Zdravstvena pismenost najbolji je pokazatelj nečijeg zdravlja, a zdravstvena nepismenost može biti opasna po život. No, nije dovoljno opismeniti samo građane, ključno je opismeniti i sustav, a u svemu važnu ulogu igra kvalitetna komunikacija.
"Mnoge zemlje shvatile su važnost zdravstvene pismenosti i njezin pozitivan utjecaj ne samo na troškove zdravstvenog sustava, već i na opće blagostanje društva. Zemlje poput SAD-a, Kine, Njemačke,
Škotske i Australije usvojile su nacionalne strategije i planove za poboljšavanje zdravstvene pismenosti, koji su usmjereni prije svega na poboljšavanje komunikacije prema pacijentima. Hrvatska tek treba osmisliti konkretne planove za povećanje zdravstvene pismenosti, a u njihovu razvoju treba imati na umu da je povećanje zdravstvene pismenosti stanovništva dugotrajan proces", ističu Ana Bobinac, Elizabeta Ribarić i Nikolina Dukić Samaržija s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Tri znanstvenice su autorice znanstvenog rada ''Zdravstvena pismenost u Republici Hrvatskoj'' objavljenog u Reviji za socijalnu politiku, a u kojem su predstavljeni rezultati istraživanja provedenog na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1000 ispitanika u sklopu EU projekta ''Zdravstveni opservatorij''. Riječ je o konzorciju udruga i institucija - suradničkoj mreži koja spaja pet fakulteta, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske te 24 organizacije civilnog društva koje se bave pravima pacijenata, zdravstvenim sustavom i zaštitom zdravlja, a s ciljem ojačavanja utjecaja korisnika, građana, zdravstvenih radnika i istraživača zdravstva u političkom odlučivanju o zdravlju i zdravstvu.
Gdje je Hrvatska po pitanju zdravstvene pismenosti, ali i kada je riječ o inovacijama i dobrim praksama koje doprinose boljoj organizaciji dostupnosti usluga u zajednici, zaštiti ranjivih skupina, unaprjeđenju komunikacije između liječnika i pacijenata te udruga i njihovih korisnika, zdravstvenoj edukaciji građana ili boljoj raspodjeli troškova u zdravstvu, neka su to od pitanja na koja je DNEVNIK.hr odgovore potražio kod Mirele Stanić-Popović, izvršne direktorice udruge Krijesnica, te Nikole Serdarevića iz udruge Terra.
O čemu sve govorimo kada govorimo o zdravstvenoj pismenosti?
Stanić-Popović i Serdarević: Zdravstvena pismenost je sposobnost pojedinaca da pronađu, razumiju i koriste zdravstvene informacije i usluge, kako bi donosili i poduzimali informirane odluke i radnje za zdravlje sebe i drugih.
Postoje tri dimenzije zdravstvene pismenosti: funkcionalna pismenost koja uključuje osnovne vještine (poput pisanja i čitanja) potrebnih za pribavljanje informacija povezanih sa zdravljem; interaktivna pismenost koja se odnosi na naprednije kognitivne sposobnosti razumijevanja informacija povezanih sa zdravljem; te kritička pismenost koja se odnosi na složene kognitivne i socijalne vještine primjene pribavljenih informacija u svrhu kontrole nad životnim događajima.
Pročitajte i ovo
Zašto zdravstvena nepismenost može biti opasna po život?
Stanić-Popović i Serdarević: Mnoga istraživanja pokazuju da niska razina zdravstvene pismenosti može imati značajne negativne posljedice za pojedinca i zajednicu. Niska razina zdravstvene pismenosti povezana je s lošijim zdravljem, slabijim preživljenjem od različitih bolesti i većim troškovima skrbi.
Osobe s nedovoljnom razinom zdravstvene pismenosti u riziku su od većeg morbiditeta i mortaliteta od izbježnih bolesti jer rjeđe odlaze na preventivne preglede i imunizacije, donose rizičnije zdravstvene odluke što dovodi do povećanja broja ozljeda na radu, lošije vode brigu o svom zdravlju kao što se i lošije nose s kroničnim bolestima.
Osobe s niskom razinom zdravstvene pismenosti češće neispravno uzimaju lijekove, češće odlaze kod liječnika, rjeđe se bave fizičkom aktivnosti, vlastito zdravlje procjenjuju lošijim i rjeđe koriste preventivne mjere zaštite, češće i duže borave u bolnici, rjeđe koriste preventivne preglede te time povećavaju troškove zdravstvenog sustava dok u isto vrijeme sebi i svojim bližnjima teže osiguravaju dug i kvalitetan život.
Osim relativno loših zdravstvenih ishoda, u Hrvatskoj se bilježe i relativno visoke stope neželjenih ponašanja povezanih s incidencijom i prevalencijom kroničnih i akutnih bolesti, poput pušenja, konzumacije alkohola i opijata, pretilosti, a koje se također dovode u vezu s nižim razinama zdravstvene pismenosti.
Prema zadnjem izvješću Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, Hrvatska je prva po pretilosti, druga po smrtnosti od raka i peta po pušenju u Europskoj uniji. Hrvati puno manje od prosjeka Unije sudjeluju u programima za rano otkrivanje raka dojke, vrata maternice i debelog crijeva. Na to se rjeđe odazivaju stanovnici u ruralnim područjima te nižeg stupnja obrazovanja i dohotka.
S druge strane, osobe s relativno visokom razinom zdravstvene pismenosti su osnaženiji i proaktivniji u prevladavanju zdravstvenih izazova te imaju manje problema u liječenju bolesti.
Kako hrvatski građani stoje sa zdravstvenom pismenošću?
Stanić-Popović i Serdarević: Razina zdravstvene pismenosti hrvatskih građana u prosjeku je na samoj granici između problematične i adekvatne (GHL = 33,98), a najviše problema imaju s pronalaskom, razumijevanjem i upotrebom informacija o zdravlju iz medija, pokazalo je istraživanje o zdravstvenoj pismenosti u RH.
Istraživanje je također pokazalo da je građanima lakše slijediti ili razumjeti upute nego stvoriti vlastite stavove o zdravlju. Tako npr. manji broj građana ima poteškoća slijediti upute liječnika ili ljekarnika, odgovarajući da im je to ‘vrlo teško’ i ‘prilično teško’ (10,8 posto), dok za primjenu informacija koje im daje liječnik to kaže 16,9 posto ispitanih.
To ukazuje na poteškoće u razumijevanju i primjeni zdravstvene informacije koju građani dobiju od liječnika i potencijalno ukazuje na puno dublje komunikacijske probleme. Postotak odgovora ‘vrlo teško’ i ‘prilično teško’ najveći je kada građani trebaju procijeniti jesu li informacije o zdravstvenim rizicima iz medija pouzdane (41,2 posto).
Odgovarajući na 16 pitanja u istraživanju, građani su ponajmanje problema istaknuli pri razumijevanju razloga zašto se treba odazvati na programe ranog otkrivanja bolesti, pri razumijevanju i slijeđenju uputa liječnika ili ljekarnika te razumijevanju upozorenja o nezdravu ponašanju.
Najteže im je, pak, procijeniti jesu li informacije o zdravstvenim rizicima u medijima pouzdane; odlučiti kako se zaštititi od bolesti na temelju informacija iz medija; razumjeti informacije u medijima o tome kako unaprijediti zdravlje; procijeniti kada bi trebali zatražiti mišljenje drugog liječnika; te pronaći informacije o tome kako se bolje nositi s problemima povezanim s mentalnim zdravljem.
Komunikacija s liječnicima često je bolna točka, kao i kada je riječ o zaštiti ranjivih skupina - gdje ima najviše prostora za poboljšanje i kako, ali i ima li volje u sustavu za time i potrebnih sredstava?
Stanić-Popović i Serdarević: Kako je već rečeno, pacijenti nemaju problema slijediti direktne upute liječnika što je sigurno povezano s autoritetom koji liječnici imaju u našem društvu. Međutim, autoritet ne bi trebao biti jedini temelj odnosa između liječnika i pacijenta. Autoritet može pacijentu dati povjerenje da mu liječnik može pomoći, ali ne i da je liječniku stalo da pomogne. Nekim pacijentima odgovara da prepuste svoje liječenje nekome drugome u ruku.
Neki drugi se bolje osjećaju kad preuzmu aktivniju ulogu, a nerijetko su i situacije gdje pacijenti, ili njihove obitelji, moraju preuzeti na sebe veliki dio skrbi, jer se ne može liječnik baviti svim detaljima. Tada je bitno da liječnik, ili neki drugi stručnjak, da prilagođena i razumljiva objašnjenja kako se brinuti u zdravlju te omogući pacijentu postavljanje pitanja.
Takav pristup je ključan za prevenciju, kao i za brigu o ranjivim skupinama. Ljudi koji se nalaze u ranjivom položaju često znaju biti odbijeni postavljanjem liječnika “s visoka” te će izbjegavati odlaske kod liječnika zbog straha da budu dehumanizirani do trenutka kad je potrebna hitna intervencija.
Zdravstvo, kao i svi veliki sustavi, je vrlo inertno, to jest odupire se bilo kakvim promjenama. Tako da je potrebno puno volje čak i za male pomake. Trenutno nam najviše nedostaje ljudskih potencijala, ponajviše vremena liječnika, kako bi se ta komunikacija poboljšala, ali postoji puno toga što se može napraviti.
Problem bi trebalo početi rješavati već tijekom obrazovanja medicinskom osoblja, uvođenjem obaveznih predmeta koji se bave vještinama komunikacije s pacijentima. Time bi i u ograničenom vremenu bio bolji protok informacija te bolji odnos. Budući, a i sadašnji liječnici bi mogli izbjeći puno nesporazuma, koji mogu imati ozbiljne posljedice, ako bi samo pitali pacijente da im ponove kako su razumjeli što im je rečeno (teach-back metoda).
Uz to, mogla bi se odgovornost komunikacije s pacijentima raspodijeliti između ostalog osoblja bolnica, od uvođenja stručnjaka čija je primarna uloga komunikacija, do osnaživanja uloge medicinskih sestara i ljekarnika u zdravstvenoj komunikaciji.
Kako mediji mogu i trebaju pomoći, a ne odmoći?
Stanić-Popović i Serdarević: Mediji mogu i trebaju pomoći prvenstveno tako da zdravstveno opismenjuju javnost pružanjem informacije koje su jasne, pristupačne i atraktivne, ali ne po cijenu odmicanja od znanstveno utemeljenih činjenica.
Odgovornost je medija da informacije koje daju provjere sa stručnjacima za to pojedino područje te da prate preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. Za to bi trebalo uvesti standarde na razini agencija za medije ili zakona kakve se informacije mogu smatrati pouzdanima, s posebnim naglaskom na oglašavanju zdravstvenih proizvoda.
Bitno je napraviti razliku između podataka iza koji stoji većina znanstvene zajednice od pojedinačnih mišljenja. Naravno da je teško u kratko vrijeme prenijeti kompleksnu zdravstvenu problematiku, i to pogotovo na način koji privlači pažnju, ali to je izazov kvalitetnog zdravstvenog novinarstva.
Koja je uloga zdravstvenog semafora u poboljšanju zdravstvene pismenosti?
Stanić-Popović i Serdarević: Zdravstveni semafor je zamišljen kao alat koji će kontinuirano prikupljati i analizirati mišljenja hrvatskih građana o dobrim, zabrinjavajućim i lošim praksama u zdravstvenom sustavu kako bi se pravovremeno reagiralo na uočena stanja.
Već na temelju analize prvih sto upitnika istaknuti su neki zabrinjavajući i loši trendovi što je očit znak da na njih treba žurno reagirati, no isto tako iz pozitivnih trendova se da izvući što je to što ljudima znači.
Često su to stvari koje puno niti ne koštaju, ali traže sustavnu pažnju i pristup. Semafor prikuplja iskustva građana, ali ne rješava pojedinačne probleme već se koristi isključivo u svrhu praćenja trendova pa onda i zagovaranja za promjene.
Pročitajte i ovo
Kako Hrvatska stoji po pitanju jednakopravnosti građana u pristupu kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti te očuvanju i razvoju javnog zdravstvenog sustava?
Stanić-Popović i Serdarević: U Hrvatskoj je 2019. godine, prije pandemije bolesti COVID-19, prema dostupnim podacima Eurostata, zabilježena vrlo niska stopa nezadovoljenih zdravstvenih potreba po pitanju pristupa zdravstvenoj zaštiti (1,4 posto). Pojam nezadovoljene potrebe obično se prevodi u prepreke pristupu zdravstvenim uslugama koje se reflektiraju u četiri domene: dostupnost (liste čekanja), pristupačnost (visoka cijena, nedostatak prijevoza), prihvatljivost (osobni izbori, stavovi, uvjerenja i konkurentske odgovornosti) i ostalo.
Međutim, uz ovu povoljnu situaciju na razini opće populacije, zabilježene su značajne nejednakosti na temelju socio-demografskih karakteristika građana. Stopa nezadovoljenih potreba bila je 2019. godine mnogo viša kod skupina s malim dohotkom (4,0 posto u usporedbi s onima s velikim dohotkom (0,8 posto). Također, nezadovoljene potrebe zbog geografske udaljenosti i stopa nezadovoljenih potreba kod osoba starijih od 65 godina bile su među najvišima u EU.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Nacionalno istraživanje za Hrvatsku iz 2022. godine, napravljeno prema metodologiji Eurostata na reprezentativnom uzorku od 1000 ispitanika, u sklopu EU projekta Zdravstveni opservatorij, zabilježilo je znatno višu stopu nezadovoljenih zdravstvenih potreba od one prijavljene 2019. godine, čak 8,9 posto. Najčešći uzrok nezadovoljenih zdravstvenih potreba u ovom istraživanju bile su duge liste čekanja (60 posto), a šanse za nezadovoljenom zdravstvenom potrebom bile su 87 posto veće u najstarijoj dobnoj skupini u usporedbi s najmlađom.
Izrazito negativan trend uzrokovan pandemijom bolesti COVID-19 i od ranije dokumentirane visoke stope nezadovoljnih potreba zabilježene su u pojedinim segmentima populacije (stariji, siromašni, stanovnici otoka i manje razvijenih kontinentalnih regija) te nalažu dodatne napore kako bi se unaprijedila dostupnost i izjednačila pravičnost pristupa skrbi za sve članove društva.
Jasno je da se u Hrvatskoj ranjive skupine poput osoba s invaliditetom, naročito s cerebralnom paralizom, beskućnika, Roma, tražitelja azila, osoba pod supsidijarnom zaštitom, žena koje pokušavaju ostvariti pravo na prekid trudnoće, gluhih i slijepih osoba, itd., susreću s općepoznatim infrastrukturnim, organizacijskim i komunikacijskim preprekama pri korištenju zdravstvenog sustava. Pritom je naročito zabrinjavajuća pojava dvostruke diskriminacije, primjerice po spolu (žene) uz invaliditet.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Na kraju, i objektivni nedostaci u ponudi specifičnih tipova skrbi (dugotrajno liječenje, palijativna te naročito pedijatrijska palijativna skrb, koncentracija primjene onkoloških terapija u najvećim gradovima, itd.) doprinose nejednakostima u dostupnosti zdravstvene zaštite.
U praksi, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) osigurava geografsku dostupnost zdravstvenih usluga na način da osigurane osobe imaju pravo na naknadu troškova prijevoza ukoliko su zbog korištenja zdravstvene zaštite upućene iz mjesta svog prebivališta, odnosno boravišta, u drugu zdravstvenu ustanovu udaljenu 50 i više kilometara.
Važno je napomenuti da je ostvarivanje navedenog prava znatno otežano osobama koje žive u manje razvijenim dijelovima države s veoma slabom ili potpuno nedostajućom pokrivenosti javnog prijevoza. Dostupnost ranjivim skupinama promovira se tako da se osobama sa stopostotnim invaliditetom i osiguranicima s niskim prihodima (mjesečno ispod 299 eura po članu obitelji ili ispod 374 eura za samce) o državnom trošku pruža dopunsko zdravstveno osiguranje kako bi mogli ostvarivati prava na zdravstvene usluge i proizvode bez ikakve participacije o njihovom trošku.
Međutim, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju propisuje da se razlika za povećane troškove liječenja koji su posljedica osobne želje osigurane osobe zbog njena, između ostalog, vjerskog ili drugog (svjetonazorskog) uvjerenja mora platiti iz džepa što može izložiti pojedine manjinske skupine marginalizaciji.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
S obzirom na sve gdje je Hrvatska u odnosu na druge zemlje kada je riječ o inovacijama i dobrim praksama koje doprinose boljoj organizaciji dostupnosti usluga u zajednici, zaštiti ranjivih skupina, unaprjeđenju komunikacije između liječnika i pacijenata te udruga i njihovih korisnika, zdravstvenoj edukaciji građana ili boljoj raspodjeli troškova u zdravstvu?
Stanić-Popović i Serdarević: Trenutno vrlo nisko. Već implementiranjem samo nekih elemenata iz ukupno šest smjernica koje smo u sklopu projekta razvili (Zdravstvena pismenost, Politika lijekova, Pedijatrijska palijativna skrb, Integracija skrbi, Neformalna skrb te Dostupnost zdravstvene skrbi) može se postići puno. Nadamo se da će sustav (struka) i politika prepoznati njihov značaj te da ćemo krenuti u realizaciju.
