Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Beyonce se natječe sa svojim ego-tripom, Katy Perry pokušava postali skandalozna zvijezda, Snow Patrol i dalje koračaju stazama ziheraškog popa, a zadarski Rising Dream teži ka svjetskoj heavy metal sceni.


Beyonce "I Am... Sasha Fierce" - Ocjena 6/10
(Columbia / Menart, 2008.)

Puno je filmova, knjiga i teorija nastalo na temu fenomena podvojene ličnosti. Je li u pitanju podvrsta šizofrenije, neki drugi mentalni poremećaj ili pak obični ego-trip, možda odgovor nudi novi, treći studijski album Beyonce. Jedna od najpopularnijih američkih pjevačica snimila je dvostruki CD - jedan kao Beyonce, a drugi kao Sasha Fierce.

Vezani članci Slika nije dostupna 'Bio sam potpuni kreten!' Slika nije dostupna Ne zna se koja je ljepša!

Prvi CD je, prema najavama, trebao predstavljati pravu osobnost pop dive, a Sasha Fierce njezin antipod. Beyonce je očito malo dosadila sam sebi, no uvodna pjesma 'If I Were a Boy' sve je samo ne dosadna. Doduše, radi se o šabloniziranoj power-pop skladbi, ali ako je to odraz one prave Beyonce, onda se, barem naizgled, radi o uzbudljivoj djevojci.

Album se nastavlja u revijalnom tonu - druga pjesma 'Halo' također donosi samouvjereni vokal i čvrsti pop, srećom, bez suviše kompliciranih aranžmana. Beyonce je, naime, kadra svojim glasom iznijeti zahtjevne pjesme samo uz pratnju klavira, što je vidljivo u 'Broken-Hearted Girl', što je vjerojatno vrhunac ovog albuma i budući jaki koncertni adut, što ćemo uskoro moći provjeriti i u Zagrebu.

I to je sve pozitivno što se može reći za prvih šest pjesama koje je otpjevala 'prava' Beyonce, uzbuđenje brlo brzo opada. Ostatak je razvodnjeni, previše ušećereni pop napitak, koji će svoju snagu u utrci za što boljom pozicijom na top-ljestvicama tražiti preko jaka dva ili tri singla. Ostatak se može bez grižnje savjesti - zaboraviti.

Beyonce većinu svojih pjesama izvodi kao da vježba svoje glasnice. Nepotrebno ispjevavanje, afektiranje i čest osjećaj da se divi sama sebi dok pjeva, kvari gotovo svaki pokušaj uživanja u pjesmama poput 'Disappear' i 'Satellites'. A nije baš ni najjasnije što je htjela postići fuzijom tradicionalnog sakralnog napjeva i modernog pop angažmana, osim nakaradne verzije 'Ave Maria'.

S druge strane, Sasha Fierce se na svojih pet pjesama, na drugom CD-u, predstavila kao neobuzdana, divlja, nesputana i razdragana pop pjevačica. No, najveći Sashin problem je što svaka njezina pjesma zvuči kao remix nekog manje poznatog hita Beyonce.

Tako to izgleda od najavnog singla 'Single Ladies', a nastavlja se pjesmom 'Radio', prosječnom pop skladbom koja se pokušava spasiti aranžmanskom 'lavinom'. Sasha se od Beyonce razlikuje po raskošnijoj produkciji, bogatijim back vokalima i zvučnim zidom koji ipak ima dosta šupljina, poglavito u 'Divi'.

Na 'Sweet Dreams' Sasha iliti Beyonce posudila je dosta od Boney M, ali i od Madonne. Cijela 'egotrip priča' završava klasičnom r&b nabrajalicom 'Video Phone'.

Dakle, tko je bolji, Beyonce ili Sasha? Pravo je pitanje, ipak, bi li se moglo od ova dva CD-a sastaviti jedan koji bi držao vodu. Možda, a možda i ne...

Katy Perry "One of the Boys" - Ocjena 4/10
(Capitol / Dallas Records, 2008.)

Svjetska glazbena scena dobila je izgleda novu malu pop napast. Katy Perry je odlučila prije glazbenog uspjeha, doći na zao glas, nakon kojega je i Amy Winehouse dobila Grammyja. No, za razliku od male od skandala, Katy Perry, poludjela Amy iza sebe ima jedan od najboljih ženskih albuma uopće. Katy to nema niti blizu.

Katy Perry na glazbenu je scenu stupila prije sedam godina s pop albumom kršćanske tematike. No, vrlo brzo je shvatila da novac ne leži u Božjim zapovjedima. Transformacija je bila radikalna.

Prvi pravi debi album 'One of the Boys' donosi homoseksualne fantazije, pipkanja u mraku, mamurluk, buđenja po sumnjivim hotelima u Vegasu... Bilo je to dovoljno da se mediji zakače za 'novu kontroverznu pjevačicu', unatoč činjenici da su teme koje Katy obrađuje na albumu mogle eventualno biti skandalozne prije petnaestak godina, danas sigurno ne.

Što se glazbe tiče, Katy Perry ne može odučiti želi li biti Amy, Pink, Gwen, Avril ili neki drugi teen idol. Njezin prvi hit 'I Kissed a Girl', osim što je na silu isforsirana njegova kontroverznost, ustvari je siromašan synth-pop sa šabloniziranim gitarskim riffom, kakvog smo dosad čuli stotine puta.

Dvije pjesme koje iskaču od ostatka, 'Ur So Gay' i 'Hot n' Cold', najmanje su iritantne i zato donekle prihvatljive. 'Ur So Gay' također ima status 'kontroverzne', dok je 'Hot n' Cold' disco hit u stilu Cher, koji se doduše nimalo ne uklapa u ploču, ali pretjerano je sad kod Katy Perry tražiti konceptualnost.

Katy ima i dobru baladu 'If You Can Afford Me', prolaznu ocjenu dobiva i 'Lost', dok se to ne može reći za 'Self Inflicted' niti za 'Fingerprints', koju je pokušala začiniti grindejevskim riffom. Katy Perry pati od neuvjerljivosti i nedefiniranosti, no tako to valjda ide s mladima. Bilo bi fer da joj damo još koju šansu...

Snow Patrol "A Hundred Million Suns" - Ocjena: 7/10
(Fiction / Aquarius Records, 2008.)

Dugo ćemo još uživati ili patiti u tragovima što ih je za sobom ostavio brit-pop. Coldplay, kao predvodnik pop grupa novoga vala, sije svoj utjecaj na sve kontinente, a čini se da ni članovi benda Snow Patrol nisu ostali imuni.

Bilo je to vidljivo na njihovom prošlom albumu, kada je singl 'Chasing Cars' oduševljavao zahtjevniju pop publiku. Ovogodišnji, peti album Snow Patrola, nastavio je logičnim slijedom. 'A Hundred Million Suns' pokazuje da su Snow Patrol dobri učenici. I dalje je to valjajući, zamamni pop, koji će neki okarakterizirati dosadnim, drugi primamljivim. Istina je negdje u sredini.

Stoji tvrdnja da Snow Patrol ne možete slušati sjedeći u fotelji, spavanje je neminovno. Dakle, 'A Hundred Million Suns' idealan je za peglanje, kuhanje ili slaganje puzzli. Ne treba biti nepravedan pa ne reći da se radi o kvalitetnom uratku. Na ovako posložen i brižno produciran album ne možete se imati previše prigovora, bitno je samo da vam žanrovski paše.

Doduše, Snow Patrol svoje balade i srednje brze pjesme voli podcrtavati grandioznim završnicama, a tu bi imali podosta naučiti od našeg Ramireza, zagrebačke grupe koja s Patrolom dijeli iste uzore.

Već na trećoj 'Take Back the City' sve počne zvučati nekako poznato i čini vam se da ste sve te pjesme već negdje čuli. Kradu li to Snow Patrol ili su jednostavno klonovi ostalih predstavnika žanra, odlučite sami. Na 'Lifeboats' i 'The Golden Floor' sve je počelo mirisati na Stinga i to na njegovu fazu bildanja, kada je iz grla ispuštao tanani glasić.

Nešto uzbuđenja, odnosno podizanja tempa, donijele su 'Please Just Take These Photos From My Hand', 'Disaster Button' i 'The Planets Bend Between Us'. No Snow Patrol se ne da omesti, njihove spore akustične sekvence, koliko god se bubnjar zaigrao, uvijek smire situaciju i nađu svoj put do površine.

I tada slijedi veliki finale - Snow Patrol kao da je htio u naslijeđe ostaviti nešto budućim generacijama, nešto veliko poput 'Stairway to Heaven' ili 'Shine On You Crazy Diamond'. Završna trodjelna pop-poema 'The Lightning Strike', pjesma duga 16 i pol minuta, zaista bi i mogla postati dio neizbrisive povijest pop muzike. Vrijeme će pokazati.

Rising Dream "Failed Apocalypse" - Ocjena 7/10
(Dallas Records, 2008.)

Kad domaći heavy metal objavi album u ediciji jednog od vodećih hrvatskih izdavača, to je već uspjeh. A zna li se da je zadarski Rising Dream ovoga ljeta nastupio s Iron Maiden na Poljudu, onda njegovi članovi već imaju puno toga što će pričati unucima.

Na albumu 'Failed Apocalypse' Maideni su, vidljivo je na prvu, glavna inspiracija u nastajanju ambicioznog materijala. Naslovna stvar jasno daje do znanja da vokal Brucea Dickinsona živi u glasnicama Josipa Ruića.

Rising Dream većim dijelom na svojem albumu njeguju staru školu heavy metala, koja se osamdesetih rađala u Engleskoj i Njemačkoj, no tu i tamo im se dogodi i pokoji glazbeni riff ili vokalna dionica svojstvena mračnijim skandinavskim HM pravcima.

Stoga bi površni slušatelji mogli zaključiti da je riječ o zastarjeloj, staromodnoj ploči, no to nipošto ne bi bilo točno. Heavy metal nepredvidljiv je, koliko i neuništiv, a pravci se godinama miješaju, vraćaju i odlaze preko noći. Tu ne postoji smjer koji je 'in' ili 'out'.

Svima je dozvoljeno sve, bitno je, između ostalog, da su pjesme pune adrenalina i mistike. Rising Dream povremeno ispunjava ta dva bitna uvjeta. Postizanje uvjeljivive mističnosti potpuno im je uspjelo u 'Trivial No More', a i crossover prošlosti i budućnosti heavy metala odlično se ocrtava u 'Voice of Gods'.

Ima tu i epskih pokušaja na tragu talijanskih Rhapsody ('Hated'), ali i njemačkog klasičnog HM zvuka ('Bird of Prey'). Vrlo dobro su razrađena i dva instrumentala: 'Sphere' s maidenovskim zapletom i 'Transcend' koji jako vuče na 'Fade to Black', stari adut Metallice.

U stilu velikih heavy metal imena, album završava akustičnom 'Dreams Come True'. Rising Dreams po svemu sudeći, u potrazi za uspjehom, svojim albumom namjeravaju izaći izvan granica Hrvatske i suočiti se s puno jačom konkurencijom. Želimo im sreću...

Prijašnje recenzije: Britney Spears, Anastacia, The Shapeshifters, Sonny J i Stevie Wonder

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju