Ivan iz Rijeke sam se ne može obuti. Odlazak do grada ili liječnika za njega je nemoguća misija. Kada nema njegovog asistenta, zove prijatelje. Tko može, pomogne. Ako ne može, Ivan čeka.
"Jednostavno, asistent je nešto bez čega ja ne mogu funkcionirati u svakodnevnom životu", ispričao je za Provjereno Ivan Milatić, korisnik usluge osobne asistencije koji je prve korake napravio s devet godina. Živi sam gotovo pola života.
"Osnovnu higijenu mogu sam. U principu sve mogu sam osim obuvanja. Ne mogu obuti niti čarape niti tenisice", rekao je Ivan koji ni u trenutku snimanja nije ima osobnog asistenta. Roditelji su mu stari i na njihovu pomoć ne može računati.
"Sve prijatelji i onda ih molim. Kalkuliram da nekoga koga sam zvao jučer ne zovem danas ponovno jer svi imaju i familije i neke svoje obveze, poslove, itd.", prepričao je Ivan za Provjereno.
Ipak, prijatelji su tu za njega jer znaju koliko mu to znači, ne samo za druženje već i za obavljanje nekih osnovnih stvari. Prijatelji iz rukava sipaju anegdote s problemima s kojima su se susretali.
"Prije dva tjedna sam ga vozio u bolnicu kada je bio opći potop u Rijeci. Prva stvar, ne možete ući u bolnicu zato što su svi parkirani unutar kruga bolnice gdje ima dvije tisuće automobila. On je dobio kolica koja nemaju oslonac za noge tako da mora nekako sam držati noge i klizi van iz kolica pa se mora penjati. Onda dođete do glavnog ulaza u riječku bolnicu koji nema rampu za kolica i na stepenici piše Rijeka – grad bez barijera", prisjetio se Ivanov prijatelj Nikola Jovanović.
No, tu apsurdima nije kraj.
"Kada sam ga vodio na procjenu invalidnosti u ordinaciju gore na Zametu koja je na drugom katu, nije bilo lifta", rekao je Nikola.
Traženje osobnog asistenta može potrajati jer, naime, nema što ponuditi osim plaće na pola radnog vremena od 2000 kuna. I to je tako od 2006. godine kada je pokrenut projekt osobne asistencije.
Ivan je, kaže, molio Grad Rijeku da zamijeni stan za neki gradski koji je prilagođen osobi s invaliditetom. No, kako tvrdi, bio je odbijen. Ne može birati gdje će, već se procjena svodi na mjesto gdje može najbliže parkirati i gdje nema stepenica ni drugih prepreka.
"Gledaš s čim se on sve jadan mora susretati. Stvarno ti bude onako malo, nije baš to dobro i lijepo niti od države niti od lokalne zajednice", rekao je Ivanov prijatelj Nikola.
Jedino što želi je mogućnost kao što je imaju i svi drugi. Da Nikola nije došao po njega, Ivan ne bi mogao na zrak, a kamoli što složenije ili bitnije učiniti. Uza sve to, jednom ga je prilikom pogazio auto na pješačkom prijelazu.
"Ja ću možda i naći asistenta i asistenticu, ali nije to to. Što ću ja tim ljudima ponuditi? Ove 2000 kuna? Na današnje cijene, to su četiri tanka goriva, a ja inzistiram da čovjek vozi da mogu stići od točke A do točke B", ispričao je Ivan.
Sam nema primanja kojima može ponuditi više. Živi od osobne invalidnine od 1700 kuna i 800 kuna zajamčenog socijalnog minimuma.
Na čekanju i sami osobni asistenti
No, čekaju i sami osobni asistenti jer Zakona o osobnoj asistenciji nema već dugih 16 godina. To zanimanje u klasifikaciji poslova ni ne postoji, niti se adekvatno vrednuje. Sat rada osobnog asistenta niži je od sata rada studenta, a rade plemeniti posao. Svojim korisnicima su ruke i noge, oči i sluh.
"Meni je to predivan osjećaj da si pomogao nekome, a opet znaš da radiš. Mislim, ja bih to i volonterski odradila, ali opet ne mogu živjeti od zraka", rekla je Kristina Plantić, jedna od osobnih asistentica koje dobivaju 2000 kuna za četiri sata vrlo odgovornog rada.
Neko je vrijeme, kaže Kristina, radila kao asistentica za dvojicu korisnika što je bilo osam radnih sati. "Nikada nisam radila tih osam sati, nego bi se to oteglo na 10 sati jer imam puno praznog hoda, putovanja od korisnika do korisnika, što naravno nije pokriveno ni plaćeno", prepričala je Kristina koja taj posao radi već šest godina.
"Zaljubila sam se u taj posao. Nisam očekivala ću se toliko dugo zadržati tu. Meni je to bilo samo privremeno dok nešto ne nađem. Ali, srce me je tu držalo", rekla je.
Financiranje rada osobnih asistenata je poseban slučaj. Taj posao mogu raditi nezaposleni koji se javljaju udrugama ili ih pak sami korisnici pronađu, no opet je udruga ta koja ih zapošljava. Sklapaju ugovore najčešće na određeno i raspodjeljuju ograničena sredstva.
Financiranje je nešto iz državnog proračuna, nešto iz europskih socijalnih fondova, lutrijskih sredstava, što izaziva neizvjesnost. Kako bi što više njih dobilo uslugu, to ispada četiri sata za 2000 kuna.
Reagirala i pravobraniteljica
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak godinama piše dopise, izvješća i upozorenja. Traži zakon koji bi regulirao usluge osobne asistencije i koji bi povećao primanja osobnim asistentima. I sama ne može ni raditi ni živjeti bez te usluge.
"Jedan osobni asistent ima plaću ovisno o radnom broju sati, odnosno u mjesecu koliko ima radnih dana, od 21,70 kuna do 25 kuna. Primjerice, ako ga student mijenja, njemu je po zakonu o studentskim poslovima minimalna satnica 29,30 kuna", rekla je za Provjereno pravobraniteljica za osobe sa invaliditetom.
Ministarstvo najavljuje promjene
Iz resornog Ministarstva najavljuju promjene i kažu da je izrada zakona gotovo pri kraju.
"Ali ono što će zakon svakako donijeti jest da će se vrlo jasno definirati kriteriji tko će moći biti pružatelj usluge i tko će i na koji način koristiti tu uslugu. Mislim da je to vrlo važno zato što će veću sigurnost imati i oni koji pružaju uslugu, ali i oni koji uslugu dobivaju", rekla je za Provjereno Zvjezdana Bogdanović iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Uvjeravaju iz Ministarstva da će pravo ostvarivati na puno više od četiri sata jer će se gledati individualne potrebe korisnika. Bez osobnog asistenta govori nam Slonjšak, ni ona ne bi mogla postati pravobraniteljica.
"Na radnom mjestu mi treba pomoć, kod kuće mi treba pomoć, na bilo kojoj aktivnosti, gotovo 12 sati. Više od 12 sati meni treba dnevno da bih ja mogla pokriti sve potrebe vezane za posao i za život općenito, uključenost u zajednicu", rekla je pravobraniteljica Slonjšak.
Ivan se, kako kaže, osjeća kao u kućnom pritvoru kada nema osobnog asistenta jer ne živi samo četiri sata na dan. Primjerice, njegovi liječnički pregledi zahtijevaju puno više vremena od toga pa potplaćenog asistenta stavlja u nezgodan položaj ni kriv ni dužan.
"Ne smijemo ostati nevidljivi i ne smijemo ostati tihi, ne smijemo biti zatvoreni u četiri zida ili pod staklenim zvonom jer jednostavno ako se ne krene govoriti o ovome sada i ako to stvarno ne izađe na vidjelo, ako individualno svatko rješava svoj problem - nikad to neće biti sustavno riješeno", ispričao je Ivan reporterki Provjerenog Emi Branici.
No, još uvijek nemaju svi jednake mogućnosti jer postoje dijelovi zemlje gdje ta usluga uopće nije dostupna.
Ivan je u međuvremenu pronašao osobnog asistenta - dolazi mu tri puta na tjedan po četiri sata. Nedovoljno za želje i potrebe koje ima. Mora birati između onoga što mora i što želi. Jer želje i mogućnosti u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom, i dalje su dva su paralelna, teško spojiva svemira.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr