Ona je majka dječaka s nizom dijagnoza, a njegovo je stanje otkako je ušao u pubertet sve gore. I dok je on udara jer drugačije ne može i ne zna reagirati, njezino se srce lomi. Zaštititi ostatak obitelji i dati sina u instituciju gdje bi mu bilo bolje ili i dalje trpjeti? U trenutku kad je prelomila, stigla je do zida. Onog birokratskog.
Mjesta za njega u sustavu nema, država ne može pomoći. I dok oni prebacuju odgovornost s jedne na drugu stranu, cijela obitelj živi u strahu hoće li završiti na stranicama crne kronike.
Njihova imena nisu važna, kao ni mjesto u kojem žive. No život koji žive jest jer on bi se vrlo lako mogao dogoditi upravo vama.
''To ne radi iz obijesti, radi jer nije dobro, preteška je situacija izdržati sve to. Ne možemo to više. Ne mogu to više ni fizički ni psihički. Koji god upit pošaljete, njihov je odgovor da su oni svoje napravili, da šalju mailove i to je to'', govori obitelj dječaka.
Jesmo li učinili sve što možemo da im pomognemo? Da njemu pomognemo? Jesmo li učinili sve da ih kao društvo zaštitimo?
''Ovo je bio ugriz ja mislim čak jučer i još negdje. Da, to je ugriz. Ovo je ono kako me uštipne pa me zdrapa, pa kako uštipne, tu odmah nastane masnica'', objašnjava dječakova majka.
Mjesto na rukama bez masnice, ogrebotine ili ugriza teško je pronaći.
''Jako boli. Toliko boli da navečer kad se idem kupati, mene to peče. Mene to peče i boli dan-dva. To su svakodnevni udarci od desetog mjeseca. Pola godine tako je svakodnevno, rana na ranu, ugriz na ugriz. Ne znam, teško je'', prepričava.
Priznaje da je na rubu. No to su ruke majke koja voli i koja bi za svoje dijete dala i učinila sve, ali to sve više nije dovoljno.
''Ne znam. Nekad se pitam jesam li sve radila pogrešno cijeli život'', govori.
Majka je trebala roditi trojke
Bila je to njezina treća trudnoća i prvi šok. Uz dvije starije curice u obitelj su trebale stići još tri bebe. Već ih je kaže, sve vidjela u dvorištu, u igri. Čula graju i veselje. No visokorizična trudnoća završila je u 28. tjednu, hitnim porođajem nakon kojeg je kući došla samo s jednim dječačićem.
Album pun uspomena, trenuci odrastanja... No s njime su stizale i dijagnoze. Cerebralna paraliza, mentalna retardacija i tek s devet godina poremećaji iz spektra autizma. Ulaskom u pubertet njegovo se ponašanje drastično pogoršalo. Postao je sve agresivniji.
Intervju je sniman u njihovu domu, dok je dječak na dnevnom boravku u Centru za autizam. Gosti su u obitelji rijetki, baš kao i namještaj. Obitelj ima već četvrtu garnituru za sjedenje u posljednjih nekoliko godina. Televizor je pomaknut visoko pod strop da ga ne može dohvatiti. Svi su kabeli zaštićeni da ih ne bi dirao.
''Jučer me kći došla spašavati i dobila je ozljedu na ruci, uštipnuo ju je, zdrapao ju i kosu joj počupao'', govori. Dječak više nema gdje lupati, nema što razbijati po kući, pa je fokusiran na udarce usmjerene prema obitelji, objašnjava majka.
''Jednostavno si ne želim staviti slušalice, zatvoriti se u sobu, praviti se kao da to nije moja briga jer je moja briga'', izjavila je dječakova sestra.
Briga zbog koje je, kaže, prerano odrasla. I razlog zbog kojeg je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet uopće postao njezin izbor. No učiti i pripremati se za ispite dok je brat kod kuće s godinama je postajalo sve teže. Zato su njoj i dvije godine starijoj sestri mama i tata uredili prizemlje kuće. Odvojili su ih kako bi imale kakav-takav mir.
''Jako je teško vidjeti da mama, koja je sve napravila za nas, mora sve to proživljavati i bori se s tim svakodnevno, a nema neke specifične pomoći koja nam u tom trenutku treba'', rekla je dječakova sestra.
Tri i pol sata mira za bijeg od stvarnosti
Svaki dan njezin brat provede po tri i pol sata u Centru za autizam u Dubravi. To im je kažu, kratki bijeg od stvarnosti.
''Ponekad idem po svoje dijete s grčem u želucu, ako je dan prije bio težak. Onda postoji to duboko negdje u meni hoće li danas biti bolji dan, hoće danas biti sretan, zadovoljan'', objašnjava.
Kaže da vožnju voli, ali sve mora biti onako kako on želi, onako kako njemu ne smeta. I glazba i ruta kojom vozi i toliko drugih sitnica koje samo on primijeti. U protivnome nije dobro.
''Opasno je, opasno je. U autu moram biti fokusirana na vožnju, a on nije za... Vrišti, skače, lupa nogama i u moje sjedalo. Jednom me uhvatio za vrat'', govori.
Zna da nije on kriv i da si ne može pomoći. Zato joj je sve još i teže. Udarci bole, ali život u konstantnom strahu i iščekivanju što će se dogoditi sve je samo ne život. I naš je dolazak odskakanje od rutine. Napeta je, ali želi da svi vide i shvate što proživljavaju. Jer ovakvih je obitelji još puno. S njima u auto ne idemo, dočekat ćemo ih kod kuće. Ulazna vrata uvijek moraju biti otključana. Prije nekoliko dana nisu bila, što je njemu bio okidač, a njoj nekoliko dodatnih udaraca i masnica.
''Ne možeš uopće znati što će biti okidač. Više ne funkcionira dobro s nama. Koliko god se mi njega trudili razumjeti, ja više ne stignem skuhati ručak'', pojašnjava.
Većinu vremena provodi uz njega, mijenjajući programe na televizoru svakih nekoliko sekundi. Kada konačno pogodi ono što ga zanima, mir kratko traje. I tada kuha, konstantno ga provjeravajući. S njom je, kaže, siguran i zato je, vjeruje, prema njoj najagresivniji.
Onda se dogodila, nažalost, svakodnevna situacija. Udario je majku nogom, čupao za kosu, a ona je plakala. Upozorila nas je da se držimo po strani i ni slučajno joj ne pokušavamo pomoći. Bilo bi, kaže, samo još gore.
''Više ne dopušta ni da one dođu gore. Mi vam nismo ručali zajedno ne znam otkad. Mi vam ne ručamo zajedno. Kad sam vidjela dijete da jede na stolu na kojem peglam, stojećki, nakon cijelog dana predavanja na fakultetu, rekla sam da to više ne može tako'', komentira majka.
Bio je to trenutak u kojem je prelomila. Svoje dijete mora dati u instituciju.
''Ja sam pretpostavljao da će se to dogoditi prije nekoliko godina, da to treba prije riješiti'', komentira otac te dodaje da je majka dječaka tek sad prihvatila da je to jedini način da si barem nakratko olakša svaki dan.
''Sad je pred zidom i to je to'', rekao je.
Borba sa sustavom
Najteža odluka koju su kao roditelji morali donijeti zapravo je bila početak agonije i borbe sa sustavom.
''Poslano je stvarno mnogo upita. Socijalna je rekla na mnogo adresa. Ali imaju odbijenice od sviju. Odgovori su im ili su puni, nemaju mjesta ili je problem teža mentalna retardacija.
Po odgovore smo se uputili u nadležni Centar za socijalnu skrb. Ravnateljica kaže da o konkretnom slučaju ne smije. Ova obitelj žrtva je sustava, ali i nikad do kraja provedenih reformi i toliko spominjane deinstitucionalizacije. Pa kad su se u tom procesu neke institucije zatvorile, oni su ostali kratkih rukava.
''Nismo dobili druge mogućnosti smještaja, nismo dobili druge resurse koje bismo mogli iskoristiti u našem svakodnevnom radu'', govori Sanja Helfrih, ravnateljica CZSS-a Samobor.
Unatoč tome što o slučaju sve znaju i što smo pokazali snimku da vide kakvu agoniju obitelj prolazi, u nadležnom Ministarstvu misle drugačije. Iz Ministarstva se nisu složili s izjavom da su ostali bez resursa i rekli su da imaju dovoljno resursa. Zašto onda oni čekaju više od pet mjeseci, ova obitelj ne može razumjeti. Od tada njihov je sin bio više puta hospitaliziran u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež, s jasnim uputama da mu se što prije nađe adekvatan smještaj. Dolazila je i policija, a oni žive u konstantnom strahu.
''Gledate udarce, plač, viku, vrisak. Nije to lagano, a pomoći ne možete'', dodaje.
Srce im se kida jer ovo nije nešto što žele, ali znaju da moraju. I radi njega i radi ostatka obitelji. Da spase što se spasiti da. Ona gura posljednjih 16 godina. Iz nemoći i očaja pokušala je sve, pisala izravno i u Ministarstvo.
''Do prije nekoliko mjeseci nisam ni pomislila da će naše dijete morati iz obitelji, ali sada više ne možemo tako živjeti. Strada nam sve. Bojim se za ostalu djecu. Kao bračni par smo se pogubili. Molim vas, pomozite'', piše u mailu koji je poslala majka.
Tko će pomoći?
''Za to je potrebno ponekad, nažalost u ovoj situaciji, i vrijeme, ali će se riješiti. Ja vas opet moram vratiti, stalno moram vraćati na Centar. Ne zato što Ministarstvo predbacuje odgovornost, nego jer je Centar odgovoran i on mora poduzimati radnje'', govore iz Ministarstva te dodaju da se ne slažu da su Centru ruke svezane.
U Centru kažu da ne bježe od odgovornosti, ali traže da to ne čini ni Ministarstvo.
''Mi smo ti koji nalazimo smještaj, međutim ako je smještaj zaista nemoguće naći, onda tražimo pomoć našeg Ministarstva. Može nam pomoći možda svojim utjecajem, da vidimo mogu li naći negdje mjesto, može li se negdje riješiti situacija koja eskalira'', komentira Helfrih.
Na kome bi bilo i čija bi odgovornost bila da se danas-sutra dogodi nešto više i strašnije od ugriza i modrica? Bi li i onda sva vrata bila zatvorena?
Ministarstvo živi u nadi da se takvo što neće ponoviti. Žive u nadi da će netko drugi pronaći rješenje. Da se jedna obitelj puna ljubavi neće raspasti jer negdje nije bilo mjesta. Da će ona sačuvati život, zdravlje i razum.
''Ja ću se vjerojatno slomiti u sekundi, a onda više, ne znam kako će se onda meni pomoći. Bojim se jer ne želim da me djeca gledaju kao majku koja više ništa ne može. Meni su sad već živci stradali'', objašnjava majka.
Radovali su se njegovu dolasku na svijet. Cijelo djetinjstvo nadali se da će biti u redu, no duboko u sebi znali su da bolje neće biti. Donijeli su odluku koju niti jedan roditelj nikada ne bi trebao, a morali su jer predugo žive u strahu. Strahu koji se svaki dan obistini novim udarcima. I znaju oni da ništa od toga nije namjerno, no pomoći nema.
Slijeganje ramenima kome god su se obratili. Razumijevanje, popraćeno šturim birokratskim odgovorima. Do kada tako? Do nove tragedije? Nadamo se da smo mi ti koji griješimo.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr