17-godišnja Anđela kreće se uz pomoć invalidskih kolica. Njezina obitelj trudi se da ih to ne spriječava u druženjima i putovanjima. No ponekad ih ipak zabole prepreke na koje naiđu, a koje su dokaz kršenja zakona. Dokaz tomu je i pismo njezine majke koje nam je poslala u redakciju Dnevnik.hr.


Pismo naše čitateljice, majke 17-godišnje Anđele, prenosimo u cijelosti:

"U našoj obitelji u kojoj živi i osoba s invalidnošću, vezana za kolica, nastojimo živjeti aktivan i dinamičan život bez obzira na tu činjenicu. U kratkom proteklom vremenu doživjeli smo priličan niz iskustava diskriminacije i nepoštivanja ljudskog dostojanstva, a sve u modernoj europskoj zemlji, u turističkom njezinom dijelu: u Dubrovniku, u Korčuli, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koja bi trebala biti spremna na sve potrebe različitih gostiju iz cijeloga svijeta.

Moram ipak ustvrditi da se svaki put u susretu s preprekama nađu u blizini i najljubazniji ljudi na svijetu koji čine sve da nam olakšaju hod po mukama svakodnevice.

Dirljiva ispovijest Lane Klingor Mihić: 'Sve sam prošla sama s Kiarom, pretrage i testiranja'

Primjer 1.

Vezani članci Charlize Theron (Foto: Instagram) Holivudska ljepotica objavila fotografiju iz Hrvatske i poručila kako ne želi otići iz nje Slika nije dostupna Sve veća navala na trajekt Ploče-Trpanj, kada će stići veći brod?

Ne možete i ne znate reći tko je kriv za nepristupačnost jer je većina ljudi oko nas zaista ljubazna, a netko ipak sve složi tako da ništa nije jednostavno.

U petom mjesecu bili smo na rendgenskom snimanju u Domu zdravlja u središtu Dubrovnika, naručeni i prezadovoljni tehničarom koji nas je ljubazno naručio i primio. Čovjek sve razumije i ne treba mu objašnjavati da je iznimno bitno biti brz i učinkovit.

Jer automobil smo pakirali na nedopuštenom mjestu, jedva se probili do zgrade Doma zdravlja pošto je njihovo parkiralište krcato, a cijelo područje oko zgrade, uključujući i nogostup, iskopano i svima teško za prilaz zgradi, a nama s invalidskim kolicima svojevrsna avantura.

No, mi uvijek uspijevamo pa smo uspjeli i tada - ušli u zgradu ali nećeš kad hoćeš!
Zgrada ima dizalo, ali ono je na prvom katu, a do njega vodi desetak skala koje možemo preći i stubišnom rampom kakve se viđaju često u dnu stuba naših građevina. Takve rampe služe za savladavanje stubišta ljudima u invalidskim kolicima, ali mislim da nitko nikada nije vidio nekoga da se u kolicima prevozi takvom spravom. Čemu služe? Uvijek su pokrivene nekakvim ceradama, zavezane (da ih netko ne bi odnio?), zaključane i nigdje u blizini nema nikoga tko bi dotrčao i pokrenuo tu skalameriju kad vam treba. One, uglavnom ne služe invalidima, nego površnom zadovoljavanju forme, birokratskom ispunjavanju odredbiPravilnika o pristupačnosti građevinama osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti.

Takvu beskorisnu rampu imamo i mi u Korčuli ispred ulaza u veliki trgovački centar i uvjerena sam da će nas onako zavezana, utegnuta i zaključana i nadživjeti, a mi ćemo uvijek s kolicima kroz garažu pa do dizala.

Dakle, i ta u Domu zdravlja u Dubrovniku je beskorisna. Nigdje nema nikoga tko bi vam je otključao, pokrenuo, zaključao. Pojavio se i tu ljubazan i drag čovjek kojemu je neugodno, koji bi htio biti koristan i ponudio se da će pronaći odgovornu osobu koja će pokrenuti Sezama. Ma tko bi to čekao, zašto bi se čovjek znojio tražeći, a možda nikoga neće naći. Anđela je ustala, prehodala tih nekoliko skala do dizala (ona može pomalo hvala Bogu, ali uskoro sam u jednoj drugoj prilici saznala što čine oni koji ne mogu) te smo na isti način riješili problem i u povratku.

Iz Perua u Lijepu našu: Svi je pitaju je li u Hrvatskoj našla ljubav života - no istina je potpuno drugačija

Primjer 2.

Avanture s ulaskom u zgradu su me umorile pa sam se željna opuštanja naslonila na veliki prozor u hodniku čekaonice i sklopila oči očekujući da Mario i Anđela brzo završe snimanje. U jednom trenutku moj muž istrčava iz sobe za rendgen, prolazi pored mene ne imajući vremena objasniti mi bijeg.

Ja okrećem pogled kroz prozor i ugledam kako gradski pauk upravo spušta svoju veliku vilicu na krov našeg automobila. Odmah nas vidim: sebe i Anđelu kako umorne i pregrijane (svibanjski je dan iznimno topao) čekamo da tata prvo pronađe auto pa ga oslobodi i doveze kao vitez koji svoje ženske spašava tko zna koji put ovoga dana.

Nasreću,on je stigao osloboditi ga iz ralja užasnog stroja prije nego što je odvezen, a potpisana kazna je kao melem u usporedbi s čekanjem i živciranjem oko potrage za automobilom. Nismo se tada u euforičnom raspoloženju dosjetili da je odvoženje paukom samo dio kazne, a drugi dio dostavit će nam poštom: to je ono što naplaćuje prometno gradsko redarstvo.

Ukoliko i vi imate priču kojom želite ukazati na neki problem pišite nam na moj.report@novatv.hr.

Kad je nakon nekoliko dana stigao i taj račun (korektno dopunjen fotografijom naše Vectre na nedopuštenom mjestu) odmah smo ga platili jer to nam je ljubazno preporučeno kako bi kazna bila umanjena za određeni postotak, ali se nisam mogla oteti izazovu da uz dokaz o plaćenoj kazni ne pošaljem i prigovor u kojem sam objasnila kako smo parkirali na jedinom mogućem mjestu unutar prekopane zone oko Doma zdravlja u kojoj nema slobodnih invalidskih parkirnih mjesta, a nitko ne pita može li se u ovom kopanju i radovima uopće prići zgradi s invalidskim kolicima.

Kroz nekoliko dana nazvao me ljubazni službenik iz nadležnog gradskog ureda i ponudio mi pomoć u davanju svih objašnjenja, potvrda, fotografija i sl. ako ćemo tužiti Grad jer on je duboko svjestan svih nelogičnosti, diskriminacije i apsurda u pravilima oko prometa, ali to je samo odraz stanja u državi.

Dakle, zahvalio mi se na tome što sam jako razumna, rekao mi da vjeruje kako bismo tužbu dobili. Novac mi, naravno ,nije ponudio nazad jer on to ne može, ali bio je ljubazan i nastojao je kao i brojni koje ovdje spominjem barem djelomično popraviti štetu koju nanosi sustav (naviknuti smo da gluposti ljudi koji svakodnevicu čine teškom zovemo pogreškama sustava).

PROŽIVJELA JE NOĆNU MORU Uživo gledala kako joj sina napada morski pas

Primjer 3.

Pozvani smo na jedan izlet u županiji. Izlet je trodnevni, a smještaj u jednom od metkovskih hotela koji, iako cijenjen i okićen zvjezdicama i ima dva kata, ali ne i dizalo. Sobe su na prvom katu, a osoblje se, kao i uvijek, ljubazno ponudilo da će nas nositi na leđima ako treba. Zašto ne bi zaposlenici na svaki mogući način neutralizirali nedostatke za koje su odgovorni vlasnici? Pa plaćeni su da čine nemoguće!

Nećemo ići, nekako nismo trenutno raspoloženi za poniženja na koja se moramo pripremiti.

Primjer 4.

Ovaj put izlet smo organizirali u vlastitoj režiji i uputili se trajektom Mljet iz Trpnja u Ploče. Ranije je na ovoj relaciji prometovao drugi trajekt (imena se ne sjećam) i imao je pokretne stube (trake) pa iako one nisu rješenje za sve invalide, nama su odgovarale. Od kako prometuje trajekt Mljet mi jednostavno nismo izlazili iz vozila jer smo, nekako, putovali po hladnijem vremenu, ali sad je jako vruće, a vidjeli smo onu nesretnu utegnutu rampu, koja bi nam morala pomoći u savladavanju čak dva stubišta do salona.

Zato smo se odlučili javiti posadi da nam pošalju nadležnog za pokretanje Sezama. No, praktični, sposobni i vrijedni momci kažu nam da imamo sreću što nije gužva pa se do stubišta možemo dovesti kolicima, a drugi put da im prije ukrcaja kažemo da imamo invalida u kolicima.

Dobro, došli do skala i ja sad očekujem pokretanje Mrcine, kad ono - ljubaznost se pretvara u živu snagu: pet momaka dižu kolica s Anđelom i nose, uz jedne pa uz druge skale i kažu tako će i dolje kad doplovimo u Ploče. Jer da bi se rampom dovezlo do salona treba provesti dvadeset minuta u penjanju i isto toliko u silasku. Dakle, 40 minuta, a plovidba traje najviše 50 minuta.

Od tada već nekoliko puta vozimo se na isti način. Posada nas već dobro poznaje. Ovom prigodom iskreno im se želim zahvaliti i pružiti podršku u prosvjedima koji su najavljeni zbog njihovog lošeg položaja unutar tvrtke Jadrolinija.

Ovim primjerima dodat ću i neugodnu spoznaju da u modernoj robnoj kući Minčeta u Dubrovniku invalidi mogu ući na prvi kat ako imaju sreću da nekakav motocikl nije (kao na našoj fotografiji) parkiran baš na prilaznoj rampi, ali ne mogu se odvesti na drugi kat gdje se također, nalaze trgovine i butici.

Postoje istina, čak dva dizala, ali ni jedno nema namjenu prijevoza osoba s invaliditetom. Prvo je za osoblje i vodi do ureda zaposlenika administracije, a drugo je dizalo koje ne staje uopće na drugom katu nego vodi na treći kat u luksuzni apartmanski smještaj Sršen.

Ljubazna djevojka na recepciji na kojoj smo se našli kad je dizalo stalo rekla nam je da nažalost ne zna kako bismo mogli doći do drugog kata.

Pozitivni primjer

Ipak, ima i pozitivnih primjera. Od Anđeline pete godine (sada je u sedamnaestoj) pokušavala sam udobrovoljiti odgovorne da pomaknu besmislenu rampu na šetnjici uz hotelski kompleks Bon Repos u Korčuli (nisam snimila novu fotografiju, ali rampe odnedavno više nema).

Smisao rampe bio je nekada davno da automobili i motocikli ne prolaze plažom, ali ona već odavno ne služi svrsi, a i suvremeni pristup problemu pristupačnosti objekata za invalidne osobe ne prihvaća ovakvu vrstu barijere.

Osim toga, ona se nalazila na pomorskom dobru i priječila je prolaz vrlo frekventnom šetnjicom ne samo invalidima, već i majkama s djecom u kolicima kao i biciklistima. Brojni turisti su dugi niz godina šutke prenosili kolica preko prepreke, a invalidi odustajali od odlaska u grad u šetnju.

Nedavno sam se obratila novom gradonačelniku Korčule, on novoj upravi hotelskog poduzeća i problem je riješen brzo i kvalitetno bez kompliciranja. Stvar dobre volje, ali na njoj treba raditi godinama. 

Svi primjeri koje sam navela su samo blaži, ne govorim o posve nedostupnim mjestima, o javnim objektima u svome gradu, ali i drugim gradovima, o ulascima u katamarane, autobuse, vlakove…

Trebalo bi već krenuti,barem puževim korakom, ali napokon krenuti…", stoji u pismu Anđeline majke.

Reakcija pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

Pismo majke iz Korčule s priloženim fotografijama pokazali smo i Anki Slonjšak, pravobraniteljici za osobe s invaliditetom. Kaže da Hrvatska ima dobre zakone, no da je u praksi stanje drugačije. 'Problemi u području pristupačnosti su uvijek među prva tri u kojima zaprimamo najčešće pritužbe. Nažalost, prekršitelji konvencijskih i zakonskih odredbi se nedovoljno sankcioniraju', kaže Slošnjak.

A kada primjetimo da vlasnici objekata, javne ustanove, državne tvrtke ili gradske vlasti krše zakone i konvencije - trebamo to prijaviti.

'Sve nepravilnosti nužno je prijaviti građevinskim i drugim inspekcijama kako bi izvršile nadzor, odnosno komunalnim redarima i policiji u slučajevima kada se od strane drugih građana ne poštuje prostor namijenjen za parkiranje osoba s invaliditetom, a ako vlasnici građevina, odnosno pružatelji usluga ne pristupe otklanjanju nadzorom utvrđenih nepravilnosti koje za posljedicu imaju nepristupačnost, mogu se obratiti i pravobraniteljici za osobe s invaliditetom', naglašava Slošnjak.

Ne dopustimo diskriminaciju

'Nemogućnost da osoba koja se kreće uz pomoć kolica uđe u javni objekt ili sredstvo javnog prijevoza, nemogućnost da koristi sanitarni čvor ili uz pomoć lifta dođe do sadržaja koji su na višim katovima, nepropisno parkirana vozila, neadekvatna signalizacija raskršća za osobe oštećena vida, nedostupne informacije, nepristupačni rubnjaci samo su neki od elemenata u okolini koji u praksi osobama s invaliditetom onemogućuju školovanje, rad, pristup zdravstvenim uslugama, obavljanje poslova svakodnevnog života u poštama, bankama, a da ne govorimo o odlasku u kino, kazalište, muzej, izlazak s prijateljima u kafić ili na ljetovanje. Ne možemo primiti vaše dijete u školu jer škola nema lifta, kako ćete vi kao slijepa osoba uopće dolaziti na posao, kako ćete se sporazumjeti sa liječnikom? Suočavanje s takvim nebrojenim i svakodnevnim preprekama u velikom dijelu doprinosi gubitku samopouzdanja te odricanju od vlastitih motiva, ciljeva i htijenja i na kraju pasiviziranje i odustajanje od mukotrpnih pokušaja da se usprkos oštećenju vodi aktivan i ispunjen život', upozorava pravobraniteljica Slonjšak.

Ne dopustimo da naši sugrađani, članovi obitelji ili prijatelji zbog svojih zdravstvenih problema ne mogu ostvarivati svoje snove, imati aktivan i ispunjen život ili pak uživati u malim svakodnevnim stvarima. Budimo im podrška, prijavimo nezakonitosti i svi zajedno aktivno pomozimo u izgradnjii pravednijeg društva. 

Ukoliko i vi primjetite slične nezakonitosti i diskriminaciju, ili ste i sami žrtva, pošaljite nam fotografije i pišite na moj.report@novatv.hr s naznakom 'Diskriminacija'.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook