Richard Johnson ("Dick") umirovljeni je psihijatar koji boluje od demencije. Njegova kći, filmašica Kirsten Johnson odluči snimiti film u kojem će rekreirati razne scenarije kako bi Dick Johsnon mogao umrijeti. Otac je oduševljen. Nakon što padne niz stepenice, pogodi ga računalo koje je palo s neba ili ga građevinski radnik slučajno ozlijedi metalnom šipkom, Dick Johnson odglumit će i vlastiti sprovod, ali i odlazak pred vrata Raja.
Ako vam iz ovih rečenica i nije baš najjasnije o čemu se radi, to je savršeno u redu. Sve što trebate znati je da je dokumentarac „Dick Johsnon je mrtav“ originalna, dirljiva i pomalo nadrealna crnohumorna priča o ljubavi oca i kćeri. Uz nju ćete plakati od smijeha te će vas istovremeno potaknuti na razmišljanje o starosti, smrti i prolaznosti života.
Beskrajno simpatični Dick Johsnon 86-godišnji je umirovljeni psihijatar koji se, svjestan da boluje od demencije te se više ne može brinuti sam za sebe, useljava u stan sa svojom 55-godišnjom kćeri. Kroz brojne gorko-slatke scene pratimo odnos pun ljubavi u kojem bi otac i kći napravili ama baš sve jedan za drugog. Dick je tako s oduševljenjem dočekao ideju da snimi film o vlastitoj smrti i pritom odglumi kako bi sve mogao završiti dva metra pod zemljom.
Iako se crni humor provlači kroz cijeli film, ono što dominira ipak su emocije i promišljanja oca i kćeri o obitelji, bolesti, krhkom ljudskom pamćenju i na kraju – smrti.
Uz crnohumorne, tu su i pomalo nadrealne scene koje na jedinstven način prikazuju što se zapravo događa u glavi Dicka Johsnona kad zbog bolesti više nije sasvim „prisutan“.
Kroz arhivske snimke upoznajemo i pokojnu Dickovu suprugu i Kirsteninu majku koja je bolovala od Alzheimerove bolesti.
Upravo su prisjećanja oca i kćeri na vrijeme provedeno s njom među najemotivnijim dijelovima filma, pogotovo u trenucima kad oboje shvaćaju da će ponovno morati prolaziti kroz isto.
Ovaj nezaboravan Netflixov dokumentarac osvojio je specijalnu nagradu žirija na Sundance Film Festivalu, a kritičari su ga jednoglasno zasuli lovorikama.
Kritičarka Alissa Wilkinson tako je za portal Vox napisala rečenicu koju najbolje sažima ideju ovog neponovljivog filma: „Američka kultura boji se smrti, skriva se od nje i pokušava zaboraviti da je neminovna. Ovaj nam film predlaže da se naučimo nositi s podsjetnicima smrti i sugerira da ih sami prizovemo i detaljno pregledamo jer ćemo tako ublažiti žalac smrti i zamijeniti ga s ljubavlju“.
Pročitajte i ovo
U vremenima kad svakodnevno brojimo umrle i strahujemo za naše najbliže, ovaj je film kao naručen za razbijanje sivila i barem sat i pol vremena predaha od svakodnevnih briga.
