Probudite se - Paul Weller, OneRepublic i Dubioza kolektiv

Paul Weller 'Wake Up the Nation', Ocjena: 9/10
(Island Records/Universal Music, 2010)

Pročitajte i ovo Nova izdanja Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden Nova izdanja Joke, Seal, Phil Collins i Ibis

Osim kao osnivač The Jama, grupe koja je krajem sedamdestih otvorila vrata engleskom novom valu, Paul Weller ostatku svijeta kao kantautorsko ime ne znači previše. No to je uglavnom tako jer on to želi, očito mu je dovoljno što je na Otoku neprikosnovena rock ikona. A da je to zaista tako govori i podatak da je njegov album 'Wake Up the Nation' u britanskim medijima automatski proglašen remek-djelom, što nije loše za uradak o kojemu sam autor kaže da je nastao sasvim slučajno i da tih 16 pjesama u početku nije imao niti namjeru objaviti.

'Wake Up the Nation' svojim slojevitim porukama govori da nama vladaju mediokriteti, da demokracija ustvari ne postoji, da nas mediji truju i sve ono ostalo što uglavnom znamo, samo što nemamo volje promijeniti stvari. Weller se pita zašto je tome tako i zbog čega nemamo snage svijet učiniti velikim, a iskusni mod-punker to čini na način koji je blizak neposrednosti radničke klase, ali i snobizmu intelektualne elite.

Instrumentalnu sliku koju nudi album karakterizira puni zvuk, bistra i stamena produkcija te autorovo suvereno vladanje svakim tehničkim i umjetničkim detaljem ploče. Priču otvara blaga, bezopasna 'Moonshine', uvodeći nas u naslovnu skladbu, koja metaforičkim, ali sasvim jasno posloženim slikama lako postiže dojam rock-budnice. Retro-patina, koja se razliježe čitavim albumom i Welleru sasvim dobro stoji, najočitija je u neodovljivoj 'No Tears to Cry'. Kantautorova kompetitivnost, uvjerljivost i samouvjerenost ogledaju se i u komadima psihodeličnog 70's rocka 'Fast Car / Slow Traffic', 'Andromeda' i 'In Amsterdam'.

Paul Weller se nakon svih ovih godina i dalje trudi da njegove pjesme ne budu rutinski odrađene, zato još uvijek uspijeva da odsvirani dio govori slušatelju barem jednako koliko i stihovi. Krunski dokazi toj tezi nalaze se u apokaliptičnoj, liričnoj i nedokučivoj 'She Speaks', vokalno razmetljivoj 'Find the Torch, Burn the Plans' te dinamičnima 'Aim High' i 'Trees'. Svaka od tih skladbi skriva mala iznenađenja, bilo da se radi o promjeni tempa, naletu kičastih aranžmana ili buđenja starih Wellerovih punk gena.

U mračnu završnicu albuma ulazi se s antinasilnom '7 & 3 Is the Strikers Name', plesnom 'Up the Dosage' i moćnom 'Piece of a Dream'. Potpuno kakofonično ludilo ostavljeno je za sam kraj u 'Two Fat Ladies'. 'Wake Up the Nation' je najbjesnija Wellerova solo ploča do sada, a veliki stupanj blagosti u njegovu vokalu daje kontroliranom bijesu jednu još uvjerljiviju notu.

OneRepublic 'Waking Up', Ocjena: 6/10
(Interscope / Universal Music, 2010)

Američki pop-rock bend OneRepublic također zove na buđenje iz letargije i otvaranje svijesti, no njihovi porivi su trendovske i komercijalne naravi. Na razmeđi onoga što rade U2, Kings of Leon i Rolling Stonesi, OneRepublic svojim drugim albumom žele pod svaku cijenu doći u MTV-jevski prime time termin. To im je svakako uspjelo s 'Made for You' i 'All the Right Moves', odličnim, čvrstim pop singlovima, kojima nažalost ostalih desetak pjesama na albumu kvalitetom nije ni do koljena.

Predvođeni pjevačem i gitaristom Ryanom Tedderom, grupa OneRepublic odlično kotira na američkim top ljestvicama, no, uz spomenuta dva izuzetka, sve što mogu ponuditi su neinventivne i dosadnjikave pop pjesme, koje teže izrazitom mainstreamu i radio-friendly filozofiji. 'Waking Up' sadrži suhonjave balade ('Secrets', 'Missing Persons 1 & 2' i 'Lullaby'), neuvjerljivi crossover pokušaj ('Everybody Loves Me'), latino-pop ('Good Life'), malo R&B-ja ('All This Time), dašak hair-rock scene osamdesetih ('Waking Up') i dječje pjesmuljke ('Marchin On').

OneRepublic, dakle, imaju dva jaka hita, a ako im je ostatak materijala poslužio samo kako bi popunio prazninu na CD-u, onda je misija ispunjena. No, u slučaju da ustraju u tvrdnji da je njihov poziv na buđenje iskren i ozbiljan, tada niti znaju što žele poručiti, niti kamo bi to oni uputili svoju publiku. Sviračka uvjerljivost i ustrajniji rad na autorskom potencijalu (kojeg svakako posjeduju), ono je što im trenutačno najviše nedostaje.

Dubioza kolektiv '5 do 12', Ocjena: 10/10
(Menart, 2010)

Buđenje na koje poziva sarajevsko-zeničko-mostarska grupa Dubioza kolektiv, nama bi trebalo biti blisko, potpuno jasno i regionalno prihvatljivo. Bez zadrške i dlake na jeziku, izravno, brutalno i eksplicitno, Dubioza svojom reaggae, dub i rock paljbom ne štedi političare, ratne profitere i pohlepne korporacije, odnosno sve one koji nam, pod izlikom boljeg života i općeg dobra, prodaju sranja. 'Ova zemlja nije djeljiva sa tri' stih je s njihova najnovijeg albuma koji odražava svetu misiju Dubioze - ne dijelite bosanskohercegovački narod, nego ga spajajte.

To vrijedi koliko za Bosnu, toliko i za cijeli svijet, s tim da popratni instrumentalni i vokalni stil Dubioze cijelu tu borbu uzdiže na umjetničku i izvedbenu najvišu moguću razinu. Da je zaista riječ o iskrenoj borbi za bolju sadašnjost, govori i podatak da je grupa cijeli novi materijal ponudila besplatno na svojoj web-stranici.

Autoritativni vokali Almira i Adisa kreću odlučno od prve, od 'Um klade valja', koja ovdašnju apsurdnu političku i društvenu situaciju ogoljuje precizno poput 'Firme ilegal', udarnog hita s njihove istoimene prethodne ploče iz 2008. godine. U cilju da ponovno obrani Sarajevo, a i sve nas, Dubioza priziva 'Waltera', izruguje se demokraciji u kriznoj 'Recesiji', dok se jasna poruka 'budi svoj, budi borac' nalazi u 'Njihovi i naši', gdje su se sasvim prikladno poslužili i Štulićevim stihovima.

Tu je i Saša Lošić koji je ponovno otpjevao refren svog 'Fašiste' u 'Vidi, vidi, vidi'. Dubioza kolektiv nudi i pomirljive tonove u 'Niko nije kriv', dok nisu propustili sprdati se s narodnjacima u 'Balkan Funk'. Nastavljeno je i odavanje priznanja gospodični marihuani, kojoj se prije dvije dvije godine pjevalo u 'Blamu', a sada je dobila čak dvije pjesme - 'Domaćica' i 'Kokuz'.

Dubioza nas uči da svijet poštenja i suosjećanja nije i ne može biti utopija, te da je 5 do 12 da konačno progledamo. Vjerojatno su u svemu tome pomalo naivni i preoptimistični, no bez obzira na to - desetka za angažiranost, desetka za izvedbu!

>> Prijašnje recenzije: Kesha, Snoop Dogg i Frenkie