Medicinska sestra iz Kragujevca na svom je Facebook profilu prije četiri dana objavila potresnu priču s kojom se susrela prilikom jedne intervencije. Doživljaje s posla, kaže, inače ne dijeli na taj način, ali ovo ju je previše potreslo.
Pročitajte i ovo
Njen status prenosimo u cijelosti.
'Ne pišem o poslu jer radeći u hitnoj službi svega ima osim lijepih stvari, točnije ima ponekad, ali sve manje i rjeđe. Dnevna smjena, prvi teren - onesviještena djevojčica od 14 godina u Osnovnoj školi na času tjelesnog. Rotacija, vožnja na crveno, obilaženje auta... stižemo za 4,5 minuta na lice mjesta.
Utrčavamo sa svom opremom, vidimo blijedu mršavicu koja stidljivo sjedi na stolici i gricka makovnjaču. Bude nam drago, bio je u pitanju kolaps, dobro da nije nešto gore. Provjerimo sve vitalne parametre, bolje je. Pitamo je za doručak, kaže da nije doručkovala, objašnjavamo da mora, naročito kada ima prvi sat tjelesni ... i onda kreće priča, koja ubija i dovodi do pitanja: kada smo stigli do ponora?!
Djevojčici majka ima multiplu sklerozu, bila je učiteljica, sada je polupokretna, na stalnim terapijama i ne može raditi. Ima sestru od 12 godina. Otac ih je ostavio kada se majka razboljela i one su prepuštene same sebi. Usred zime u školi su bez jakne i u ljetnoj garderobi. Djeca iz razreda skupljaju novac da im kupe doručak, garderobu, ali one nikad ne kukaju, nikad ne kažu da im je hladno, da su žedne, gladne. Sretne su što imaju majku i smatraju da trebaju trpjeti i živjeti tako.
Deveteročlana obitelj iz Požege na rubu gladi: 'Nemamo što za skuhati...'
Pozivamo njenu mlađu sestru da bude uz nju pošto se uplašila, da ima nekog pored, sebi bliskog. Ulazi djevojčica od 12 godina na vrata, spušta se na koljena i počne je ljubiti i grliti sva uplakana, ponavljajući "Bit će ti bolje, ne plaši se".
Plaču obje, okrećem glavu na stranu, jer shvaćam da mi idu suze, plačem, gledam da me ne vide, sramota je zarad posla koji radim, priberem se, osmjehnem. Pitamo sestru je li jela, a ona kaže: 'Neka, dobro je meni, nema veze, mogu ja da ne jedem, pomozite sestri'. Ugrizem se za usnu da mi ne krenu suze opet.
Socijalna služba, sve ustanove, nisu našle za shodno da ovoj porodici pomognu. Pitam se za što su ova djeca kriva: za bolest majke, za nesavjesnog oca ili za državu koja je neuređena toliko da za obitelji nitko ne mari?!
Možemo li ovako raditi s djecom, kao da ih imamo za bacanje, kakva će ta djeca biti kad porastu?
Vozimo sestru do bolnice da bude neki dan na pedijatriji, mlađa je ispraća u suzama, a meni ostaje teret u grudima. Nema dalje, ovo je zlo. Koliko ovakvih obitelji ima u Srbiji, koliko bolesnih majki i očeva, koliko gladne djece, a koliko tajkuna, političara koji uživaju u blagostanju baš uzimajući od ovakvih obitelji?!
Ova medicinska sestra priču je objavila uz dozvolu majke djevojčica koja sad ipak tvrdi da je sve prenapuhano i da njena djeca nisu gladna. 'Zaboljele su je noge naglo i ona se onesvijestila. Na času tjelesnog. Nisu gladne. Ne, nisu zanemarene', kaže majka.
Međutim, kako ističe, od invalidnine koja iznosi 40.000 dinara ne može djeci osigurati sve. Kaže kako je djeci ipak najpotrebniji otac i 'možda malo više hrane', prenosi B92.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
