Nasilje među djecom najčešće je u višim razredima osnovne škole, nakon čega u srednjoj školi ponovno opada, a mjesta u školi na kojima se djeca osjećaju najnesigurnije jesu WC-i, dvorane za tjelesni odgoj i kantine. Otprilike svako četvrto dijete, gotovo svakodnevno, doživljava barem jednu vrstu nasilja u školi, pokazalo je istraživanje koje je 2003. provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Nalazi nešto novijeg istraživanja iz 2016. govore da 6,3 posto učenika u nasilju sudjeluju kao počinitelji, 14,8 posto kao žrtve te 14,8 posto kao tzv. provokativne žrtve - one koje nasilje ponekad čine, a ponekad ga doživljavaju, podaci su na koje upozorava udruga mladih psihologa ''Kako si?''
Pročitajte i ovo
Stoga ističu da ''vršnjačko nasilje nije i ne bi trebalo biti uobičajen dio odrastanja, već se radi o doživljaju koji može dugoročno narušiti dobrobit djece koja su mu izložena''. Naime, posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti dugotrajne i teške, a u nekim slučajevima mogu izazivati psihičke i fizičke tegobe i u odrasloj dobi: '' Ono je povezano s teškoćama u koncentraciji te posljedično s lošijim akademskim uspjehom, kao i s trajno narušenom slikom o sebi te izraženim osjećajem usamljenosti i socijalnom izolacijom. Osim psihosomatskih simptoma poput bolova u trbuhu i leđima, glavobolje, vrtoglavice i poteškoća sa spavanjem, može doći i do pogoršanja općeg zdravstvenog stanja. Javiti se mogu i ponašanja karakteristična za ranija razvojna razdoblja poput mokrenja u krevet''.
Vršnjačko nasilje u praksi još uvijek nije dovoljno prepoznato
''Neka istraživanja govore i da kod djece koja su bila izložena vršnjačkom nasilju postoji veća vjerojatnost zlouporabe cigareta, alkohola i droga. Posljedice koje pokazuju najsnažniju povezanost s vršnjačkim nasiljem su anksiozne smetnje, depresivnost - koja se može iskazivati sniženim raspoloženjem, ali i agresivnošću, samoozljeđivanje te suicidalne misli i ideje. One se pojavljuju neovisno o spolu djeteta i o tome koliko se često nasilje događa, a rizik za njihovu pojavu prisutan je ne samo u trenutku zlostavljanja, već i u djetetovoj budućnosti'', upozoravaju stručnjaci.
Dodaju da iako se proteklih godina mnogo govori o vršnjačkome nasilju, ono u praksi još nije dovoljno prepoznato niti je u dovoljnoj mjeri obuhvaćeno prevencijom, posebice kad je riječ o psihičkom i online nasilju. Čak i kada prijave nasilje odraslima, djeca nerijetko ne dobivaju odgovarajuću zaštitu ni razumijevanje i njihova patnja nastavlja se u tišini, a na sve to su za DNEVNIK.hr upozorile i moguća rješenja izložile pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević i Jelena Perak, koordinatorica školskih preventivnih programa Foruma za slobodu odgoja (FSO).
Koji su ključni problemi i moguća rješenja kada je riječ o prevenciji vršnjačkog nasilja?
Helenca Pirnat Dragičević: Vršnjačko nasilje široko je prisutno, posebice online i nasilje u školama, budući da one obuhvaćaju svu djecu, veliki dio vremena. Nažalost, nasilje je svakodnevnica brojne djece, unatoč formalno propisanim preventivnim aktivnostima i mjerama. Nužno je preispitati osmišljavanje i provođenje prevencije u školama, ali i izmjeriti ishode poduzetih mjera, budući da su pozitivni učinci preventivnih programa i aktivnosti za samu djecu još uvijek nedovoljni.
Jelena Perak: Ključan problem vršnjačkog nasilja je društvena tolerancija i pasivnost u adekvatnoj reakciji na neprimjerena ponašanja, i to ne samo djece i mladih, već i ostalih članova društva što se može vidjeti i na primjeru predsjednika RH i premijera, ali i velike većine političara koji koriste agresivnu, uvredljivu i nasilnu komunikaciju.
Vršnjačko nasilje je simptom i posljedica nedovoljnog ulaganja i neprepoznatosti važnosti kontinuiranog rada na mentalnom zdravlju djece i mladih. A na mentalno zdravlje utječu mnogi čimbenici: obitelj, vršnjačke grupe, klima i kultura same škole, odnosi djece s profesorima, društvene mreže, mediji. Već se duži vremenski period govori o problemima mentalnog zdravlja djece i mladih, no čini nam se da se i dalje samo govori o detektiranim problemima, ali ne i o mogućim rješenjima te zajedničkom integrativnom pristupu i u prevenciji lošeg mentalnog zdravlja, što svakako doprinosi i prevenciji vršnjačkog nasilja.
Prevencija je nužna jer bez kontinuiranog rada s djecom i mladima, razumijevanja njihovih potreba, problema s kojima se susreću i osnaživanja njihovih kapaciteta za bolje rješavanje problema nije moguće govoriti o pravim rješenjima. Djeca i mladi trebaju vodstvo, usmjerenje i razumijevanje od strane odraslih, i tu poglavito mislimo na obitelj i odgojno-obrazovne radnike kao njihove i najvažnije odrasle osobe s kojima su u bliskim kontaktima i odnosima.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Potrebna je sustava edukacija i podrška samih odgojno-obrazovnih radnika u navedenom području, povećanje članova i članica stručne službe i to poglavito psihologa te uvođenje tema mentalnog zdravlja, razvoja socio-emocionalnih kompetencija, nenasilne komunikacije i mirnog rješavanja sukoba u školske kurikulume i školske preventivne programe.
Pokazalo se da je u školama, u kojima je uvedena vršnjačka i školska medijacija ili kao preventivni program ili kao izvannastavna aktivnost, ozračje puno bolje, učenici imaju prilike razvijati svoje socijalne vještine, uče da postoji i drugačiji način rješavanja njihovih konflikata, sami preuzimaju odgovornost za njihove bolje odnose te razvijaju empatiju, suosjećanje, komunikacijske vještine što direktno utječe na njihovo pozitivno zdravlje, socio-emocionalne kompetencije, bolje odnose i bolji akademski uspjeh.
Shvaća li Ministarstvo znanosti i obrazovanja ozbiljno taj problem i radi li dovoljno na tom polju?
Helenca Pirnat Dragičević: U odgojno-obrazovnom sustavu svakako postoji svjesnost o potrebi suzbijanja i sprečavanja vršnjačkog nasilja. Sustav u cjelini i odgojno-obrazovne institucije poduzimaju određene mjere i aktivnosti na prevenciji vršnjačkog nasilja, ali one su nedostatne i neučinkovite, nedovoljno strukturirane i nerijetko nepoznatih ishoda i učinaka za samu djecu. Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo je brojne propise, provode se edukacije za učitelje, donesen je i Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama, no propisivanje i poduzimanje mjera nerijetko je formalne prirode, bez stvarnih učinaka u praksi. Zato je važno da se, osim zadovoljenja zakonske forme i procedure, u svim aktivnostima na suzbijanju vršnjačkoga nasilja neizostavno vodi računa o najboljem interesu svih učenika i svakog pojedinog djeteta.
Jelena Perak: Da bi se sustavno radilo na prevenciji vršnjačkog nasilja potreban je zakonski i strateški okvir čime pridonosi i Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama za razdoblje od 2020. do 2024. kao i natječaji koje je i ove godine raspisalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja za financiranje preventivnih programa škola. To su sve pozitivni i potrebni primjeri i svakako pokazatelji da i Ministarstvo prepoznaje važnost vršnjačkog nasilja i njegove prevencije no nedostaje sustavno praćenje provedbe preventivnih programa u školama niti postoje pokazatelji njihove uspješnosti. Nedovoljno se ulaže u edukaciju odgojno-obrazovnih radnika, većina škola nema dovoljan broj članova stručne službe i to poglavito psihologa, niti se u praksi njeguje ''pristup cijele škole'' što podrazumijeva da dobro mentalno zdravlje učenika, ali i odgojno-obrazovnih radnika, postavi kao prioritet.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Međunarodna savjetodavna mreža stručnjaka koji rade na socijalnoj dimenziji obrazovanja u EU (NESET) je u svom izvještaju o cjelovitom pristupu mentalnom zdravlju i dobrobiti u školama u EU-u iz 2021. godine dala preporuke kakav bi trebao biti taj cjeloviti pristup, tj. na koji način bi se trebalo pristupati temi mentalnoga zdravlja u školskom kontekstu. On obuhvaća školske politike, odnose, individualne kompetencije, školske kurikulume, školsku klimu i suradnju (partnerstvo), s roditeljima i zajednicom. U takvom pristupu intervencije su integrirane u svakodnevnu razrednu praksu i na kurikularnoj i na razini učioničke klime, u izvannastavne aktivnosti i aktivnosti klime cijele škole. Angažiraju sve odgojno-obrazovne radnike u školi, podržavaju roditeljski angažman i suradnju, te koordiniraju rad sa službama i agencijama izvan škole.
Kako ocjenjujete praksu postupanja škola u akciji i reakciji na vršnjačko nasilje?
Helenca Pirnat Dragičević: Nema jednoznačnog odgovora na ovo pitanje budući da se praksa postupanja, unatoč istim propisima, razlikuje od škole do škole. Neke škole ignoriraju vršnjačko nasilje, najčešće zato da ne bi narušile sliku ''uspješne institucije'' koju njeguju u svojoj sredini. Pojedine na vršnjačko nasilje reagiraju samo administrativnim mjerama, koje su utemeljene na propisima, no u fokusu nemaju djecu ni njihov sveobuhvatni interes, već uglavnom zadovoljenje forme. U takve reakcije spadaju i škole koje odbijaju odgovornost za postupanje u slučajevima kada se vršnjačko nasilje među učenicima dogodilo izvan prostora škole, izvan vremena trajanja nastave ili online.
Najuspješnije su one škole koje s razumijevanjem primjenjuju propise koji proizlaze iz uloge škole u društvu, poznaju odgovornosti institucije te odgovornosti pojedinih stručnjaka, koje prilikom postupanja vode računa o najboljim interesima sve uključene djece te o interesima cjelokupne vršnjačke zajednice. Takve škole u pravilu imaju i dobru suradnju s roditeljima te sa širom zajednicom.
Jelena Perak: Vjerujemo da škole postupaju nabolje što znaju u datim okolnostima u reakciji na vršnjačko nasilje. No, to ne znači da je to dovoljno. Nije dovoljno samo reagirati na nasilje, već je važno prevenirati ga i smjestiti nasilje u širi kontekst. Važno je raditi na cjelovitom školskom pristupu koji se sastoji od različitih nužno povezanih komponenti - školske politike i klime, međusobnih odnosa, suradnje s roditeljima i lokalnom zajednicom.
Uz to, potrebno je osigurati uvjete u kojima se djeca i mladi osjećaju sigurno i zaštićeno kako bi mogli razvijati socijalne i emocionalne vještine. Koliko dajemo prostora djeci i mladima da se njihov glas čuje, koliko uzimamo u obzir njihovu perspektivu, koliko sami pristupamo njima s predrasudama i koliko ih učimo alternativnim ponašanjima.
Kao što smo naveli, vršnjačko nasilje je simptomatsko ponašanje iza kojeg stoje vrlo često patnje i boli te loše mentalno zdravlje pojedinaca. Važno je da škole prepoznaju i budu svjesne svoje uloge u prevenciji ne samo vršnjačkog nasilja nego i lošeg mentalnog zdravlja te da navedenim temama pristupe integrativno i sveobuhvatno.
Pročitajte i ovo
Ideja cjelovitog pristupa (što su pokazala razna istraživanja trenutno provedena i dostupna, kao i razne menta-analize) je da će određene školske intervencije koje promiču mentalno zdravlje biti učinkovitije ako su organizirane kao dio sustavnog, cjelovitog školskog pristupa promicanju te teme. Ako su dobro implementirane, integrirane u školski kontekst i održive kroz određeni period, cjelovite školske intervencije imaju pozitivnije učinke nego što to imaju individualne sastavnice nekih samostalnih projekata.
Važno je osuditi vršnjačko nasilje i imati nultu toleranciju na njega, ali je neophodno s djecom i mladima raditi na tim važnim temama jer ne možemo očekivati od njih da se ponašaju drugačije ako im nismo pokazali kako.
Je li razvijena međusektorska suradnja svih relevantnih tijela kada je riječ o nasilju u školama?
Helenca Pirnat Dragičević: Suradnja je obvezna i utemeljena na propisima, ali ona u praksi ovisi o dionicima na terenu, o njihovoj stručnosti i razumijevanju problematike, te volji da se na suzbijanju i sprječavanju nasilja radi suradnički i kontinuirano, na dobrobit sve djece i cijele zajednice. Svaka institucija trebala bi poznavati svoje ovlasti i odgovornosti u okviru kojih treba poduzimati mjere utemeljene na propisima i pravilima svoje struke. Međuresorna suradnja uključuje i zajedničke sastanke na kojima se u suradničkom tonu dogovara o aktivnostima na općoj ili pojedinačnoj razini. Praksa pokazuje da postoje sredine u kojima se problematici nasilja pristupa na takav način. Na žalost, češći su drugi primjeri u kojima je suradnja formalna, a institucije prebacuju odgovornost za postupanje jedna na drugu.
Jelena Perak: Nije, i to nije samo vezano uz prevenciju nasilja već i uz mentalno zdravlje. Bavimo se posljedicama i bavimo se ovim temama tek po objavama u medijima o vršnjačkom nasilju. Važno je razumjeti da su teme vršnjačkog nasilja kao i teme dobrog mentalnog zdravlja teme koje zahtijevaju vrijeme i kontinuitet, kao i međusobno povezivanje svih institucija i tijela kako bi se problem smanjio. Suradnja između škola i centara za socijalnu skrb je slaba, suradnja između škola i roditelja je slaba, dobro mentalno zdravlje djece i mladih nije prioritet.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Koliko smo kao država i društvo uopće zaista svjesni problema nasilja i važnosti njegove prevencije te razvoja vršnjačke pomoći i rada s djecom, roditeljima i učiteljima, ali i svima ostalima?
Helenca Pirnat Dragičević: Kao društvo prepoznajemo važnost borbe protiv svih oblika nasilja nad djecom i među djecom. Unaprjeđeni su i brojni propisi koji se odnose na problematiku nasilja i njegovu prevenciju. No, praksa pokazuje da je, unatoč suvremenim propisima, vršnjačko nasilje široko prisutno što upućuje na to da prevencija zakazuje. Svakako je važno osnažiti sve preventivne aktivnosti u radu s djecom, roditeljima i učiteljima. Ipak, nemojmo zaboraviti da nam je cjelokupno društvo puno nasilja i atmosfere netolerancije odraslih osoba, na što država uglavnom ne reagira (ili reagira preblago).
Naša djeca su produkt nas odraslih, a ni najkvalitetniji programi prevencije za djecu neće dovesti do rezultata ako djeca odrastaju u ozračju koje ignorira ili potiče nasilje i netoleranciju u bilo kojem segmentu života i prema bilo kojoj osobi ili grupama u društvu.
