Bliži se još jedna obljetnica Mirne reintegracije, a potrebno ju je možda i više nego ikada sagledati u širem značenju s obzirom na mogućnosti koje je pružala, ali i dalje pruža kao iznimno važno, premda nedovoljno valorizirano iskustvo.
I nakon 26 godina Mirna reintegracija i dalje je, kako su je neki davno nazvali, ''čudnovati kljunaš'' između rata i mira. Umjesto pobjede oružjem izabrana je pobjeda razumom, no mir u službeno poželjnom narativu Hrvatske, ali i šire, i dalje najčešće stoji kao fusnota, a onih koji se sjećaju slavonske i mrkopaljske golubice mira, Josipa Reihla-Kira, Antiratne kampanje (ARK)... kao da je sve manje.
Dok u gotovo svakom kutku kugle zemaljske tinja ili se razbuktava nasilje raznih oblika, a svijet, svom napretku u spoznaji unatoč slijep na klimatsku krizu kao onu apsolutno najvećih razmjera, juri prema nečemu što neki broje kao treći svjetski rat dok već mjesecima žmiri na činjenicu da je svakoga dana u Gazi, odavno najvećem kavezu na svijetu, ubijeno više od stotinu djece, a Ukrajina je eventualno u nekom od zapećaka, graditi mir jedina je dugoročno održiva strategija premda je rat profitabilna industrija.
Važno je pritom imati na umu da ratovi ne počinju od danas do sutra i da je izgradnja mira trajan posao, koji nije vezan samo uz ratna djelovanja. Nenasilje, tolerancija, poštivanje ljudskog života i dostojanstva, pravednost – ključni su i univerzalni jamci mira, koji ćemo morati naučiti graditi ako želimo preživjeti.
''Izgradnja mira je stalna borba''
O arhitekturi mira uoči sjećanja na jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, ali i daleko šire, za DNEVNIK.hr svoja su razmišljanja podijelili Goran Božičević, iza kojeg je tri desetljeća kontinuiranog međunarodnog mirovnog rada i zauzimanja za ljudska prava, te Lana Jurman, voditeljica programa Obrazovanje i osnaživanje za društvenu promjenu u CMS-u, i Sandra Kasunić, članica Centra za mirovne studije.
Iako je sudjelovala i doprinijela jednom od najuspješnijih mirovnih procesa u povijesti Ujedinjenih naroda, Hrvatska nije uspjela prepoznati ni kapitalizirati tu činjenicu, kao što je i zanemarila onu da je izgradnja mira trajan posao i nije vezan samo uz ratna djelovanja. Zašto i je li riječ o posve izgubljenoj mogućnosti izgradnje bolje budućnosti, ne samo za Hrvatsku, nego i šire, ili temelji ipak nisu nepovratno nagriženi?
Sandra Kasunić: Kao što znamo, misija UNTAES tj. kolokvijalno poznatija kao mirna reintegracija, daleko je najuspješnija mirovna misija Ujedinjenih naroda. Tome je prvenstveno tako zato što su, barem na prvi pogled, svi njeni ciljevi ispunjeni te je misija službeno uspješno okončana davnog 15. siječnja 1998. godine. I taj datum upravo zbog toga je važan i načelno radostan trenutak naše novije povijesti.
No, koji su uopće bili ciljevi te misije? Bez da ulazimo u međunarodnopravni žargon UN-a, možemo pojednostavljeno reći da je glavni cilj ove misije bio reintegrirati područje Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Kad samo malo zagrebemo pod površinu, taj cilj ima dvije dimenzije - prva je ona reintegracije teritorija, a druga i iz društvene perspektive gledano bitnija je ona reintegracije ljudi. Potonji jesu iz pravne perspektive reintegrirani - većina ljudi na tom području ostala je u svojim domovima te stekla mogućnost dobivanja hrvatskog državljanstva. Međutim, sagledavši situaciju iz društvene perspektive, možemo reći da ta ljudska dimenzija mirne reintegracije u kombinaciji s dodatnim, dugoročnijim ciljem mirne reintegracije - pomirenja - i dan danas nije okončana.
Prateći dugogodišnju situaciju u za državotvornost Republike Hrvatske simbolički bitnom Vukovaru, možemo vidjeti nešto što je bilo ključno za uspješnost mirne reintegracije, a to je bila politička volja. Ona generalno gledano jest jedan od ključnih faktora za uspješnost takvih misija, bez obzira na to je li ''dobrovoljna'' ili ju je ''nametnula'' međunarodna zajednica. Važno je naglasiti da uspješnost mirne reintegracije znači kako se ne radi o posve izgubljenoj mogućnosti izgradnje bolje i mirne budućnosti. Dodatno, temelji mirne reintegracije ne mogu biti nepovratno nagriženi.
No, od vladajućih na lokalnoj i nacionalnoj razini trebamo zahtijevati političku odgovornost koja već dugi niz godina nedostaje. Politički poeni se i 26 godina nakon završetka misije, pa tako i rata u tom području, ali i diljem zemlje, skupljaju na račun prošlog rata.
Preuzimanje političke odgovornosti u ovom području značilo bi da se kao društvo okrećemo tome da je rat u Hrvatskoj službeno okončan mirom, a ne ratnim djelovanjem. Rad na pomirenju trebalo je nastaviti nakon tog 15. siječnja 1998. godine. Civilno društvo radilo je na tom aspektu, ali nedostatak političke volje, koji uključuje osiguranje organizacijskih, birokratskih i financijskih temelja, rezultirao je izostankom dugotrajnog i sustavnog pomirenja naroda na reintegriranom području. Taj je cilj i dalje moguće postići, ali neće ići u potpunosti bez priznanja politike koja razumije da su za dugotrajan prosperitet jednog društva neophodni socijalni mir, slavljenje mira, socijalna i ljudska sigurnost.
Goran Božičević: S odmakom od Mirne reintegracije sve više raste njena vrijednost, i kod nas, a još više u svijetu. Ljude zanima kako povratiti okupirana područja bez ljudskih žrtava te uspostaviti normalan život među ljudima nakon rata. Ne kažem da smo to uspjeli, ali smo dobro krenuli, prije nego smo zastali.
Kod nas to ne zanima političare, one potkapacitirane, rekao bih. U Mirnoj reintegraciji govorimo o pobjedi razuma što je oksimoron u našoj indoktrinaciji militantnim, isključivim i klerikalnim, a koliko je razum na cijeni, neka svatko za sebe ocijeni.
Mogućnost izgradnje bolje budućnosti nije nikada izgubljena, ona može biti neiskorištena, usporena, odgođena. Poznavajući osobno desetke, a govorim o stotinama, možda i tisućama vrijednih učitelja u Hrvatskoj, ne smijemo govoriti niti o usporavanju. Ljudi grade društvo usprkos smjernicama i okvirima politike i nadležnih vlasti. Primjer je nedavno izbacivanje udžbenika povijesti Hajdarović – Ristić – Torbica ''Zašto je povijest važna 4'' kao nepodobnog, no struka se digla na noge, a i ne samo povjesničari.
Izgradnja mira je stalna borba i to konačno živimo. Puno se energije gubi u hrvatskom genetski naslijeđenom jamranju, žalopojkama, prigovaranjima. Samo akcija rađa nadu, a ta je nada motivator.
Nije da nemamo akcije, imamo i sjajan film ''Samo kad se smijem'', koji na velike ekrane dovodi tabu teme nasilja, imamo sve više lokalnih vlasti koje se ne ponašaju kao šerifi i rade za dobro svojih zajednica, to je sve mirovni rad i ne može se odvajati od Mirne reintegracije. Zašto integrirati nekoga u društvo koje niječe pravdu i jest nasilno?
''Nužno je pogledati se u ogledalo i zapitati gdje smo''
O čemu sve govorimo kada govorimo da je izgradnja mira trajan posao i kako odgovoriti onima koji tvrde da je to jalov posao, a ljudi koji se zalažu za mir ludi optimisti?
Goran Božičević: Ispod radara tih glupih i tužnih prigovora prolaze mnogi izuzetni pojedinci samo zato jer ih se ne percipira kao mirovnjake ili aktiviste, a sjetimo se tona pri izgovoru tog pojma koji je sadašnji premijer uputio osobi koja će kasnije postati zagrebački gradonačelnik.
Raste svijest ljudi da se mora reagirati, otpor perfidnoj manipulaciji vjerom preko tzv. klečavaca nedavno u Rijeci je odličan primjer tog otpora u koji se konačno uključuju i stranke. Mirovnih udruga je sada manje, ali su i manje osamljene, manje na vjetrometini nego pred 20-ak i više godina. Sve više ljudi shvaća da se vrijedi boriti za prava životinja, za zaštitu prirode, protiv smanjivanja dosegnutih prava žena, ali i drugih, za slušanje poruka klimatskih promjena te za primjerenije odgovore... Sve je to mirovni rad, izgradnja društva u kojem su međusobno poštovanje, osjećaj pravde, znanje, etika cijenjeni i prisutni.
Slušam ovih dana osude krivo etiketiranog navijačkog nasilja u Vukovaru, utrkuju se utjecajni političari u osudama. To je okej, ali ostaju bar dva bitna pitanja: Što ste napravili da mladi ne posežu za nasiljem? Kako to da danas osuđujete nasije koje još uvijek podržavate, nasilje ''naših dečki'' prema slabijima, prema onima koji se ne uklapaju u sliku poželjnog modela Hrvatske?
Lana Jurman: Prema Johnu Paulu Lederachu, vodećem svjetskom praktičaru i teoretičaru transformacije sukoba, izgradnja mira je ''jačanje i osnaživanje nenasilne društvene infrastrukture kako bi se mogli najbolje iskoristiti unutrašnji i vanjski resursi za uspostavu stabilnog mira''. Nužno je pogledati se u ogledalo i zapitati gdje smo po tom pitanju.
Naš je stav da se u Hrvatskoj pitanjima gradnje pravednijeg društva i društva bez nasilja koje je sposobno transformirati sukobe naprosto ne bavimo dovoljno ozbiljno. Vidimo to na svim razinama društva - javnopolitički diskurs je nerijetko toksičan, nasilan i nekonstruktivan te koristi podjele za dizanje rejtinga i to je već normalizirano - mediji u takvim diskursima uživaju, društvo smo puno nasilja, bilo ono rodno uvjetovano ili pak pogonjeno mržnjom prema drugima i drugačijima i nemamo prave, konkretne i ozbiljne strategije kako na tome svemu raditi.
Krajnja je posljedica preslikavanje svih ovih negativnih aspekata na djecu i mlade koji su nam pravi lakmus papir - istraživanja o vršnjačkom nasilju ukazuju na nedostatak sustavnog rada na prevenciji. Ono što vidimo kao slučajeve direktnog nasilja u realnosti samo su manifestacija puno dubljih problema koje treba rješavati u skladu s vizijom Hrvatske kakvu želimo dostići dugoročno.
Rad u dugoročnom smislu na gradnji nenasilnog društva često nam nije prioritet u situaciji gdje mnogim sugrađanima nisu zadovoljene niti osnovne potrebe za dostojan život u smislu zadovoljenja prava na rad, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, dom, ali zapravo su svi ovi aspekti dio iste borbe.
Ono što je u kontekstu izgradnje stabilnog mira također vrlo zabrinjavajuće u Hrvatskoj je da smo postali duboko nepovjerljivo društvo - istraživanja Eurostata ukazuju na to da je manje od 15 posto ljudi izjavilo da imaju povjerenja u svoje sugrađane i to je zastrašujuće ako povjerenje vidimo kao ključan element izgradnje društvenog tkiva, a što je ključno i za sve druge aspekte razvoja i prosperiteta. Zemlje na koje se volimo ugledati po pitanju prosperiteta na razini indeksa povjerenja neusporedivo su uspješnije - u Europi su na najvišem mjestu Danska sa 73,9 posto i Norveška sa 72,1 posto ljudi koji imaju povjerenja u druge.
Reći da su ljudi koji žele bolje od ovoga, koji žele više za sebe i svoje sugrađane ludi optimisti zapravo može blokirati one lakše pokolebljive u nastojanjima da mijenjaju ovakav otužan status quo i učiniti da ostanu zatočeni u ideji da se ništa nikad neće promijeniti na bolje. Ja osobno ne želim i ne mogu pristati na to koliko god nekom to jalovo i idealistički zvučalo!
Kako se iskustvo i nasljeđe vezano uz mirovnu reintegraciju i izgradnja mira mogu povezati u širem kontekstu s radom na razvoju otvorenog i stabilnog društva, na stvaranju zajednice, što znači i kontinuiranu i sistemsku borbu protiv različitih oblika nasilja, kao i obnavljanje empatije, povjerenja i solidarnosti te potrebu za integracijom naših novih sugrađana, koji su iz različitih dijelova svijeta došli u Hrvatsku da bi radili, zatražili azil, studirali…, a koja bi morala biti dvosmjeran proces?
Goran Božičević: Višestruko, no govorimo o univerzalnim vrijednostima koje se u ovakvoj Hrvatskoj maltene ismijavaju. Komunikacija i suradnja među ljudima koji ne pripadaju istim etničkim, vjerskim pa i političkim grupama. Funkcionirajuća država koja odmah reagira na potrebe ljudi na terenu, transparentnost, inkluzivnost. Čujem odlično pitanje na tv-u neki dan zašto se ne bi glavnog državnog odvjetnika biralo dvotrećinskom većinom glasova u Saboru? Razmislimo o tome, stvarno, zašto ne bismo imali konsenzus oko najboljih ljudi na važnim pozicijama? Kako to Hrvatska gubi s time?
Imigranti kao naši sugrađanj su nam poslani kao Božji dar, to je moje razumijevanje činjenice da je Hrvatska velikom većinom katolička i kršćanska. Došli su nam ljudi da za neprimjereno male plaće rade nama jako bitne poslove.Ostavimo na čas pitanje zašto ti poslovi nisu adekvatno plaćeni, bar ustvrdimo da imamo spasioce koji nam donose i toliko nam neophodnu različitost, u smislu isklučivo bijele, konzervativne, ratom opijene zemlje čija država počiva na korupciji i nepotizmu.
I kako ih prihvaćamo? Za sada i ne toliko loše, no bojim se da nemamo niti alate niti kulturu koja će prevenirati rasističko nasilje. Policija je zadužena za posljedice nasilja, ali tko se točno nosi s prevencijom, izgradnjom kulture mira?
Lana Jurman: Centar za mirovne studije u svom radu promovira koncept pozitivnog mira koji je prvi definirao norveški teoretičar Johann Galtung kao stanje koje je puno više od odsutstva rata i nasilja, stanje u kojem svaki pojedinac može ostvariti svoje pune potencijale. Izgradnja takvog mira ozbiljan je posao za sve razine društva - od politika koje se donose do individualnih odluka koje donosimo svakodnevno.
Prvi korak na tom putu svakako je razumijevanje sustava u kojima živimo, uočavanje i adresiranje nepravdi, zauzimanje za one s manje moći, u našem današnjem kontekstu svakako i naše nove sugrađane. Mirna reintegracija pokazala nam je da smo kao društvo i država dokazali da smo sposobni stvoriti mir diplomacijom u vrlo teškim uvjetima, a već sustavno desetljećima propuštamo napraviti i neke progresivnije korake u smjeru održivog mira.
Je li pretjerano očekivati da sve to bude preneseno i u neku buduću migracijsku i integracijsku politiku koja Hrvatskoj nedostaje, ali i u obrazovanje i odgoj u školama i obitelji, prihvaćeno u društvu u cjelini?
Goran Božičević: Bez tektonskog poremećaja na izborima u 2024. jest pretjerano očekivati.
Lana Jurman: Ne smije biti pretjerano od donositelja odluka zahtijevati kvalitetnije politike vođene vizijom Hrvatske kakva želimo biti, a onda i inzistirati na tome da se one provode. Takav stav pokušavamo učenicima i mladima usaditi kroz Građanski odgoj i obrazovanje čije kvalitetno provođenje u školama još uvijek zagovaramo, ali i tu se vidi nonšalantnost donositelja odluka - građanski je odgoj formalno uveden u škole, ali kao jedna od sedam međupredmetnih tema, pa je iluzorno očekivati da će u takvom formatu polučiti uspjehe.
Područje obrazovanja iznimno je važno u kontekstu rada na održivom miru i uključivosti te je zanimljivo raznim interesnim skupinama, što se jasno vidi prilikom izrade novih kurikuluma, a najrecentnije se vidjelo i u nedovoljno obrazloženom povlačenju udžbenika povijesti iz nastave usred školske godine, a koji je pokušao raditi u smjeru multiperspektivnosti u razumijevanju povijesti i propitivanja nekih državotvornih mitova. Kako je moguće graditi povjerenje i suživot u kontekstu gdje nismo spremni niti početi razgovarati o određenim temama?
Dok čekamo ''veliki pomak'', što svatko od nas može učiniti za održivi mir i razvoj?
Goran Božičević: Početi od sebe, zapitati se s koliko poštovanja komuniciramo s nama najbližima. a zatim i s drugim ljudima. Koliko ih pažljivo slušamo? Koliko ih dobro poznamo? Kakav nam je odnos prema ljudima na pozicijama moći? Propitujemo li ih ili im se klanjamo? Vjernici bi se mogli vratiti osnovama vjere, Deset zapovijedi je kršćanima dobar start.
Raspitati se tko i kako se, ako ih izaberemo, kani baviti prevencijom nasilja, edukacijom za mir, opasnostima na koje nam ukazuju klimatske promjene, budućnosti u kojoj nam je partner umjetna inteligencija. Izborima određujemo svoju budućnost, kada to stvarno shvatimo, biti će nam bitno bolje.
Lana Jurman: Ne pristajati na nasilje, kršenja ljudskih prava i netrpeljivost. Možemo se ohrabriti i odlučiti ne stajati po strani i misliti samo svoja posla dok se nepravde događaju na svakom koraku - reagirati, razgovarati, biti spremni uvažiti tuđe perspektive, zahtijevati odgovornost od političara i donositelja odluka, udruživati se i graditi povjerenje, volontirati, marširati - puno je malih koraka i odabira koje svakodnevno možemo napraviti u ovom smjeru.