Nakon što sam kontaktirala Marcy Walker, poznatiju kao Eden iz „'Santa Barbare', ostala sam u šoku kada sam se uvjerila da zaista radi u crkvi.
Pročitajte i ovo
Sletjela sam u Južnu Carolinu, grad Carlotte i zaputila se prema mjestašcu Huntersville. Za vrijeme vožnje u taksiju u daljini sam vidjela mini izdanje newyorkških nebodera na Manhattanu, grad Charlotte i ne izgleda tako loše. Devetnaesti je po veličini grad u Americi, ima malo više od pola milijuna stanovnika, a prošle je godine Charlotte proglašen najboljim gradom za život u SAD-u. Ima najmanju stopu kriminala i najveću zapošljavanja, a kupnja i iznajmljivanje kuća je također vrlo povoljna. Huntersville je udaljen nekih pola sata od Charlottea. Taksist me je ostavio ispred crkve 'Lake Forrest'. Danas je nedjelja i vrijeme je za misu.
Moj životopis sastojao od rada na televiziji, osvojenog Emmyja, a iskustvo u radu s djecom - nula! I onda sam sebi rekla, ako sam predodređena da to radim, vrata će mi biti otvrena! I tako je i bilo. Ispred moderne verzije crkve već me je čekala vrlo ljubazna djelatnica Carolyn, inače dobra prijateljica Marcy Walker. Zgrada izvana nimalo ne podsjeća na crkvu. Ispred je bilo već parkirano stotinjak auta.
Pri ulazu ostajem u šoku, crkva je uređena fenomenalno. Sve je vrlo moderno, s moje lijeve strane velika je dnevna soba, s desne nešto poput kafića, hodnik je krcat ljudima svih godina. Carolyn me vodi u glavnu prostoriju veličine polovice zagrebačke dvorane 'Lisinski', gdje je misa upravo u tijeku. Bend svira na stageu, da ne znam da sam u crkvi, mislila bih da je riječ o nekoj popularnoj američkoj grupi.
Nakon toga slijedi turneja po dječjem odjelu crkve. Taj dio uređen je najmaštovitije. Kažu mi da je sve to ideja Marcy Walker. Sve je prepuno šarenih boja, soba sa staklenim vratima poput onih u vrtiću i sve su krcate djecom. Pored mene prolazi majka koja u kolicima gura trojčeke stare tek nekih šest mjeseci. Ulazim u najveću prostoriju u kojoj se trenutno održava dječja priredba pod vodstvom, ni više ni manje nego, Marcy Walker. Muzika trešti, djeca plešu na pozornici, Marcy mi srdačno pruža ruku i tek sad mi sve sjeda na mjesto, to je stvarno ona!
Marcy se penje na pozornicu i najavljuje djeci goste iz Hrvatske koji svi u glas govore kako znaju gdje je to! Nakon toga djeca opet malo plešu na ritmove r'n'b-a, punka, dancea i 'ko zna čega sve ne. Onda opet glumci sudjeluju s djecom u interakciji, pa opet malo plesa gdje vidim Marcy kako sa strane i sama sudjeluje. Atmosfera u dvorani je prepuna pozitivne energije.
Čak i za mene koja ne idem u crkvu, ne osjećam se kao stranac, već suprotno, vrlo mi je ugodno. Nakon završetka predstave vode me u neku prostoriju gdje čekam svoj intervju s Marcy. Ulazi ona i njezina duuuuga plava kosa. U prostoriju unosi pozitivnu energiju i prije nego što počinjemo snimati, komuniciram s Marcy kao da se znamo sto godina. Za razliku od mojih prijašnjih intervjua s hollywoodskim glumcima, ovo je kao da intervjuiram vlastitu sestru!
Marcy Walker: Kada sam se prvi puta ovdje doselila (North Carolina), svugdje gdje bih krenula bila sam u čudu zašto su ljudi ovdje tako fini i pristojni. Ipak sam ja došla iz New Yorka, grada gdje je promet prestrašan i ljudi koji su neviđeno otuđeni. Pogotovo Los Angeles, ljudi su tamo jako zločesti, a ovdje su totalna suprotnost. Uvijek će ti netko pomoći, iako ga ne poznaješ. Jako mi se sviđa tvoja frizura.
Ivana Nanut: Jučer sam se ošišala u nekom shopping centru. Dosta mi je bilo duge kose. Stalno ju nosim u repu.
Marcy: Odlična ti je. I ja ju stalno nosim u repu i jako bi se voljela ošišati. Ako to učinim, frizura će biti ista poput tvoje. Ako si gledala film 'Sliding Doors' sa Gwyneth Paltrow, to je točno ta frizura.
Ivana: Vi još uvijek imate svoju dugu plavu kosu...
Marcy: Kao malu su me šišali na kratko i uvijek sam izgledala kao dječak. Zato valjda imam danas dugu kosu i ne dam se. E, sad kad smo preispitale ovaj modni dio, sad možemo na posao. Ha,ha, ha, ha....
Ivana: Recite mi kako je to sve počelo? Kada ste shvatili da više ne želite glumiti?
Marcy: Živjela sam u okolici New Yorka, tada sam još glumila u sapunici 'All My Children'. U blizini kuće gdje sam tada živjela, volontirala sam u jednoj crkvi, koja je i bila prva crkva u koju sam ušla kao odrasla osoba. Ona se nalazila u Connecticutu. Jednog su me dana pitali bi li predavala djeci nedjeljom? Rekla sam im zašto ne, činilo mi se kao nešto što bi bilo zabavno. Bila su to djeca oko 6 godina starosti. Jako slatka. Dobro sam ih upoznala, te su mi postali poput malih prijatelja. I obožavala sam gledati kako odrastaju.
Djeca u pubertetu se osjećaju kao odrasli, no televizija ih puni raznoraznim glupostima, a dijeli ih samo nekoliko godina do vozačke dozvole. Stoga mi je jako važno učiti ih kako steći integritet, brigu za druge ljude, učiti ih o vlastitom karakteru. Također, zbližila sam se s njihovim roditeljima. Tada sam shvatila da me je Bog poslao da čuvam tu djecu. Uživala sam u svakoj minuti provedenoj s njima. Onda su mi ponudili da sudjelujem u dječjem ljetnom programu. I opet sam pristala. I odjednom sam radila sve: ljetne predstave, božićne predstave, nedjelju i uživala sam. To nije bio posao, to je bio užitak. I onda sam shvatila kako ono u čemu nisam uživala je bila vožnja od stotinjak kilometara u jednom smjeru po groznom vremenu ne bi li došla na set i glumila u sapunici.
To je bio jako težak posao. Puno sjedenja i čekanja da dođe tvoj red ne bi li u roku od pet minuta odglumio svoju scenu. Pa onda opet satima čekaš. Šalili smo se da mi plaćaju da čekam, a da glumim besplatno. Jer glumiti je zabavno, ali to čekanje, što da se svjetlo namjesti, što da se kostimi pripreme, šminka i sve to. Tako da sam počela vagati, u jednoj ruci mi je bila televizijska karijera, u drugoj djeca s kojima sam uživala. Nisam morala puno razmišljati jer sam puno više željela raditi s djecom, njihovom familijom i Bogom, nego na televiziji. U roku od godinu dana, nakon razgovora sa suprugom, dala sam otkaz i u potpunosti se posvetila djeci i crkvi.
Ivana: Kada ste počeli raditi u Lake Church Forrest?
Marcy: Sama sam slala životopise jer sam željela raditi u nekoj crkvi puno radno vrijeme. Najsmješnije je bilo to što se moj životopis sastojao od rada na televiziji, osvojenog Emmyja, a iskustvo u radu s djecom - nula! I onda sam sebi rekla, ako sam predodređena da to radim, vrata će mi biti otvrena! I tako je i bilo.
Nakon par mjeseci, Lake Forrest Church mi je ponudio posao. Otkada sam ja došla, broj djece narastao je na 500. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi puta počela zbrajati koje su dobne godine djece i koliko ih ima, ovdje je bilo sam troje djece iz 5. razreda. S njima je jako važno znati komunicirati, jer se osjećaju kako odrasli, televizija ih puni raznoraznim glupostima, dijeli ih samo nekoliko godina do vozačke dozvole. Stoga mi je jako važno učiti ih kako steći integritet, brigu za druge ljude, učiti ih o vlastitom karakteru.
Danas ih ovdje u crkvu dolazi preko stotinu. Jako sam ponosna! Djeca ovdje ŽELE boraviti. Ima jedan dječak koji dođe svojevoljno svaku nedjelju, vozi se na biciklu. Roditelji mu nisu vjernici, ali mu ne brane da dođe ovdje i da se druži sa nama. Nas gleda kao drugu familiju: to je ono što je najbitinije, prodrijeti do djece, reći im koliko su voljeni, vrijedni, kako bi i sami počeli vjerovati da postoje i drugi odrasli kojima je stalo do njih. I da će im se snovi jednoga dana zaista ostvariti.
Ivana: Zapravo je najvažnije to što se svi zajedno druže, što je u Americi rijetkost?
Marcy: Danas je internet prevladao. Tu je i Facebook. To je sve super, ali to djeca rade u izolaciji. Kod kuće su sami za kompjuterom, ovdje se druže i vesele povratku u crkvu. Ja ne mogu ni zamisliti da sam prije imala život u kojem sam samo glumila.
Pokušavala sam odgovarati na sva pisma koja su mi obožavatelji slali. Svaki tjedan stizale su mi ogromene vreće pisama. Jako sam željela ja biti ta koja će pročitati svako pismo jer neki nisu željeli samo sliku već i savjet. U jednom trenutku sam kasnila dvije godine s odgovorima. Ivana: Jeste li bili vjernik od djetinjstva?
Marcy: Ne. Postala sam to tek kao odrasla osoba. Mojem je sinu bilo osam godina i to je bio jedan sasvim drugi život gdje Bog nije imao nikakav udio u mom životu. Nisam kao mala išla u crkvu, možda na Badnjak ili Uskrs.
Ivana: Sada ste zapravo nešto poput redatelja!
Marcy: To je sve jedna velika avantura za mene. Bog je jako dobro izabrao kad je izabrao mene jer volim izazove i avanture. Bog me je naučio više o sebi i meni, on me stvorio, tako da je totalno cool što mi je pružio odličnu televizijsku karijeru, a sada sve što radim radim za djecu. Mislila sam da svoje glumačko iskustvo neću moći koristiti nigdje druge osim na televiziji, jer da moram tražit neki drugi posao van svijeta glume, pa što bih radila?
Neću valjda reći prodavaču zaposlite me jer dobro izgledam u kostimu! Drago mi je što svoje vještine danas prenosim na djecu. Ona obožavaju biti na pozornici, plesati i glumiti. Dobar primjer dogodio se jučer. Izvodili smo neku božićnu predstavu u gradu na ulici. Djeca su se smrzavala oko pet sati samo zato da bi mogli plesati i glumiti. Ljudi su se pitali pa zašto to djeca rade? Zašto? Zato što je to važno, zato što drugim ljudima pružaju zadovoljstvo.
Ivana: Vratimo se u doba najpoznatije sapunice na svijetu, 'Santa Barbare'. Je li bilo loših iskustava?
Marcy: Nije bilo ničega lošeg. Bilo to je jedno od mojih najboljih iskustava u životu. Radila sam sa A. Martinezom, svi drugi ljudi na setu bili su jako kvalitetni ljudi. Oni ispred i oni iza kamere. Bili su zabavni, kreativni, talentirani, ovo se nikada u mom životu neće ponoviti. Svatko tko je bio dio 'Santa Barbare' reći će da je to bilo iskustvo života. Postojalo je deset godina i bilo je predivno. Radili smo jako puno, ali ni to nije loša strana posla, jednostavno je sve bilo savršeno.
Ivana: U tom ste trenutku bili superpopularni, kako ste se s tim nosili?
Nisam dobra u ulizivanju. Čemu? Što time dobijam osim što gubim integritet? Marcy: Nisam to shvaćala kao teret, to je bio dar. Jedino me je brinulo to što bih mogla razočarati obožavatelje jer puno očekuju od mene, misle da sam super, a ja nisam savršena niti ću to ikada biti. U jednom trenutku ću ih razočarati. Pokušavala sam odgovarati na sva pisma koja su mi obožavatelji slali. Imala sam malu pomoć, ali jako sam željela ja biti ta koja će pročitati svako pismo jer neki nisu željeli samo sliku već i savjet. U jednom sam trenutku bila dvije godine unazad sa poštom. Svaki tjedan stizale su mi ogromene vreće pisama, na tisuće...ali ni to nije loše, ljudi su me voljeli...
Ivana: Je li vam žao što niste ostvarili filmsku karijeru poput Robin Wright Penn?
Marcy: Robin je imala jako težak život i puno se odricala da bi došla do toga gdje je danas. Ne žalim za filmom, ovo mi je prava radost, djeca i njihove familije, radije radim nešto što mijenja nečije živote i kad mi kažu - pomogla si našoj obitelji i sada će nam sve biti lakše, osjećam se dobro. Teško je biti dobar roditelj. I ja sam bila samohrana majka i znam kako je to, treba ti potpora, netko tko će te pitati jel' sve u redu, kako si? Meni to nitko nije govorio, ali zato ja sve to radim danas.
Ivana: Jeste li čuli da je u vrijeme 'Santa Barbare' kod nas održana misa ne biste li vi prohodali?
Marcy: Čula sam za misu. I ne mogu vjerovati. Bila sam oko godinu dana u invalidskim kolicima. Bilo mi je grozno!!!
Ivana: Osvojili ste Emmy!!
Marcy: Nema boljeg osjećaja nego kada te proglase najboljom u svom poslu. Bilo je trenutaka kada sam bila nominirana, ali nisam ništa osvojila, a onda bi mi bilo najgore to što na spomen pobjednice moram imati osmjeh na licu, a zapravo bi rekla - k vragu!! Ali ima i onih koji su također dovoljno dobri, ali nikada ništa nisu osvojili.
Ivana: Gdje držite Emmy?
Marcy: Emmy mi je u kutiji. Otkad sam se preselila ovdje nisam ga ni vadila.
Ivana: Čitala sam kako ste izjavili da niste dobri u ulizivanju kako bi dobili neku ulogu?
Marcy: Točno! Ono što vidiš od mene, to ćeš i dobiti. Moj agent je znao govoriti, nije dobro to što ne ideš na partije, imala sam ja svojih ludovanja, ali ne volim uštogljene partije gdje mi kao netko treba pomoći u mojoj karijeri. Ljudi shvate kada ako si lažnjak, radije će te upoznati i možda ne zavoljeti, ali barem će znati da si to što jesi. Nisam dobra u ulizivanju. Čemu? Što time dobijam osim što gubim integritet?
Ivana: Tri puta si se razvela, što si naučila?
Marcy: To je dobro pitanje. Loše sam birala. Danas znam da svaka veza u kojoj muškarac i žena nisu jedanki, poput one stavke u Bibliji, ne želim vam propovijedati, ono kada dva konja idu zajedno, ne jedan ispred drugoga, već zajedno. E to je brak – tim. U prošlosti sam bila vrlo uspješna i puno sam zarađivala, te sam bila i u nejednakim vezama što je završilo vrlo tragično. Upravo sam proslavila devetu godišnjicu braka sa svojim suprugom Dougom Smithom i vrlo sam sretna!
Ivana: Imate 47 godina, kako se osjećate?
Marcy: Odlično se osjećam, ha,ha,ha.... Kao da starim. Niko mi nije reko da sa 40 stvari nisu kao nekada, metabolizam mi nije kao prije, ali svake godine doživim nešto novo i zabavno. Sve dok mozak radi i dok sam zdrava, idem dalje.
Ivana: Može vam biti drago što ne živite više u Hollywoodu, danas biste bili zategnuti i botoxirani!
Marcy: Nema šanse, zašto, zašto?! Jesi li ih vidjela? Godine su predivne i pokazuje da si negdje bio i nešto iskusio. Trebamo biti ponosni što smo unikatni!
I na kraju mogu samo reći da Lake Forrest Church nije tako daleko, sigurno bi se vratila. Ovo je definitvno mjesto za ljude koji su izgubili vjeru u crkvu ali ne i u Boga! Amen!
Prisjetite se najboljih trenutaka 'Santa Barbare':
