Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske donijelo je prije 16 godina rješenje kojim je prvi put priznato pravo na azil u Republici Hrvatskoj. Zahtjev za azil podnijela je žena s područja Afrike iz vjerskih razloga i iz razloga spolnog sakaćenja žena.
Hrvatska je pri donošenju prvog Zakona o azilu pratila politiku Europske unije (EU), a u svim potezima vezanim za migracije i azil čini to i danas. Zakon o azilu je bio jedan od uvjeta u poglavlju 23 o reformi pravosuđa i temeljnim pravima, u predpristupnoj fazi. Donesen je 2004. godijne, no trebale su proći dvije godine da i prvi azil bude odobren.
11 godina kasnije - 21. studenog 2017. - na tračnicama pod naletom vlaka na granici Hrvatske i Srbije ugasio se život djevojčice, koja nije stigla napuniti ni šest godina. Madina Hussiny sa svojom obitelji tražila je mjesto na kojem će se osjećati sigurno. Njezin prvi dom u Afganistanu već dugo to nije bio.
Dvije godine ranije izbacilo je more beživotno dječje tijelo na plažu u jednome turskome ljetovalištu. Tada je svijet još, a i Hrvatska koja se ponekad, selektivno, reći će neki, sjeća (svojih) izbjeglica, tugovao nad fotografijom koja je prikazivala dječačića u crvenoj majici, plavim hlačicama do koljena i cipelama. Zvao se Aylan Kurdi. Imao je tri godine i utopio se zajedno s bratom i majkom. Njihov dom u Siriji više to nije bio, željeli su stvoriti novi, siguran, dostojanstven. Željeli su život.
#Turkey: Court sentences two #Syrian smugglers to 4 years in jail for toddler #Aylan #Kurdi's death #AylanKurdi pic.twitter.com/hVNg9NhjjC
— FRANCE 24 English (@France24_en) March 4, 2016
Što nam govore podaci o broju odobrenih azila i supsidijarnih zaštita od 2006. godine do danas i što sve možemo vidjeti kada pogledamo iza brojki, ukazali su za DNEVNIK.hr Tea Vidović Dalipi, Luka Kos, Lucija Mulalić i Antonio Pindulić iz Centra za mirovne studije (CMS), organizacije civilnog društva koja se već četvrt stoljeća bavi zaštitom i promicanjem ljudskih prava u Hrvatskoj.
Upozoravaju da ''podaci o broju odobrenih azila i supsidijarnih zaštita od 2006. godine do danas ukazuju na to da Hrvatska nema političke volje, kapacitete te uopće interes za pružanjem zaštite osobama koje bježe od progona. Također, nema statistike koja nam može pokazati koliko je osoba kojima je Hrvatska odbila pružiti zaštitu, ali su utočište nakon toga pronašli u drugim državama članicama Europske unije (EU) na temelju istih podataka koje su hrvatska tijela imala priliku razmatrati''.
Hrvatska politika azila puna je propusta
''Postupci odobrenja međunarodne zaštite su često kompleksni i izrazito osjetljive prirode, o kojima ovise ljudska sigurnost i životi. Također, zbog činjenice da su te osobe izbjegle iz svoje zemlje spašavajući živu glavu, najčešće nemaju dokumente i druge materijalne dokaze kojima će potkrijepiti svoje tvrdnje. Stoga se postupci u velikom dijelu trebaju oslanjati na izjave tražitelja azila te izvještaja i druge dokumentacije koje osiguravaju institucije i relevantne organizacije. Već se u tom koraku mogu zamijetiti propusti koji proizlaze iz nepoznavanja i neadekvatnog istraživanja specifičnih konteksta (npr. stanja prava LGBTIQ osoba u pojedinim državama), nerazumijevanja mogućih pogrešaka u prijevodu, izvođenje zaključaka o vjerodostojnosti na temelju nemogućnosti pribavljanja dokumentacije, ne uzimanja u obzir zdravstvenih, a naročito psihičkih stanja osoba prilikom održavanja intervjua te općenito propuštanje uzimanja u obzir specifičnih okolnosti osoba i drugi propusti, ali i očitih pogrešaka u evidentiranju pojedinih podataka prilikom izrade rješenja'', napominju iz CMS-a.
Dodaju i da ono što često doprinosi prekomjerno strogom i restriktivnom ocjenjivanju zahtjeva za međunarodnom zaštitom jest i propuštanje davanja ocjene o vjerojatnim ishodima ako se pojedina osoba kojoj je odbijena međunarodna zaštita vrati u državu podrijetla. CMS je u suradnji s UNHCR-om izradio analizu kvalitete presuda Upravnog suda za period od 2012. do 2015. godine koja daje detaljni uvid u sudsku praksu i preporuku za njezino poboljšanje.
''Hrvatska je pri donošenju prvog Zakona o azilu pratila politiku EU-a, a to u svim potezima vezanim za migracije i azil čini i danas. Zakon o azilu je bio jedan od uvjeta u poglavlju 23 o reformi pravosuđa i temeljnim pravima, u predpristupnoj fazi. Donesen je 2004., ali su trebale proći dvije godine da i prvi azil bude odobren. CMS je tada bio aktivan u zagovaranju prava na azil kroz istoimenu kampanju, kroz koju je nastao film ''Hrvatska (k)raj na zemlji'' koji prikazuje praksu u to doba. Iako je zakon donesen 2004, tražitelja azila je bilo i prije u Hrvatskoj - imali su mogućnost traženja međunarodne zaštite preko UN-a koji bi ih potom preseljavao u neke od velikih zemalja Zapada. Što je vidljivo u filmu ''Hrvatska (k)raj na zemlji'' - kada jedna obitelj seli u Kanadu'', podsjetili su iz CMS-a.
Prema podacima koje je CMS skupio u svom dosadašnjem radu, od MUP-a i UNHCR-a, do 2015. je u Hrvatskoj bilo 4770 zahtjeva za traženje azila od čega je nagli porast zabilježen u periodu 2011. - 2013. što je bilo vrijeme pred ulazak Hrvatske u EU.
Do tada je i vrlo malen broj odobrenih zaštita - svega 133, od čega je 73 azila i 60 supsidijarnih zaštita. Tijekom 2015. je bilo svega 211 zahtjeva za azilom - to je bila godina prolaska izbjeglica i drugih migranata kroz Hrvatsku, a onda se zatvaranjem granica i tzv. Balkanske rute brojka krenula povećavati.
''2017. godine su zabilježena prva svjedočanstva o nezakonitim protjerivanjima izbjeglica i drugih migranata iz Hrvatske te je u sljedećim godinama pristup sustavu azila u Hrvatskoj znatno otežan, a često, prema svjedočanstvima prikupljenim od međunarodnih organizacija, popraćen i nasiljem. Ipak, u odnosu na ranije godine, period od 2016. godine je popraćen većim brojem tražitelja azila'', napominju CMS-ovci.
Odobrenih zaštita je u periodu od 2016. do 2020. bilo više, ali nakon toga brojke padaju - na što je utjecala pandemija izazvana virusom COVID-19. Napominju da to ne znači da ljudi nisu migrirali, nego da je kretanje bilo gotovo nemoguće i da su oni na svom putovanju živjeli u izuzetno teškim životnim uvjetima. Neke zemlje su u tom periodu ukidale mjere detencije i deportacija, no ne i Hrvatska.
''Hrvatska se nakon ulaska u Schengen ne smije vratiti staroj praksi''
2022. godina bilježi velik porast u traženju azila (7258), no ne i u odobravanju međunarodne zaštite. ''Ovaj period popraćen je političkim pregovaranjima o ulasku Hrvatske u Schengen što je vjerojatno i jedan od razloga zbog čega su granice propusnije. Hrvatska se nakon ulaska u Schengen ne smije vratiti staroj praksi nezakonitog protjerivanja izbjeglica i drugih migranata, koja nažalost nikada nije prestala, nego se i dalje provodi, prema svjedočanstvima ljudi u BiH, već trenutnu situaciju treba iskoristiti kao priliku za izgradnju nove prakse kreiranja sigurnih i regularnih puteva. Stvaranje novih praksi posebno je važna za lokalne zajednice kroz koje izbjeglice i drugi migranti prolaze, poput Zagreb, Ogulina, Rijeke, Pazina'', napominju Vidović Dalipi, Kos, Mulalić i Pindulić.
Pročitajte i ovo
Kada ih pitamo kakva je uopće hrvatska politika azila, a kakva bi trebala i mogla biti, ističu da je vrlo restriktivna i nedovoljno kvalitetna u brojnim aspektima i područjima - od pristupa sustavu, preko postupka traženja azila i onda samog procesa uključivanja u društvo: ''Posljednjih godina je pristup sustavu azila bio izuzetno otežan, a zbog postupanja hrvatske policije prema izbjeglicama i drugim migrantima, mnogi nisu ni željeli nastaviti graditi svoje živote u Hrvatskoj. Proces traženja azila je dugotrajan, a umjesto da se stvore uvjeti za integraciju i tijekom tog procesa te da se stvori mogućnost da grade svoj život, najčešće im preostaje dugotrajno čekanje zbog čega se mnogi osjećaju kao da je jedino što smiju raditi jesti i spavati. Upravo je tu problem u restriktivnosti azilne politike koja smatra da proces integracije započinje odobravanjem azila, a taj pogled je kriv jer uključivanje počinje trenutkom ulaska u zemlju''.
Pročitajte i ovo
EU se teško rješava nekih starih navada
Svojim dosadašnjim postupanjem Hrvatska je pokazala da uvijek prati poteze EU, a to CMS posebno zabrinjava u pogledu najava promjene politike EU-a kroz novi Pakt o migracijama i azilu. Pakt najavljuje otvaranje “probirnih” centara na vanjskoj granici Unije, a s obzirom na to da je Hrvatska jedna od rubnih zemalja, CMS-ovci smatraju kako je sigurno da ćemo ih gledati u našem susjedstvu: ''Kada je Europska komisija 2020. najavila izradu nove politike o migracijama i azilu, predstavljenu kao novi početak, reagirali smo da je zapravo riječ o pokušaju produbljivanja i legalizacije praksi kršenja ljudskih prava. Taj novi Pakt o migracijama i azilu na papiru naglašava solidarnost kao vrijednost, no radi se isključivo o solidarnosti među državama članica. Solidarnost prema izbjeglicama i drugim migrantima se ne spominje. Ono o čemu Pakt stalno govori je povratak, odnosno vraćanje ljudi, premda se radi o područjima u kojima im životi i sigurnost mogu biti ugroženi. Pakt je upravo u tom segmentu suprotan samoj Izbjegličkoj konvenciji''.
Dvije godine nakon najave Pakta, Europska unija je aktivirala mehanizam privremene zaštite za osobe iz Ukrajine te otvorila vrata svima koji su iz te zemlje bježali pred ratom. ''To je svakako bio ispravan odgovor, no upravo je u tom segmentu EU pokazala licemjerje - jer isto nije učinila za osobe koje su bježale iz Sirije te one koji još dan danas bježe iz Afganistana. Sukobi i ratovi se događaju i u drugim zemljama svijeta odakle također bježe ljudi, a njima isto treba pružiti utočište: kao što su i osobe iz Burundija, kojih je posljednjih mjeseci sve više u Hrvatskoj'', upozoravaju iz CMS-a.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pitanje je zapravo koliko su uopće hrvatsko društvo i država (institucije i vlast na lokalnoj i nacionalnoj razini) svjesni i voljni rušiti predrasude i stereotipe prema izbjeglicama i migrantima te zaista raditi na očuvanju i unaprjeđenju ljudskih prava?
Odgovor treba tražiti u napisanim politikama i akcijskim planovima te izvještajima koji govore o implementaciji pojedinih mjera za suzbijanje predrasuda i stereotipa (poput Akcijskog plana za integraciju), kažu nam iz CMS-a. ''Primjerice, većina je takvih politika i planova usmjerena samo na izbjeglice, dok s druge strane ne postoje naglasak i (osim pokoje mjere formulirane kao npr. kampanje kratkog trajanja) i razrađeni planovi koji ciljaju na obrazovanje šireg stanovništva, kako u školama, tako kroz medije. U Akcijskom planu za integraciju stoji kako je integracija dvosmjeran proces koji uključuje osobe koje u neko društvo dolaze i osobe koje u to istom društvu žive, dakle traži se obostran angažman'', napominju.
''No, praksa kao i mjere Akcijskog plana zapravo ukazuju na to da se od osoba koje u društvo dolaze očekuje potpuna prilagodba odnosno asimiliacija. Zakoni propisuju prava i obaveze, a postoji niz primjera u kojima su državne institucije prekršile omogućavanje pristupa nekom pravu. Kada osoba izbjegličkog statusa krši svoje obaveze postoje mjere sankcioniranja, no kada to čine institucije - sankcije ne postoje'', ističu CMS-ovci. Objašnjavaju to na primjeru održavanja tečaja hrvatskog jezika koji se od uspostave sustava azila u Hrvatskoj organizira otežano, a ''nedavno su Ministarstvu znanosti i obrazovanja oduzeta financijska sredstva koja su bila namijenjena za održavanje tečaja hrvatskog jezika jer su zamijećeni propusti u osiguravanju istoga. Dakle nadležna institucija nije osigurala pristup pravu koji je zakonski propisan, a koji je ključan u početnom procesu integracije''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Ove prakse, zaključuju, ''ukazuju na izostanak političke volje da Hrvatska izgradi kvalitetan i održiv sustav azila, koji uključuje i sustav integracije - koji će osobama koje su ovdje dobile zaštite omogućiti dostojanstven nastavak života. Hrvatska svojim politikama i praksama pokazuje upravo suprotno: potiče ljude da napuste Hrvatsku što se u praksi i događa. Prema informacijama MUP-a, svega je 500-injak osoba ostalo u Hrvatskoj dok je ostatak onih koji su dobili ovdje međunarodnu zaštitu, bolji život otišlo potražiti negdje drugdje. A rad na suzbijanju predrasuda je slab, pogotovo na državnoj razini; prečesto se upravo u radu institucija očitava najviše predrasuda i strukturnih prepreka prema izbjeglicama i drugim migrantima, što sprječava njihovo puno uključivanje u društvo. Dok god ne izađemo iz pozicija “mi-oni” nećemo se mnogo pomaknuti. Potrebno je osigurati osnovne uvjete za ostvarenje prava, a potom u kreiranje politika uključiti izbjeglice i druge migrante''.
Integracija, a ne asimilacija
Pitamo ih je zakonodavni okvir na ovom polju zadovoljavajući i što bi trebalo mijenjati, a oni odvraćaju da ''prvi korak u zadovoljenju zakonodavnog okvira jest da ga se poštuje i primjenjuje u praksi, a što kroz naš rad u pogledu pružanja podrške izbjeglicama vidimo da često nije slučaj'': ''To podrazumijeva donošenje odluka o zahtjevu za međunarodnom zaštitom unutar šest mjeseci od podnošenja zahtjeva, a ne unutar godinu ili dvije kao što je to slučaj u pojedinim postupcima. Isto tako, kvalitetnu provedbu ispitivanja zahtjeva traženja azila uz aktivno istraživanje stanja u pojedinim zemljama, s fokusom na izvještaje različitih organizacija''.
Centar za mirovne studije je podnio brojne komentare na izmjene i dopune Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti od kojih većina nije bila uvažena: ''Ističemo i apeliramo i na Hrvatski sabor da se unesu izmjene koje bi ukinule ili smanjile rok unutar kojeg je tražiteljima azila zabranjeno sklapati ugovore o radu u Hrvatskoj, na način da se tražiteljima azila odmah ili barem nakon proteka dva mjeseca omogući zapošljavanje u Hrvatskoj. Takva praksa postoji i u drugim državama kao npr. u Rumunjskoj gdje tražitelji azila stječu pravo na rad nakon tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za međunarodnom zaštitom''.
Kao nužno ističu i da je potrebno omogućiti tražiteljima azila punu zdravstvenu zaštitu, a ne nastavljati opasnu praksu koja se sastoji isključivo od postupaka nužnih za otklanjanje neposredne opasnosti po život i zdravlje i prijeko potrebnog liječenja bolesti: ''Konačno, prijedlog unošenja prekršajnih odredbi u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti smatramo nepotrebnim i pretjerano strogim, s obzirom na to da se time potencijalno dodatno otežava mogućnost osobama da reguliraju svoj boravak ili status na području Hrvatske. Tako primjerice osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom koja je propustila prijaviti prebivalište u roku od 15 dana od promjene adrese stanovanja može biti odgovorna za počinjenje prekršaja što takvu osobu može potencijalno zakinuti za mogućnosti stjecanja dugoročnog boravišta ili hrvatskog državljanstva''.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
CMS je nedavno objavio i preporuke za unapređenje sustava integracije gdje su detaljno izneseni prijedlozi za poboljšanje politike i prakse: ''Međunarodna i privremena zaštita moralna je, ali i pravna obveza Republike Hrvatske koja mora osigurati prihvat izbjeglica i solidarno djelovati kako bi im olakšala nezamislivo tešku situaciju u kojoj se nalaze. Važan aspekt sustava međunarodne i privremene zaštite je integracija - koja označava dvosmjeran proces uključivanja u društvo, gdje društvo primitka stvara kvalitetne i održive uvjete za sve one osobe koje su u njega došli kao novi članovi društva''.
Pitanje je ima li Hrvatska uopće migracijsku politiku. CMS upozorava da nema, i to ''od 2015. godine kada je MUP pojasnio da uporište za upravljanje migracijama pronalaze u Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Dotad je migracijska politika bila donesena dva puta: Migracijska politika 2007. - 2008. i Migracijska politika 2013. - 2015. U raznim strateškim dokumentima, poput Akcijskog plana za integraciju, poziva se na prošle migracijske politike, no migracijski trendovi i tokovi su se toliko promijenili da je odbijanje donošenja nove politički izuzetno neodgovorno, posebice iz perspektive ljudske sigurnosti.''
''Zakon o strancima, članak 246., propisuje potrebu donošenja imigracijske politike; u skladu s čime smatramo da Sabor treba intervenirati i zahtijevati organizaciju i provedbu integracijskih mjera za sve strance, a primarno usmjerujući na informiranost o svojim pravima, učenju hrvatskog jezika i kulture te uklanjanju prepreka za uključivanje'', napominju iz CMS-a.
Pročitajte i ovo
Na umu treba imati još jednu stvar, naime, liberalizacijom tržišta rada došlo je do sve većeg broja migrantskih radnika i radnica koji dolaze u Hrvatsku. ''Prema informacijama iz medija, radnika i radnica iz Nepala u Hrvatskoj ima oko 8000 što je osam puta više od osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom; a koji su u znatno prekarnijem položaju zbog ograničenih prava i nepostojećeg okvira za uključivanje u društvo. Osim ove skupine, u Hrvatsku dolazi sve više stranih studenata iz neeuropskih zemalja, kao i ljudi koji dolaze u Hrvatsku zasnivati obitelj'', ističu iz CMS-a te zaključuju da je zbog toga nužno da ''migracijska politika uvrsti sve nužne dimenzije vodeći računa o ljudskoj sigurnosti izbjeglica i drugih migranata te lokalnim zajednicama u kojima borave''.
