Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

U sklopu Hard N' Heavy Weeka na Dnevnik.hr i recenzije su obojane 'jačim' tonovima. Spregnuta snaga AC/DC i Iron Mana ruši sve pred sobom. Domaći bend Good Day To Die uistinu je vrijedan pažnje, dok se Kiss pobrinuo da minutažom svojih DVD izdanja uredno okupira pažnju za cijeli jedan vikend.


AC/DC 'Iron Man 2' – Ocjena: 9/10
(Columbia / Menart, 2010.)

Vezani članci Jenny Darren istinska je rokerica od glave do pete (FOTO: YouTube/Screenshot) Ne sudite knjigu prema koricama: Mislili su da je gospođa zalutala u show, a onda je digla dvoranu na noge Slika nije dostupna Policijska istraga u tijeku – traže dokaze o dječjoj pornografiji!

Klasični kompilacijski albumi odavno su dosadni, no tržiše ih nikad nije sito, pa njihovo neprestano izdavanje i dalje ima smisla. Kad je netko legenda poput AC/DC onda se čini da takva izdanja mogu izlaziti unedogled i uvijek s istim hitovima, posloženi na jednako predvidljiv kronološki način. Ali kad stare pjesme dobiju ulogu glazbene podloge za film, može se zaključiti da bar to unosi dio svježine, ako ništa drugo bar mogu biti uvrštene neke pjesme čiji status bi se mogao svrstati u B-sides, a dogodilo se da su se kao glazbena podloga podatno uklopile u neku filmsku scenu.

Za veterane iz AC/DC-a 'Iron Man 2' nije prvi film kojem su poslužili njihovi hitovi. To im se već dogodilo s albumom 'Who Made Who' čije pjesme su iskorištene za 'Maximum Overdrive' Stephena Kinga, samo što za razliku od 'Who Made Who', 'Iron Man 2' ne sadrži nove glazbene brojeve.

Radi se o približno pola-pola miksu pjesama iz prve faze rada s pokojnim pjevačem Bonom Scottom i nastavka uspješne karijere s Brianom Johnsonom. U početku se pjesme čak pravilno izmjenjuju. Johnsonovi su neparni, a Scotovi parni brojevi.

U prvom planu je 'Shoot To Thrill' koja je i službeni singl filma. Ostalih četrnaest su već desetljećima planetarno poznati hitovi 'Highway To Hell', 'Let There Be Rock', 'Thunderstruck', 'Back In Black', 'Hell Ain't A Bad Place To Be', 'Rock 'N' Roll Damnation', 'Cold Hearted Man', 'If You Want Blood You've Got It', 'T.N.T.' i 'The Razors Edge', dok bi se, uvjetno rečen,u ulozi manje poznatih pjesama (ako kod fanova grupe uopće ima takvih) mogle promatrati 'Have Drink On Me' s albuma 'Back In Black', 'Evil Walks' s 'For Those About To Rock' i 'War Machine' s posljednjeg 'Black Ice' albuma.

Nema iznenađenja, ali kad je jedan od najboljih i najuspješnijih rock bendova svih vremena loše zvučao? Pogotovo u ovakvoj situaciji kad su izvučeni sve sami aduti. Kolekcionarsku draž pobuđuje bonus DVD s 'Iron Man 2' video spotom i making of-om ('Shoot To Thrill'), šest koncertnih stadionskih izvedbi s Brianom Johnsonom za mikrofonom, i svega jednom koncertnom izvedbom s Bonom Scottom 'Rock 'N' Roll Damnation' snimljenom u Apollo Theateru u Glasgowu 1978., ali se i ta već nalazi na 'Plug Me In' DVD box setu objavljenom 2007. godine. No tako je, kako je, nažalost nije toga puno kamerom dokumentirano s Bonom Scottom.

Kompilacija 'Iron Man 2' je po objavljivanuju odmah zasjela na vrhove top ljestvica prodaje, kao što je i film razvalio box office. Ruka ruku mije, nema što. Zagarantiran zabava i za uši i za oči. Može se zaključiti da su milijuni klinaca nedavno otkrili AC/DC. Bar su otkili pravu vrijednost i zbog toga palac gore.

Good Day To Die 'Total Drive' – Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2010.)

Domaći progresivni stoner rock bend Good Day To Die nakon osam godina postojanja i dva albuma iza sebe profilirao se u grupu iskusnih glazbenika čija je kreativna ekspresija probila granice našeg malog tržišta. Prethodni album 'Hazing Through Shadows' dospio je u ruke recenzenata Metal Hammera i Stonerrock.com, koji su bili široke ruke kad je pohvala u pitanju i time osigurali grupi prođu na europsku klupsku scenu. Što se tiče domaćih prilika, imat će priliku predstaviti se publici na predstojećem Mars Festivalu.

Treći album 'Total Drive' najbolji je opis cjelokupne zvučne slike. Četvorka koju čine basist Marian Grgić, gitarist Dalibor Farčić, bubnjar Rene Kutičić i pjevač Ivan Trampetić igraju se formom pjesme, dok od glazbenih stilova koriste sve do sada poznato što im se sviđa i čime su inspirirani.

U svoj stonerski sanjivi down tempo su ugradili psihodeliju, nekoliko stilova metala, grunge, blues i garažni rock, ali je najveća vrijednost svega što sve od prvog do posljednjeg tona 'smrdi' na potpuni i nezavisni autorski pristup koji ne koketira s ničim što bi isti moglo zagaditi. Pored toga vokal Ivana Trampetića je klasični rock tenor koji po interpretaciji podsjeća na Thoma Yorkea iz Radioheada, ali se zna dobro transformirati i ući u gabarite u kojima je bio Kurt Cobain.

Good Day To Die imaju posebnu dozu meditativnosti, ali vole pošteno i udariti rif kao što je to slučaj u pjesmi 'Book Lie Face'. Cijeli album je zaokružena konceptualna cjelina. Neke od pjesama se čine kao nedovršeni fragmenti poput uvodne 'The Mouse', nakon koje 'Newborn' nudi zanimljivu kombinaciju emotivne balade i heavy metal teme i tu postaje jasno da s Good Day To Die nema zezancije.

Nastavak totalne vožnje nudi 'Lay Back And Relax', odlična kombinacije sanjivog vokala i distorziranih gitara koje poput buldožera ruju po bas frekvencijama. 'Lenga' je pak predivna igra zvuka i tišine, gitare i bubnja, a kasnije i vokala bez pjevanja konkretnog teksta, nešto što bi se moglo svrstati u svojevrsni instrumental.

'The Creatures' je jedna od boljih stoner rock kreacija, dok blues gitarski solo predstavlja neočekivani, ali izrazito ugodni začin svemu. Atmosfera poput one kakvu su The Doors postizali u 'The End' osjeti se 'Silver Mad Birds'. Osjeti. Nipošto se tu ne radi o namjernom kopiranju.

'Who?' i 'Serpent Queen' su dvije dobre stonerske vožnje, dok već prije spomenuta, predzadnja, 'Book Lie Face' osjetno bržim tempom pred kraj zaoštrava situaciju, da bi turobna, ali kratka ispovijest modernog doba u obliku pjesme 'The Servants' zatvorila album naglim odlaskom u fade out, kao kad se odjednom usred rada napusti buka strojeva u tvorničkoj hali, da bi minutu tišine nakon toga prekinulo ljudsko hrkanje.

Zamjerka se može naći u produkciji i to najviše u omjeru bubnja i gitara, pa u glasnim dijelovima žestina ne postiže optimalni efekt, no sve ostalo nimalo ne podsjeća na stereotip o hrvatskim bendovima i njihovom neinventivnom kopipejstanju zapadnih trendova.

Kiss 'Kissology Vol. 2 1978.-1991.' – Ocjena: 8/10
(Eagle Vision / Menart, (2007.) 2009.)

Drugi dio ultimativne DVD Kiss kolekcije pokriva period od 1978.do 1991. godine. Odnosno od trenutka kad je grupa zasjela na tron rocka i po popularnosti i po zaradi, pa do zamora materijala uzrokovanog čestim izmjenama članova i utapanjem među konkurencijom i po zvuku i po imidžu. Koliko glazba pati u takvim trenucima, utoliko je zanimljivija dramaturgija onoga što se događa iza zastora.

'Kissology' je originalno izdan 2007. godine, ali je objavljen i 2009. obzirom da je dostiganu šesterostruko platinasti tiraž. Prvi disk sadrži najmanje glazbe jer je na njemu igrani film 'Kiss In Attack Of The Phantoms' iz 1979. godine kad je razvaljivao Box office. Za današnje okvire radi se o istinskom trash uratku, gledajući fabulu i cjelokupnu izvedbu. Bend je u ono vrijeme film zamislio kao križanca 'Ratova zvijezda' i filma 'A Hard Days Night' s Beatlesima u glavnim ulogama. Naravno, svjetlosnim miljama je 'Kiss In Attack Of The Phantoms' daleko i od jednog i drugog, ali danas to ima više dokumentarističku vrijednost jednog vremena i načina razmišljanja u njemu.

Na istom disku je i zanimljivi intervju koji je s bendom radio glasoviti Tom Snyder u svom noćnom showu, koji je pak puno zanimljiviji jer otkriva karaktere članova benda i njihovu međusobnu kemiju. Cijeli intervju nenadano je Geneu Simmonsu i Paulu Stanleyu preoteo gitarist Ace Frehley svojim zaraznim smijehom i smislom za humor kojim je minirao svako nastojanje Stanleya i Simmonsa da stvari teku u više-manje ozbiljnom smjeru. No daleko od toga da je grupa time ismijana, prije se radio o demonstaciji pozitivne energije. U neku ruku skinuli su maske i ispali još simpatičniji. Puno jači efekt nego kad su uistinu skinuli maske 18. rujna 1983. u intervjuu na američkom MTV-iju.

Taj trenutak je takođe na 'Kissologyju', ali tu već nije bilo urnebesne zajebancije, već je sve više podsjećalo na sastanak uprave neke korporacije koja smišlja kako se vratiti uspješno na tržište. Što je Kiss u tom trenutku već i bio. Jer nije skidanje maski došlo spontano već stoga što se stvar već ispuhala.

1981. godine je loše prihvaćen konceptualni orkestralni album 'The Elder', osmišljen kao soundtrack za film koji nikad nije snimljen. Odnosi benda s Ace Frehleyem su već bili zahladnjeli. Gitarist je napustio bend. Na njegovo mjesto je došao Vinnie Vincent. Snimljen je 'Creatures Of The Night' najžešći album u povijesti grupe, ali ni to nije povratilo očekivani zvjezdani status. Iako je grupa bez problema napunila Maracanu u Rio De Janeiru (što je također dokumentirano na DVD-u), situacija na domaćem terenu nije bila nimalo blistava. Skidanje maski bio nužan korak kako bi se Kiss vratio u medijski fokus. Pokazalo se da je to bilo uspješno, jer je album 'Lick It Up' bio bolje prihvaćen od nekoliko prethodnika.

No od tog trenutka grupa ulazi u ravnopravnu borbu sa svim bendovima na glam metal sceni koja je u osamdesetima doživjela najveću ekspanziju, a Kiss s nekim od tih mladih lavova jednostavno nije mogao dobiti utrku, jer neki novi klinci su imali neke svoje nove heroje.

Od live nastupa na 'Kissology' najbolji je iz Sydneya koji je održan 22. studenog 1980. godine. To je prvi dolazak grupe na novi kontinent, gdje je Kissteria tinejdžera po amplitudi bila jednaka Beatlesmaniji. Kiss je na tom nastupu predstavio Erica Carra, novog bubnjara – svježu krv koja je u tom trenutku podigla i trojac Stanley – Simmons – Frehley.

Koncert je od samog početka frenetičan. Puristički dokaz što znači kad grupa izvlači maksimum iz sebe. Na toj snimci se vidi, čuje i osjeti sama srž Kissa. Stanley i Simmons su uvijek isticali Beatlese kao svoje najveće uzore. Koncert u Sydneyu to plastično dočarava. Svi članovi benda pjevaju, rock je čvrsta baza njihovog izričaja. Bend je kompaktna usijana cjelina, dok je kostimografija i maskiranje samo dodatak kako bi cijeli show kod svih onih koji ga vide ostao nezaboravan.

Eric Carr je na istom koncertu odsvirao toliko uvjerljiv solo na bubnjevima da je doslovce bivšeg Petera Crissa bacio u zaborav, a također je genijalna Frehleyeva izvedba '2.000 Man' Rolling Stonesa.

Koncert iz The Palace Of Auburn Hills iz Detroita koji je održan 14. listopada 1990. pored zanatske preciznosti i profesionalnosti ipak ide samo u korist već navedenoj tezi da se radi o trenutku koji opasno smrdi na raspad grupe, što se nedugo potom i dogodilo. Nepovoljni tijek događaja ubrzala je smrt Erica Carra (umro je istog datuma kad i Freddie Mercury), što je bio jak udarac opstojnosti benda.

No u međuvremenu se odrolao dovoljan broj godina, tako da se na reunion nije moralo previše čekati. Ponovno bojanje lica i koncertno ukazanje Starchilda, Demona, Spacemana i Catmana euforično su dočekali brojni četredesetogodišnji tinejdžeri u duši, No to je nešto čime se bavi naredni nastavak Kissologije.

Prijašnje recenzije: Paul Weller, OneRepublic i Dubioza kolektiv