Kako žive djeca u Hrvatskoj, a kako bi mogla i trebala živjeti? Pitanja su to na koja bismo neprestano trebali tražiti odgovore i rješenja, svakako pitati i samu djecu.
Neke su odgovore već i dala u velikom istraživanju ''Subjektivna dobrobit djece u Hrvatskoj'' koje je tijekom 2019. provodio Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Uredom UNICEF-a za Hrvatsku. Djeca su itekako svjesna situacije u kojoj žive. Čak 42 posto osmogodišnjaka kazalo je da često osjeća zabrinutost zbog materijalne situacije u obitelji.
Zbog nedostatka sredstava u posljednjih godinu dana na spavanje su išli gladni svi članovi kućanstva ili dio članova kod 25 posto obuhvaćenih kućanstava. Da jedno ili više djece ne bi bilo gladno, sudionik istraživanja bio je gladan u posljednjih godinu dana kod 43,2 posto kućanstava, pokazalo je početkom godine objavljeno ''Istraživanje o siromaštvu djece i obitelji na području Rijeke i Gospića'' čiji su autori Paul Stubbs s Ekonomskog instituta u Zagrebu i profesorica socijalne pedagogije s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Gordana Šimunković.
Sredinom svibnja Vlada je nakon šest godina konačno donijela Nacionalni plan za prava djece za razdoblje do 2026. godine, no upitno je koliko on adresira probleme s kojima se suočavaju djeca, koja su jedna od najranjivijih skupina u društvu, a proteklih nekoliko godina i zbog pandemije i potresa bile su im izuzetno teške. Međutim, i dalje izostaje sustavna podrška zaštiti mentalnog zdravlja i dobrobiti djece, kao i bolja podrška roditeljima i obitelji te odgojno-obrazovnim radnicima i svima koji su zaduženi za skrb o djeci.
Zašto uvijek iznova ispada da su interesi odraslih ispred dobrobiti djece, zašto državne institucije ne štite dovoljno dječje živote i pravo na život bez nasilja, ali i što možemo poduzeti da bi se poštivalo zajamčena ustavna prava djece u Hrvatskoj, samo su neka od pitanja na koja je odgovore DNEVNIK.hr potražio od pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević.
Dosljedna borba protiv siromaštva, pružanje socijalne podrške obiteljima s djecom u riziku, uvođenje održivih programa prevencije vršnjačkog nasilja, osiguravanje preventivnih programa u području mentalnog zdravlja te senzibilizacija svih koji rade s djecom i mladima na rodne razlike i specifične potrebe djevojčica i djevojaka te dječaka i mladića – neke su to od ključnih mjera koje stručnjaci i stručnjakinje ističu u sklopu nužnosti cjelovitog pristupa dobrobiti djece. Gdje je zapela Hrvatska?
Helenca Pirnat Dragičević: Sve ovo što ste naveli aktualne su smjernice za daljnje unapređivanje prava djece u Hrvatskoj, koje su sadržane i u Preporukama koje je UN-ov Odbor za prava djeteta uputio našoj državi. Nadam se da će ih Hrvatska uspjeti ostvariti i da nije ''zapela'' iako nam se često čini da su promjene prespore.
Premijer Andrej Plenković najavio je da će država financirati jedan obrok dnevno svim osnovnoškolcima. Nekoj je djeci školski obrok jedini kvalitetni obrok u danu. Nekoj je djeci to jedini obrok u danu. U Hrvatskoj je svako četvrto dijete u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a postoje i podaci, upozoravaju stručnjakinje, prema kojima taj rizik kod srednjoškolaca iznosi čak 27 posto i oni su dobna skupina djece koja je najizloženija siromaštvu. Kada krenu u školu, siromašna su djeca već dvostruko zakinuta. Premijerova najava tek je kapljica, i to prilično zakašnjela. Zašto unatoč velikim riječima hrvatska država i društvo djelima ne pokazuju sustavnu brigu o djeci koja žive u siromaštvu?
Helenca Pirnat Dragičević: Svako četvrto dijete u Hrvatskoj je u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Nedostatak materijalnih sredstava, ali i s time povezana isključenost i depriviranost djece onemogućavaju djecu u ostvarivanju mnogih njihovih prava: na primjereno stanovanje, na bolji uspjeh u školovanju i stjecanje znanja potrebnih za zaposlenje, na cjelovitu zdravstvenu zaštitu, sudjelovanje u kulturnim, sportskim i drugim aktivnostima potrebnim za razvoj.
Želim naglasiti da je problem siromaštva mnogo širi od nedostatka novca. Zato nije dovoljno baviti se njime samo u kontekstu novčanih pomoći, već je u Hrvatskoj nužno više ulagati u izjednačavanje mogućnosti za svu djecu od najranije dobi. To znači i osigurati svakom djetetu primjereno stanovanje i kvalitetnu prehranu, ali i dostupnost ranog odgoja i obrazovanja, pomoći u obrazovanju i uključivanju u aktivnosti organiziranog slobodnog vremena. S tom smo idejom predlagali uvođenje nove socijalne usluge mentorstva za djecu. Pozdravljamo osiguravanje besplatnog školskog obroka svakom djetetu, što će, vjerujemo, mnogima dobro doći. No u pogledu dječjeg siromaštva svakako je pred Hrvatskom još mnogo posla i obveza, a neke od njih proizlaze i iz europskog dokumenta Jamstvo za djecu.
Ponajprije bih istaknula da je nužno osmisliti i provoditi politiku socijalnog stanovanja jer je primjereno stanovanje osnovno ljudsko pravo, koje utječe na ostvarivanje brojnih drugih prava. Ponavljam kako je iznimno važno postaviti kriterije za prepoznavanje ove djece te, osim materijalne pomoći, za tu skupinu djece osigurati pomoć uvođenjem socijalne usluge mentorstva kojom će se djeci pomoći u učenju i svakodnevnom svladavanju životnih vještina, radi njihova što uspješnijeg obrazovanja, koje će im omogućiti izlazak iz zatvorenoga kruga siromaštva.
Zaprimili ste niz prijava zbog povrede prava djece migranata, uglavnom od organizacija civilnog društva, a za neka ste kršenja saznali i iz medija. Najčešće je riječ o prijavama zbog nezakonitog i ilegalnog protjerivanja s hrvatskog teritorija, a organizacije civilnog društva upozoravaju na to da su starija djeca žrtve fizičkog nasilja, a mlađa djeca psihičkog nasilja. Suočavaju se s cijelim nizom problema, posebno djeca bez pratnje, o kojima se rijetko govori – jesu li prihvaćene vaše preporuke?
Helenca Pirnat Dragičević: Zabrinuti smo zbog informacija koje primamo o obiteljima s djecom koje dolaze na teritorij RH i koje su, navodno, nezakonito protjerivane na granici, a osobito nas zabrinjavaju navodi o nasilju. Također primamo informacije da djecu s obiteljima, koje traže međunarodnu zaštitu, vraćaju s granice te im uskraćuju zakonsko pravo na podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i ostala prava, primjerice nužnu medicinsku pomoć, te da se prema njima postupa nehumano. Posebno su ugrožena djeca bez pratnje, koja sama prelaze dug i neizvjestan put kako bi pobjegla od rata ili siromaštva, izlažući se mnogim opasnostima te riziku za život i zdravlje. Zato im je kod prihvata nužno osigurati najveći stupanj pomoći i zaštite.
Problemi o kojima godinama govorimo jesu neodgovarajući smještajni kapaciteti i njihov kronični nedostatak, kao i nedostatak stručnog i tehničkog osoblja u ustanovama za prihvat. Nema dovoljno prevoditelja ni kulturnih medijatora, imajući u vidu da jezična barijera predstavlja smetnju u komunikaciji i otkrivanju podataka o djetetu, koji su nužni za procjenu i pružanje pomoći i zaštite. Djeca su suočena i s problemima prilikom uključivanja u obrazovni sustav, zbog teškoća u učenju hrvatskoga jezika, kao i zbog izostanka strukturirane podrške kako bi se lakše integrirala u školsko okružje.
Uočavamo određene pomake nabolje i pozdravljamo ulaganje napora nadležnog Ministarstva unutarnjih poslova u ovom području osnivanjem Neovisnog mehanizma nadzora i provođenjem nadzora i kontrole djelovanja policijskih djelatnika unutar sustava, ali i dalje ustrajemo na našim preporukama i prijedlozima i nećemo prestati upozoravati na postojeće probleme, osobito imajući u vidu da su djeca migranti i djeca bez pratnje izrazito ranjiva skupina djece.
Ovih je dana i obljetnica smrti malene Madine Hussiny. Zašto životi djece migranata, ali i malih Roma i Romkinja, kao da vrijede manje od života ''naše'' djece?
Helenca Pirnat Dragičević: Nikako se ne mogu složiti s time ni pristati na takve neprihvatljive poruke. Smrt svakog djeteta velika je tragedija i svaki takav slučaj mora se temeljito istražiti.
Kažnjena iako nisu kriva. Djeca koja su također nevidljiva. Oko 12.000 djece godišnje ostane bez roditelja koji završe u zatvoru, podatak je to iz publikacije "S obje strane rešetke", čija je jedna od autorica i vaša zamjenica Maja Gabelica Šupljika. Zašto se ne govori više o pravima djece čiji su roditelji u zatvoru, a suočavaju se s brojnim problemima o kojim se vrlo malo zna ili šuti? Primjećujete li bilo kakav napredak u osiguravanju podrške toj djeci koja su u riziku od stigmatizacije, siromaštva, gubitka veze s roditeljem, nasilja i vršnjačkog zlostavljanja?
Helenca Pirnat Dragičević: O pravima djece čiji su roditelji u zatvoru rijetko se govori, nažalost, i zbog predrasuda prema njima i njihovim roditeljima i vjerovanja da su ta djeca u velikom riziku da postanu poput svojih roditelja. S druge strane, mnogi su skloni detaljno govoriti o roditeljevu kaznenom djelu, zaboravljajući na dobrobit djece koja će se suočavati s reakcijama drugih na njihovu obiteljsku situaciju.
Ipak, u pogledu prava te djece primjećujemo znatan napredak u zatvorskome sustavu, u zatvorima koji su oformili prostore za kvalitetniji i poticajniji kontakt roditelja s djecom, nude zatvorenicima programe roditeljske kompetencije te u uvedenim edukacijama za zatvorske djelatnike i pravosudnu policiju o pravima djece čiji su roditelji u zatvoru.
Dobrobiti djece čiji su roditelji u zatvoru snažno su pridonijele aktivnosti nekih udruga civilnog društva kao što su Roda, Status M, Udruga za kreativni socijalni rad, Korak po Korak i UNICEF. Sugovornike koji prepoznaju potrebe te skupine djece našli smo i u policiji, u pojedinim odgojno-obrazovnim djelatnicima, stručnjacima mentalnog zdravlja, nekim sucima, psiholozima koji se bave stresom, traumom i oporavkom te nekim medijskim stručnjacima. Važno je nastaviti edukacije o pravima i dobrobiti te skupine djece i jačati vidljivost njihovih potreba.
Zatražili ste proljetos hitno otvaranje novih smještajnih kapaciteta za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a neki su upozorili na paradoks jer bi trebalo provoditi deinstitucionalizaciju. No udomitelja nema dovoljno, usvajanje je i dalje teško, a neki, poput istospolnih partnera, izloženi su diskriminaciji i otežava im se dodatno proces. Sve to ide na štetu djece. Je li možda došlo do kakvih pomaka u međuvremenu?
Helenca Pirnat Dragičević: Nažalost, i nakon našeg apela kada smo tražili proširenje smještajnih kapaciteta za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, situacija je i dalje nepromijenjena. Djelatnici centara za socijalnu skrb i ustanova za djecu obavještavaju nas da je i dalje vrlo teško pronaći smještaj za dijete, odnosno da je pritisak za prijam djece u ustanovu velik. Također smo obaviješteni da nema iskazanog značajnog interesa za obavljanje udomiteljstva za djecu. Pozitivan je pomak učinjen u području posvojenja djece. Konkretno, doznajemo da je ove godine posvojeno više djece nego prijašnjih godina.
Što bi trebalo popraviti u zakonodavnom okviru kada je riječ o sankcioniranju seksualnog nasilja nad djecom, a svjedočili smo velikom broju slučajeva pedofilije, kojih je velik dio otišao u zastaru? Javnost je početkom rujna zgrozila vijest da je osuđeni pedofil kažnjen radom za opće dobro, i to u udruzi za djecu s posebnim potrebama. Tražili ste već i ranije da zakon zabrani izricanje kazne rada za opće dobro, ali vaš prijedlog nije prihvaćen, je li tu došlo do kakvih pomaka?
Helenca Pirnat Dragičević: Nažalost, dok se ne promijeni sudska praksa izricanja blagih osuda počiniteljima seksualnih delikata nad djecom, izmjenama propisa neće se puno postići. I sada su propisani zakonski maksimumi koji odgovaraju težini kaznenog djela, ali izrečene sankcije često su u okviru zakonskih minimuma. O vrsti presude i njezinu vremenskom trajanju ovisi i vrijeme nastupa rehabilitacije, odnosno brisanja iz registra seksualnih prijestupnika. Što je kazna blaža, kraće je vrijeme čuvanja podataka, a time i mogućnost provjere prethodne osuđivanosti pri angažiranju osobe za rad s djecom, što je važan mehanizam zaštite djece.
Kao što ste spomenuli, naš prijedlog da se zabrani izricanje rada za opće dobro za seksualni delikt na štetu djeteta nije prihvaćen i moram reći da je žalosno što uopće postoji takva sudska praksa. Dodatno nas zabrinjava činjenica da takve skandalozne presude donose suci za mladež, koji bi trebali biti posebno educirani i imati posebnu osjetljivost za zaštitu najboljeg interesa djeteta žrtve.
Mišljenja smo da bi radi zaštite djece uz izricanje strožih sankcija, bilo važno omogućiti trajno čuvanje podataka u kaznenoj evidenciji o počiniteljima seksualnog nasilja nad djecom. Sadašnji rokovi čuvanja na našu su inicijativu produljeni, ali to nije dovoljno. I dalje smatramo da seksualni delikti počinjeni prema djetetu ne bi trebali zastarijevati, no i tu postoji velik otpor pravnih stručnjaka. Nažalost, stječe se dojam da se nerijetko interesima odraslih daje prednost pred zaštitom djece.
Jeste li upoznati s prijedlogom izmjena pravila financiranja udruga u Zagrebu prema kojima bi osobe kojima su izrečene prekršajno-pravne sankcije ili sigurnosne mjere temeljem Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji mogle nesmetano raditi s djecom u udrugama koje se financiraju novcem iz zagrebačkoga gradskog proračuna i što kanite poduzeti?
Helenca Pirnat Dragičević: Upoznati smo i žao nam je što se tako ublažavaju uvjeti za rad i kontakt s djecom, o čemu ćemo se očitovati i u javnoj raspravi. Smatramo da bi se, uz seksualne delikte prema djeci, provjera prethodne osuđivanosti trebala odnositi i na sve druge seksualne delikte, ali i na druga kaznena i prekršajna djela koja osobu čine ugrožavajućom za djecu (npr. nasilna kaznena djela, preprodaja droga i sl.).
Upravo zbog takvih situacija, u kojima je propisivanje zapreka za rad i kontakt s djecom prepušteno pojedinim jedinicama lokalne uprave, nadležnim ministarstvima, strukovnim udruženjima ili pojedinim projektima kojima se financiraju udruge koje pružaju usluge djeci, zalažemo se za donošenje posebnog propisa o zaštiti djece od nasilja, koji bi na jedinstven način u svim područjima regulirao tko smije raditi s djecom. Smatramo da je vrijeme da se napokon uvede red u tom području.
Zašto država ignorira djecu s razvojnim rizicima i razvojnim odstupanjima, teškoćama u razvoju i potrebama u području ponašanja ili mentalnoga zdravlja?
Helenca Pirnat Dragičević: U navedenim područjima doista već dugo ponavljamo ista upozorenja i preporuke jer su pomaci prespori, nedostatni ili posve izostaju. Otprije postoje izrazito velike razlike u dostupnosti, opsegu i kvaliteti usluga i stručne podrške za djecu i obitelji, ovisno o prebivalištu, a te su se razlike dodatno povećale tijekom pandemije.
Neprekidno apeliramo i potičemo razvijanje i širenje usluga rane intervencije za djecu s razvojnim teškoćama i njihove obitelji, koja se pruža uglavnom u prve tri godine i može znatno poboljšati djetetove daljnje prilike za život i razvoj. Nismo zadovoljni odnosom države prema tom području, ali nećemo odustati od svojih zahtjeva.
Zdravstvene usluge, uključujući usluge podrške mentalnom zdravlju djece, nedostatne su, osobito u manjim sredinama, a nedavno ste upozorili i da djeca na otocima nemaju jednake uvjete za razvoj kao djeca na kopnu. Imate li kakvih povratnih informacija od mjerodavnih i što kanite poduzeti dalje u vezi s tim?
Helenca Pirnat Dragičević: Upravo su nam stručnjaci s otoka, na nedavno održanoj konferenciji koju smo zajedno s OŠ Grohote organizirali u Splitu i na otoku Šolti pod nazivom ''Jednake mogućnosti za djecu na otocima'', ukazali na nedostatak stručnjaka za pomoć djeci koja imaju poteškoće mentalnog zdravlja, i u sustavu zdravstva i u sustavima socijalne skrbi i odgoja i obrazovanja. Već dugo apeliramo i preporučujemo osnivanje mobilnih timova stručnjaka za otoke i ruralna područja kako bi se djeci osigurale takve vrste usluga.
Od predstavnika Ministarstva zdravstva na tom našem stručnom skupu dobili smo naznake da bi se to uskoro moglo realizirati, što je i jedan od zaključaka skupa. Osim toga, Nacionalni plan razvoja otoka 2021. - 2027. predviđa i razvoj telemedicine pa se nadamo da će jedan dio usluga djeci biti omogućen i na taj način.
Od predstavnika Ministarstva znanosti i obrazovanja dobili smo informaciju o odobravanju zapošljavanja 500 psihologa u školama, a jedna od preporuka s ovog stručnog skupa je da se kod zapošljavanja stručnih djelatnika na otocima kao kriterij ne bi trebao gledati isključivo broj učenika, već treba uzeti u obzir specifičnost uvjeta zbog udaljenosti i nedostupnosti usluga.
Puno velikih riječi tijekom posljednjih godina potrošeno je i na račun vršnjačkog nasilja. Njegove posljedice mogu biti dugotrajne i teške, a u nekim slučajevima mogu izazivati psihičke i fizičke tegobe i u odrasloj dobi. Je li ono u praksi zaista dovoljno prepoznato i u dovoljnoj mjeri obuhvaćeno prevencijom, a i kako ocjenjujete praksu postupanja škola u akciji i reakciji na vršnjačko nasilje?
Helenca Pirnat Dragičević: Iako se o vršnjačkom nasilju, posebice u školama, učestalo govori i u stručnim krugovima i u medijima, to ne znači da je riječ o drastičnom porastu, već o tome da se o nasilju više govori i da ga i djeca i odrasli prepoznaju kao neprihvatljivu i štetnu pojavu koja se treba spriječiti i suzbijati.
Uloga škole u prevenciji vršnjačkog nasilja iznimno je važna, što je prepoznao i sam odgojno-obrazovni sustav, koji toj pojavi danas pristupa s mnogo više strukture i stručnosti nego prije. Međutim, programi prevencije još uvijek nisu ujednačeni i ne provode se sustavno i kontinuirano na jednak način u svim odgojno-obrazovnim ustanovama. Iako se bilježe pomaci i u donošenju propisa i u praksi, postupanja škola još uvijek nisu ujednačena, a ponekad, nažalost, ni dovoljno stručna. Zato se zalažemo za provedbu znanstveno provjerenih, učinkovitih preventivnih programa, kao i za odgovarajuću reakciju škole u slučajevima kad se nasilje dogodi. Škola je dužna pružiti pomoć i podršku djetetu koje je pretrpjelo nasilje te poduzimati stručne intervencije u radu s djecom koja čine nasilje ili mu svjedoče.
No za stvarno sprječavanje nasilja nužna je dobra suradnja škole, obitelji i lokalne zajednice sa svim njezinim sustavima. Važno je spomenuti vršnjačko nasilje na društvenim mrežama, kao novi i trenutačno najučestaliji oblik nasilja među djecom, koji zbog široke i trajne dostupnosti stavlja žrtvu nasilja u iznimno težak položaj. Radi sprječavanja te vrste nasilja potrebno je djecu poučavati medijskoj pismenosti te im ukazivati i osvješćivati ih o pravilima i posljedicama nasilnog ponašanja na društvenim mrežama.
Imaju li djeca u Hrvatskoj budućnost?
Helenca Pirnat Dragičević: Sigurna sam da imaju. Činjenica da govorimo o problemima djece i da su oni kod nas neprekidno ''vruća tema'' potvrđuje da su oni prepoznati i zasigurno se ne mogu ignorirati. Hrvatska ima i resurse i znanja, a i spremnosti da riješi te probleme, a na nama odraslima je da se izborimo da potrebe, interesi i prava djece budu prioritetni ciljevi. Ni u kriznim vremenima od toga ne smijemo odustati.