Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Naš poznati satiričar, pisac i novinar, Boris Dežulović ovih je dana boravio na Motovun Film Festivalu, koji je zajedno s Predragom Lucićem i otvorio sa 'svetom misom' za spas istog. Dva dana kasnije Dežulović i Lucić su nastupili u Motovunu sa satiričnom kabaretskom predstavom 'Melodije Bljeska i Oluje', te smo u četvrtak povodom njegovog gostovanja na festivalu razgovarali s Borisom, a on je, u njemu svojstvenom stilu, bez dlake na jeziku progovorio o Thompsonu, hrvatskoj političkoj situaciji, stvarima koje ga inspiriraju, Gotovčevima, zašto se 2005. preselio u Beograd, i još puno toga.


Dogodi se svakom kad se napije da napravi nekakvu budalaštinu, netko satare čovjeka, netko udari ženu, netko razbije kavanu, a mi smo, jebi ga, gurnuli Thompsona na radio.

Boris, koliko dugo već s Predrago Lucićem radite na 'Melodijama Bljeska i Oluje'?

'Pa zapravo ne radimo na 'Melodijama Bljeska i Oluje' nimalo, to nije projekt , to je kao jedna improvizacija koja se prije dvije, tri godine prvi put dogodila u Beogradu, sasvim slučajno, kad smo obojica predstavljali knjigu pjesama i iz neke ideje da to ne bude samo neko dosadno čitanje, nego da naizmjenično čitamo ja i on, s vremenom to je evouliralo u neku kabaretsku formu. To nema niti jasan koncept, niti jasan cilj, niti jasan scenarij, to je uvijek improvizacija, zapravo neka vrst jam sessiona.'

Vezani članci Službeni plakat predstave (Foto: Kerempuh) Izvrnuti svijet rodnih uloga na daskama Kerempuha: Što bi bilo da muškarci postanu "droljci", a žene predatori? Slika nije dostupna Motovun Film Festival u europskim medijima

>> Lucić i Dežulović: Thompson će Dylanu poslati svoje Hrvate

Vidio sam da vam je Marko Perković Thompson dosta 'drag', često ga spominjte u 'Melodijama Bljeska i Oluje'.

'Vrelo nadahnuća, u Zagori na izvoru rijeke Čikole je vrelo nadahnuća... Ma ne zato što je Thompson, kao Marko Perković nešto strašno bitno u našim životima, i životu Hrvatske, nego zato što je on stvarno paradigma za sve što nam se događa, kao neki lakmus papir. Evo i ovo što se sada događa s njim, s tim njegovim navodnim skidanjem rukavice i pokazivanjem zuba nakon Sanaderovog odlaska...

Zapravo je Thompson neka vrsta za sebe, on je nadrastao samog sebe i postao simbol jednog mentaliteta, tako da nama nije u tom smislu inspiracija Thompson kao osoba, nego kao pojava, kao elementarna nepogoda, i to je to, ništa lično, što bi se reklo.'

Vi i Predrag Lucić ste Thompsona i otkrili, zar ne?

'Pa dobro da si pitao, često se poteže po medijima to naše otkrivanje Thompsona, vjerovatno bi on bio zvijezda i bez nas, nismo mu mi u tom smislu pomogli. Dogodilo se to jedne večeri u jednoj splitskoj konobi gdje smo čuli demo snimku njegovih 'Čavoglava', i onako mrtvi pijani skužili da to može biti jedan dobar ratni drive, onako pjesma koja ima ratni ritam, pa smo ga odlučili 'gurnuti' na radio.

Bilo je to još prije ovog samostalnog Feral Tribunea, negdje u siječnju 1991., a njegovo otkrivanje je bila čista pijana zajebancija, on bi naravno bio Thompson i bez nas, tako da se nama ne bi trebale pripisivati zasluge koje ne zaslužujemo. To je samo opomena svima koji u tako pijanim zajebancijama misle da je netko, ili nešto kao pojava jako smiješan, pa ti se kasnije stvar razbije o glavu. Fašisti, nacisti i slične pojave su u početku uvijek jako smiješne, pa onda to više nisu.'

To je još jedno od klasičnih pitanja u našem poslu, živjeti u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, zaista jest zlatni rudnik, vrelo budalaština idiotizama i kretenluka.

Da li te zbog toga grize savjest u neku ruku?

'Ne, moja savjest je čista, ja priznajem samo sud svoje hartije, tako da nema naravno grižnje savjesti, jebi ga, dogodi se svakom kad se napije da napravi nekakvu budalaštinu, netko satre čovjeka, netko udari ženu, netko razbije kavanu, a mi smo, jebi ga, gurnuli Thompsona na radio. Ljudi nemojte piti, to je u stvari poruka te priče.

>> Motovunska misa: U ime Novca i PIN-a i Duga Svetoga!

Dok si bio u Feralu s Predragom Lucićem, stvari koje ste objavljivali su bile u najmanju ruku provokativne, znala vam je banuti vojna policija, na redovnoj bazi ste 'stajali na žulj' nekima od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj i regiji. Da li te je ikad bilo strah?

'Sve što smo mi radili u Feralu, i kao ratni reporteri, uvijek postoji to pitanje, da li je to bilo suludo hrabro, i to izgleda danas sa neke povijesne distance hrabro, ali tu se uopće ne radi o hrabrosti. Naravno, nitko od nas nema nadnaravne moći, i neku hrabrost Ive Lole Ribara ili Stjepana Filipovića, radi se samo o tome da smo mi htjeli raditi ono što jedino znamo, pisati, i da zapravo o tim stvarima koje ljudi definiraju kao strah, mi u to vrijeme nismo ni razmišljali.

Strah dođe kasnije. Strah od rizika kad prolaziš džipom put Sarajeva u vrijeme rata i strah kad radiš pizdarije u Feralu, to uvijek dolazi naknadno, to zaista nije hrabrost, nama hrabrih ljudi, ima samo ljudi koji ozbiljno shvaćaju svoj posao, ili ne.

Mi smo uvijek ozbiljno shvaćali svoj posao, a i zajebancija može biti ozbiljan posao, mi naprosto nismo imali vremena za razmišljanje o tim stvarima. Strah je došao kasnije, mene je danas strah kad se sjetim što smo radili prije dvadeset godina, ali me tada nije bilo strah, ne zbog toga što smo hrabri, nego zato što smo naš posao shvaćali maksimalno ozbiljno.'

Što se tiče naše političke situacije, ona tebi zapravo ide na ruku, jer teško da ti ikada može ponestati 'materijala'. Da li bi više volio da je drugačija situacija u zemlji, 'dosadna' kao u Finskoj na primjer, gdje socijalna i pravna država funkcionira, ali onda ne bi imao toliko materijala za rad kao takav?

'Da, to je istina. U Finskoj ne bi imao toliko materijala za rad, i dosađivao bi se. To je još jedno od klasičnih pitanja u našem poslu, živjeti u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, zaista jest zlatni rudnik, vrelo budalaština idiotizama i kretenluka.

Mi za naš posao ne moramo brinuti, e sad jebi ga, ne znam kako bi to drugačije rekao, šta je vama gore – meni bolje, ja kao fizička osoba, kao Boris Dežulović, meni se to ništa ne sviđa naravno, i sve je to potpuno idiotski, a kao satiričaru, piscu profesionalnom novinaru, to je znaš ono, naprosto izazov, kroničarsko bilježenje, dnevničke bilješke iz zemlje kretena, onako na onaj način, na koji poštar u 'Malom mistu' bilježi dnevnički svoje opaske, i tako ih i ja otprilike bilježim. Tako da to meni otprilike i odgovara, koliko ste god ste vi kreteni, kako bi ti rekao, meni je to bolje.'

U svojoj zadnjoj kolumni 'Ugovor s đavlom' si se osvrnuo na Simonu i Antu Gotovac...

Za razliku od Thompsona, Simona i Ante Gotovac nemaju niti taj talent da otpjevaju nešto ili napišu pjesmu, Thomson je za njih Vergilije. Oni su druga vrst paradigme, paradigma svih naših najvećih užasa.

'Ma, jednako kao i na Thompsona, oni znaš, funkcioniraju kao elementarna nepogoda, kao sinoninmi, paradigme, naravno da su oni potpuno beznačajni likovi, oni za razliku od Thompsona nemaju niti taj talent da otpjevaju nešto, ili napišu pjesmu, Thomson je za njih Vergilije. Oni su druga vrst paradigme, paradigma svih naših najvećih užasa.

Ja ih pritom, da me se krivo ne shvati, uopće ne krivim, ja zaista nemam ništa protiv Ante i Simone Gotovac, oni imaju potpunu moju podršku, oni su ljudi koji naprosto, za razliku od mene prepoznali da u ovoj situaciji mogu zaraditi novce, ja to ne znam, ja nemam taj talent.

Ja kad god se zajebavam sa Antom i Simonom, ja ne mislim na njih osobno, jer što se mene tiče, ja se njima osobno divim, oni imaju talent koji ja nemam, ali oni funkcioniraju kao paradigma ne hrvatske gluposti, jer to nije ekskluzivno hrvatska stvar, to je jedna kolosalna tranzicijska glupost koja nema političkih granica.

To je civilizacijska mjera, Simona i Ante su mjera naše planete u 21. stoljeću, ne Hrvatske, tako da netko ne bi mislio na hrvatskost Simone i Ante Gotovca, ja mislim na njihovu univerzalnu mjeru, ova civilizacija ide u pi*** materinu, i mjera te civilizacije su Ante i Simona Gotovac.'

Imaš li s Predragom Lucićem neke nadolazeće projekte?

'Nemam, mi nikad u životu nismo funkcionirali na način na koji funkcioniraju, ne znam, rock bendovi, koji kada se okupe osmisle novi projekt, ili kad marketinški gurui neke televizije, ili neke firme smisle novi projekt. Ja ne znam funkcionirati u koordinatama tih 'projekata', kad meni i Predragu nešto padne na pamet, mi to jednostavno učinimo, svaki naš nastup je kao neki jam session, kao kad se nađu Bob Dylan i Ronnie Wood na bini, niti je to planirano, niti je nekakav koncept, to je naprosto uvijek neka jazz improvizacija, i dok publiku veseli onda to ima smisla.'

Reci nam za kraj, zašto si se 2005. preselio u Beograd?

'Mene su u Beogradu pitali zašto Hrvati idu u Beograd, pa sam im rekao da Hrvati idu u Beograd, ili da kao guske u magli prave državu sa Srbima, ili da ugovore posao sa surčinskim klanom oko heroina i cigareta preko Crne Gore, ili zbog ljubavi. Znači, ja niti imam ambicije pravit državu sa Srbima, niti imam bilo kakve poslove sa surčinskim klanom, tako da ...'

Shvatio sam.