina pokradena je ili uništena, a zapaljeni su im domovi, štale i sva poljoprivredna imanja, piše Istra24.

"Tu noć meni su ubili mamu, tatu, babu, dida, od oca brata i njigovega kunjadu. To je tragedija koja se ne može nikad zaboraviti. Uvijek ti je pred očima, cilega života. Teško mi je danas govoriti o temu jer iman veliku traumu. Ne morete ni zamisliti ča nan se sve desilo", rekao je Đino, jedan od ukupno sedmero živućih svjedoka.

Pročitajte i ovo U BELGORODU Britanski obavještajci o pokolju u ruskoj bazi: Do ubojstva 11 vojnika došlo je zbog uvredljivog komentara časnika

Pročitajte i ovo Ostali bez više od pola stada Vukovi zaklali i mrcvarili 15 ovaca u Gorskom kotaru: "Čini se da su ubijali radi ubijanja"

Matošić je imao samo pet godina kada su mu nacifašisti u samo nekoliko minuta ubili majku Katerinu i oca Matu. "Oni su došli oko 11 i po ur navečer, opkolili su selo i počeli su klati. U Šajini ni nanke jena hiža bila pošteđena. Uglavnom, bilo je 54 mrtvih, a među njima i žene i dica", prisjetio se Đino.

Kada su njegovi majka i otac izašli iz kuće, prisjetio se Matošić, dokumente su pokazali Nijemcima, a jedan od njih koji je govorio čistim istrijanskim rekao mu je kako dokumenti ništa ne vrijede.

Erwin Rommel (Foto: Afp)

"Počeli su pucati revolverima, mama je vrištala. Nosila me u naručju i hodila je prema tati. On je već bija pa. Mami su hitali u leđa. Ubili su nju, a mene ranili. Ja san ispod mrtve mame leža do četiri i po ujutro. Zna san da je ona mrtva. Dosta san razumija. Kad su hitali po nas s tih revolveri, ja san plaka. Ali kad san plaka, oni su i dalje hitali. Zato san bija umuka", prepričao je Đino nevjerojatne strahote.

Većina stanovnika ubijena je u vlastitim kućama ili dvorištima. Nedužnih žrtava u Šajini sjećaju se još i danas te se ondje svake godine 9. siječnja održava komemoracija.