Spasiti svijet, kako to gordo zvuči. Pokloniti nekome svoje vrijeme, koliko god zvučalo kao izlizana frazetina, zaista jest najdragocjeniji dar. Upravo vrijeme i dobru volju kroz bezbroj naoko malih, a nerijetko velikih stvari svaki dan upravo u izgradnju boljeg sutra ulažu brojne volonterke i volonteri.
No, uz volontiranje su često prisutne i mnoge zablude, a ni njegov potencijal niti dokazana vrijednost još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri zaista prepoznati i adekvatno vrednovani.
Kakva je šira slika, o čemu uopće (ne) govorimo kada govorimo o volontiranju, s kojim se problemima volonteri u Hrvatskoj susreću i koliko kao društvo i država shvaćamo važnost solidarnosti - na djelu, a ne samo deklarativno, neka su od pitanja na koja je DNEVNIK.hr odgovore potražio od Lejle Šehić Relić, predsjednice izvršnog odbora Hrvatskog centra za razvoj volonterstva (HCRV), osnivačice i izvršne direktorice Volonterskog centra Osijek te predsjednice upravnog odbora Europskog centra za volontiranje (CEV), iza koje su dva desetljeća bogatog iskustva djelovanja u civilnom društvu.
Kome je potrebno volontiranje i u čemu leži njegova važnost?
Šehić Relić: Volontiranje kao dobrovoljni društveni angažman građana uvijek očituje neku dimenziju susreta i suživota među ljudima i ljudi s prirodom. To je kanal društvenog i kulturnog izražavanja koji može odgovoriti na svakodnevne potrebe i neravnoteže, hitne situacije i složene razvojne izazove. Najvažnije je reći da je volontiranje solidarnost na djelu i izraz aktivnog građanstva.
Volontiranje osnažuje pojedince, izgrađuje osjećaj solidarnosti, potiče na sudjelovanje, štiti ranjive skupine od ekonomske, društvene i političke isključenosti. Volontirajući imamo priliku pomoći drugima, ali i ukazati na probleme i potrebe oko nas. Osim što je snažan društveni fenomen za stjecanje novih vještina i kompetencija, volontiranje je jedinstveno okruženje za građanski odgoj.
S obzirom na učestale krize i društvene trendove demografskih promjena, snažnog tehnološkog napretka, digitalizacije, migracija, ali i slabljenja demokracije, snažnijih podjela, polarizacija i sužavanja prostora za djelovanje civilnog društva, fenomen volontiranja treba sagledavati u kontekstu potencijala koje ono može imati za društvenu koheziju, bolje odnose među ljudima, otpornost i revitalizaciju zajednica, obranu i jačanje temeljnih civilizacijskih vrijednosti te postizanje ciljeva održivog razvoja.
Pročitajte i ovo
Volonterski angažman može biti snažan doprinos konstruktivnom narativu za budućnost Europe kao alternativa ekstremističkim i populističkim stavovima i akcijama, može sužavati prostor za govor mržnje, promicati inkluziju i jednakost.
Da bismo iskoristili sve potencijale uključivanja građana za novu, humaniju i održiviju budućnost, okvir i ciljeve volontiranja treba više vezati uz vrijednosti otvorenih, pravednih, demokratskih, uključivih i solidarnih zajednica. Važna je vizija u kojoj volonteri nisu samo izvor radne snage za obavljanje nekog zadatka, već igraju važnu ulogu u postizanju kvalitete življenja.
S kojim se problemima i zašto susreću volonteri i volonterke u Hrvatskoj?
Šehić Relić: Ima ih više i slojeviti su, izdvojit ću samo neke od najdominantnijih. U namjeri da volontiranje dobije mjesto u javnim politikama i zakonodavstvu neke smo procese prenormirali tako da nam je uključivanje volontera često opterećeno administracijom koja može biti obeshrabrujuća kako za volontere, tako i za organizacije koje ih uključuju.
Osim toga, još uvijek bilježimo veći broj zainteresiranih volontera od mogućnosti za uključivanje, tako da dio građana ostane demotiviran slabim mogućnostima za volontiranje. To naravno ne znači kako potreba za volonterima ne postoji, već da je potrebno veće ulaganje u kvalitetne volonterske programe, u održivost organizacija civilnog društva, u motivaciju javnih ustanova, u obrazovanje o vrijednostima, metodama i alatima za kvalitetne volonterske programe, u zanimanja koordinatora volontera, u istraživanje i infrastruturu.
Pročitajte i ovo
Poseban izazov vidim kod uključivanja mladih ljudi. Iako ih veliki broj volontira, nismo dovoljno uspostavili vezu između volontiranja i ciljeva građanskog angažmana koji je utemeljen na vrednotama demokratskih društava. Tim više, bilo bi važno dodatno podržati organizacije i programe za mlade volontere i volonterke kako bi ih povezali s potrebama zajednice i ponudili prostor za strukturirano učenje.
Volontiranje u organizacijama civilnog društva (OCD) često se idealizira kao arena koja je otvorena svima. Prije dvije godine u okviru međunarodnog projekta proveli smo istraživanje o tome koliko su organizacije koje uključuju volontere inkluzivne prema volonterima koji dolaze iz različitih društvenih okolnosti s različitim identitetima.
Iako je 48 posto organizacija sudionica izjavilo da njihovi organizacijski dokumenti sadrže izjavu o vrijednostima različitosti i nediskriminaciji, najveći dio njih ima pasivni stav načelne uključivosti i nema proaktivan pristup uključivanju pojedinaca u nepovoljnom položaj kao volontera, što znači da ne razmišljaju niti ulažu resurse u uklanjanje specifičnih prepreka, a koje su za mnoge koji dolaze iz isključenosti i marginalizacije nepremostive bez dodatne motivacije i podrške. To pokazuje kako je eko sustav volontiranja još uvijek nedovoljno uključiv i da u njemu ima puno prostora za uklanjanje barijera i afirmiranje jednakosti.
Gdje se sve može volontirati u Hrvatskoj i tko najviše treba pomoć?
Šehić Relić: Sve neprofitne organizacije, a to uključuje udruge, zaklade, sindikate, vjerske zajednice, javne ustanove mogu organizirati volonterske programe, dakle sve pravne osobe koje nisu osnovane radi stjecanja dobiti. Organizatori volontiranja mogu biti i državna tijela, kao i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Dakle, prostor je dovoljno širok što ne znači da smo kreirali dovoljno mogućnosti.
Prema dostupnim podacima najviše se, više od 80 posto, volontira u udrugama. Posljednjih godina prisutan je i trend neformalnih inicijativa koje se najčešće okupljaju kao odgovor ne neku trenutnu potrebu. Osim što pružaju fleksibilne i trenutne odgovore na društvene potrebe, oni imaju dodatnu važnost u njegovanju osjećaja povezanosti i solidarnosti među ljudima koji se suočavaju sa zajedničkim izazovima. U kriznim vremenima spontano volontiranje može biti ključni resurs za otpornost zajednice.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Potrebe i probleme je teško generalizirati budući da smo raznolika zemlja s geografskim i društvenim specifičnostima. Osim toga, razlika između urbanih i ruralnih zajednica je značajna u pogledu specifičnih izazova i potreba. Ipak na nekoj općoj razini vidi se da postoje neki alarmantniji trendovi koji nas upućuju gdje bismo značajnije mogli koristiti potencijal volontiranja kao što su porast nejednakosti i siromaštva; marginalizacija ruralnih zajednica, nepovoljni trendovi po pitanju mentalnog zdravlja, posebno kod djece i mladih; nasilje nad ženama; nazadovanje kulture dijaloga i polarizacija. Sve to upućuje na potrebu, ali i priliku da otvorimo više mogućnosti građanima da se uključe u raznolike programe podrške, pomoći ali i osnaživanja ranjivih i marginaliziranih.
Prema podacima volonterskih centara najčešće se volontira u programima za djecu i mlade kao i programima za osobe starije životne dobi. Dosta volonterskih programa otvoreno je i u području ekologije, zaštite prirode i životinja.
Volonterstvo je puno šire od uobičajene slike koja je najčešće prisutna u javnosti, koje su najčešće zablude vezane uz volontiranje?
Šehić Relić: Jedna od najčešćih zabluda s obzirom na to da se radi o dobrovoljnom angažmanu, jest da je dovoljan spontani pristup i da ne zahtjeva puno regulacije i planiranja. U desetljećima iza nas sasvim je precizno dokazano da je razvoj volonterstva važna javna politika i da zahtjeva ulaganje i infrastrukturu, istraživanje i obrazovanje.
Stalna je to borba s površnim i pogrešnim koncepcijama poput one koja volontiranje gleda isključivo kroz prizmu humanitarnog rada i izostavlja cjeloviti sliku koja uključuje aktivno sudjelovanje građana, doprinos demokratizaciji, socijalnom osnaživanju i uključivanju, održivom razvoju i sličnom.
U narativnu volontiranja dominira pozitiva, pa čak i slatkorječivost koja idealizira volontiranje i volontere, što može dovesti do trivijalizacije volontiranja stvaranjem slike u javnosti koja se uglavnom povezuje s lijepim stvarima poput rada sa sretnom djecom, sporta ili festivala. Istodobno, mnogi volonteri obavljaju teške zadatke riskirajući svoju dobrobit i sigurnost - zalaganje za ljudska prava, pomoć izbjeglicama. Stoga je važno preslikati stvarnost i govoriti o cijelom dijapazonu angažmana kako bi se osmislila najbolja moguća podrška i poticajno okruženje za sve.
Koliko je jasna razlika između kriznog i svakodnevnog volontiranja, a i koliko smo odmakli kad je riječ o e-volontiranju i korporativnom volontiranju u Hrvatskoj kao novijim oblicima?
Šehić Relić: Krizno volontiranje ozbiljna je tema i ima svoja pravila baš kao i svi drugi mehanizmi u kriznoj situaciji. To je sustav koji se u pravilu postavlja u mirnodopskim vremenima i ima jasno isplaniran okvir i procjenu rizika. Kad kriza nastupi, najvažniji je organizirani pristup informiranju, uključivanju i zaštiti dostojanstva i sigurnosti volontera s jedne strane i ugroženih, stradalih i ranjivih građana s druge strane.
Mi nažalost ovakav sustav nismo uspostavili, a čini mi se da na razini ključnih dionika niti ne razumijemo zašto bi to bilo važno, iako bi nas iskustvo proteklih kriza trebalo potaknuti. U svijetu raste spoznaja da bi aktivnosti otpornosti na krizne situacija trebale biti usklađene s širom izgradnjom otpornosti u zajednici i obrnuto. To je integracija formalnih i neformalnih oblika volontiranja u čitav spektar prevencije, pripreme, reagiranja i oporavka od prirodnih i društvenih nepogoda.
Kad je riječ o drugim oblicima volontiranja kao što su e-volontiranje kao i uključivanje poslovnog sektora u programe volontiranja zaposlenika, bilježimo uzlazne i pozitivne trendove. Digitalizacija je doprinijela dostupnosti informacija , tako se i trendovi i novi oblici volontiranja iz razvijenijih dijelova Europe i svijeta lakše prenose i kod nas. Važno je raditi na tome da doprinos općem dobru i standardi kvalitete ostanu u centru volonterskog angažmana.
Može li se volonterstvo u Hrvatskoj usporediti s onime u svijetu?
Šehić Relić: Okvir za volontiranje koji smo u Hrvatskoj postavili u posljednjih 30 godina je model koji odgovara razvijenim europskim zemljama. Volontiranje na ovim našim prostorima ima dugu tradiciju, koja se može povezati s konceptom solidarnosti, iako je ono tijekom prijašnjih razdoblja bilo primjenjivano na načine koji su različiti u odnosu na današnje tumačenje volonterstva. Infrastrukturu za razvoj volonterstva u Hrvatskoj gradi niz različitih organizacija iz civilnog i javnog sektora kao i zbir ključnih pravnih i političkih dokumenata, instrumenata, istraživanja i promotivnih inicijativa koje potiču njegov razvoj.
U stvaranju pravnog i političkog pejzaža relevantnog za razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj presudno je razdoblje upravo početak novog milenija i globalno obilježavanje 2001. godine, koju su Ujedinjeni narodi proglasili Međunarodnom godinom volontera. Kao dio infrastrukture za razvoj volonterstva posebno je bitno istaknuti doprinos civilnog sektora, a među organizacijama civilnog društva osobito rad volonterskih centara.
Volonterski centri počeli su djelovati još krajem 1990-ih godina, a od 2008. godine usklađuju svoje djelovanje putem Hrvatskog centra za razvoj volonterstva(HCRV) kao nacionalne platforme za razvoj volonterstva. Osnovna je zadaća volonterskih centara osigurati instrumente za povezivanje volontera s organizatorima volontiranja, a ostvaruju je vođenjem baza volontera, organizatora volontiranja i volonterskih projekata koje omogućavaju razmjenu podataka o ponudi i potražnji volonterskog rada. Uz ovu zadaću volonterski centri su se profilirali kao najbitniji dionici u edukaciji, informiranju i savjetovanju organizatora volontiranja i volontera, promociji volonterstva i provedbi istraživanja u području volontiranja.
HCRV je razvio i Standarde kvalitete volonterskih centara i volonterskih programa kao bazični dokument kojim se garantira kvaliteta usluge koju građani i organizacije dobivaju u provedbi spomenutih aktivnosti. Sve ovo u skladu je s najboljim praksama u Europi. Razlika je u tome što su javne politike i javno ulaganje puno značajniji u zemljama koje imaju dugu tradiciju i visoke postotke volontiranja.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Koga najčešće nalazimo među volonterima i volonterkama te koliko oni u prosjeku volontiraju?
Šehić Relić: Prema Izvješću organizatora volontiranja koje izrađuje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i socijalne politike u 2021. godini imali smo više od 59.000 volontera i volonterki, s najvećim postotkom u dobi od 18 do 30 godina. Od ukupnog broja volontera 60 posto su volonterke.
Trenutno nisu dostupni opći podaci glede razine obrazovanja, statusa na tržištu rada, financijskog statusa i drugoh, no prema ovim podacima kao i onima iz volonterskih baza regionalnih volonterskih centara, prosječan volonter je zapravo prosječna volonterka – mlada studentica.
Naravno to ne znači da u Hrvatskoj ne volontiraju i ostali, primjerice neka istraživanja su pokazala da učenici srednjih škola i zaposlene osobe aktivnije sudjeluju u volonterskim akcijama u odgojno-obrazovnim ustanovama u odnosu na studente i umirovljene osobe.
Što je s pravnim okvirom - je li on zadovoljavajuć i ako nije, što je potrebno da bi takvim postao?
Šehić Relić: Zakon o volonterstvu postoji od 2007. godine i imao je nekoliko izmjena i dopuna, koje su uglavnom bile u smjeru kvalitativnih poboljšanja. Procesu izrade ovog zakona pristupilo se participativno u suradnji s organizacijama civilnog društva i kao takav predstavlja jedan od boljih primjera u Europi. Problem je što smo uglavnom ostali na Zakonu. Od 2013. godine u pripremi je i Nacionalni program za razvoj volonterstva koji je prošao i nekoliko javnih savjetovanja, ali nažalost do danas nije usvojen.
Budući da je prošlo puno vremena i da su se društvene okolnosti promijenile, zalažem se za pokretanje novog procesa konzultacija za izradu nacionalnog dokumenta koji će obuhvatiti volontere, organizatore volontiranja, obrazovne institucije, akademsku zajednicu i donositelje odluka te tako, osim što će nas dovesti do novih spoznaja, ciljeva i rješenja, može dati iskru revitalizaciji nove energije aktivnog angažmana u zajednici. Preduvjet za to je da ne centraliziramo ciljeve i prioritete, već da slušamo i čujemo ljude i radimo ciljane intervencije.
Još jedanput ću ponoviti kako bi bilo važno uspostaviti sustav kriznog volontiranja sa širokim krugom dionika i moderniziranjem sustava civilne zaštite koji će koristiti znanja i mreže civilnog društva i građanskog angažmana, proaktivnije i u širem krugu nego što je to dosad. Osim toga, trebalo bi razmisliti i o osnivanju fonda za krizno volontiranje koji bi omogućio pokrivanje troškova volonterskih akcija u kriznim situacijama i omogućio osiguranje za volontere koji su izvan sustava drugih službi, a koje su adresirane posebnim zakonima.
I na kraju, ali zapravo na početku, da bismo kreirali javne politike koje korespondiraju s realitetom koji se nezaustavljivo mijenja - potreban nam je sustav redovitog prikupljanja i praćenja podataka i trendova. Hrvatski centra za razvoj volonterstva u protekle dvije godine uložio je značajnu energiju u ispitivanja javnog mijenja i znanstvena istraživanja koja se vežu uz opće, ali i specifične oblike volontiranja. Rezultate ćemo imati tijekom iduće godine i nadam se da će poslužiti za neke nove perspektive u kreiranju povoljnog okruženja za razvoj volonterstva.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Kako se Hrvatska kao država i kao društvo odnosi prema volonterstvu – prepoznaje li važnost društvenog kapitala ili je zaboravila na solidarnost?
Relić Šehić: Unatoč brojim dokazima koji govore u prilog višestrukim dobrobitima volonterstva ono se još uvijek nalazi na marginama interesa javnih politika i državnih institucija. To je posebno problematično u vremenima kriza kad su se volonteri našli u prvim redovima pomoći i podrške. Planovi oporavaka i otpornosti jedva da spominju civilno društvo i volontere.
Prema svemu što danas o društvu znamo, potpuno je nezamislivo da se zajednice mogu oporaviti i revitalizirati bez civilnog društva i bez dobrovoljnijeg građanskog angažmana. Duboko sam uvjerena da to nije moguće. Nema tog ulaganja u infrastrukturu koje samo po sebi može obnoviti društveno tkivo jedne zajednice. Za to su nam potrebni društveni centri, međugeneracijski programi, organizacije mladih, programi neformalnog obrazovanja, građanske mreže solidarnosti, mjesta susreta i dijaloga različitosti, sudjelovanja i zajedničkog planiranja.
Naš rezervoar solidarnosti ima velike zalihe, ali još uvijek nismo shvatili dragocjenost tog energenta i ne znamo kako ga koristiti na energetski učinkovit i održiv način.
