Iskreno, nije u pitanju vjerovanje, već vjerodostojnost. Mogu li osobe koje su šutjele i nisu ništa činile sada biti oličenje poštenja i drukčijeg stila vladanja od onoga koji znamo 7 godina na razini države i 10 godina u Zagrebu.
Pročitajte i ovo
Jadranka Kosor poznata po onoj 'kud Ivo, tud i ja'. Bila mu je vjerna, nije rovarila protiv njega, imala je svoje 'političke igračke' i toga se držala. Znala je, ili barem mogla čuti, o svim korupcijskim aferama u državi. Ali se odlučila na šutnju. Možda je s prijateljicama na kavi ponekad popričala o tome, razmijenila koju. Je li velikog vođu Ivu nešto pitala? Teško je vjerovati.
I onda je došla na vlast i shvatila da je ona na vrhu tepiha ispod kojeg vire korupcijski leševi, a smrad se širi Gornjim gradom i cijelom Hrvatskom…
Je li krenula u borbu jer je istinski borac protiv korupcije, osoba koja se u politici materijalno nije okoristila, ili zato što je shvatila kako je jedino moguće da se preko tih afera razračuna sa Sanaderom, ili je jednostavno sve otišlo toliko daleko da više ništa nije mogla zaustaviti.
Teško bi itko mogao reći što je tu točno. Svatko razuman pitat će se gdje im je bila hrabrost, ako ne politička, onda barem građanska ili bolje reći gdje im je sada hrabrost ukazivati na korupciju i prstom za sve propuste upirati prema Sanaderu.
Jesu li ljudi koji su šutjeli, pa time i odobravali korupcije i rastrošnost, sada kompetentni i moralno prihvatljivi biti borci protiv istoga.
Zvuči nemoralno, ali to je u politici jedino prihvatljivo i logično da su upravo najžešći borci protiv nekoga i nečega oni koji su do jučer bili u drugom redu dok se to događalo i šutjeli.
Svjetska politika nas uči da su učenici uglavnom učitelje nadživjeli i savladali. Tako je to i u slučaju Kosor i Sanader. To jest i bit će HDZ-ov istočni grijeh. Do kada? Pa dok ne izgube izbore. Tada će se i ta stranka oprati. Naravno, morat će proći pravu istinsku unutarstranačku demokratsku utakmicu, na kojoj se neće, kao na nogometnoj utakmici, u 90 sekundi izabrati novo vodstvo, već izborima.
Bi li Bernardić napredovao da nije bio Bandiću po volji?
Tim putem su krenuli u SDP-u u Zagrebu. Izabrali su nasljednika Milana Bandića. Ali tu je problem. Davor Bernardić u političkom smislu sve duguje baš tom Milanu Bandiću. Nije ga Bandić odgajao, ali teško, gotovo nemoguće, da bi zadnjih 13 godina u Zagrebu napredovao da nije bio Bandiću po volji. Nije morao biti Bandićev igrač, ali sigurno nikada nije bio što svi sada pokušavaju pokazati - Bandićev oponent. Ne samo on, već i Jelušić pa i cijeli vrh stranke.
SDP nije imao snage ili volje 10 godina se obračunati s Bandićevim stilom vladanja u Zagrebu. On je 'delao', oni su šutjeli i molili Boga da Bandića riješi netko drugi. A onda je Bandić sam sebe počeo uništavati. Napustio je stranku koja mu je sve omogućila u političkom životu.
Pa je ušao u utrku za koju su svi pametni i razumni znali da je izgubljena. Iz dana u dan gubi sve više ovlasti. Još samo oznaka na vratima ureda i službeni vozač te pokoji posilni ukazuju da je gradonačelnik. Više nema svoje igračke, nebitan je, a kod građana izaziva bijes.
SDP se nije oprao od Bandića jer je bio s njim u dobru i zlu deset godina. Baš kao ni HDZ Sanadera. I jedini i drugi oprat će stranku tek na državnim ili lokalnim izborima.
Tada će oprati stranku i možda ideju, ali svi oni koji su s Bandićem i Sanaderom godinama radili duguju im uspon u politici i s tim biljegom živjet će stalno. Kosor i Milanović najviše jer su najodgovorniji. Zbog nečinjenja naravno.
>> Arhiva
