Rat je uvijek tu negdje, bliže ili dalje od nas. Ima li u Hrvatskoj, a i šire – pogotovo s obzirom na aktualne okolnosti, mjesta za ljude poput Josipa Reihl-Kira?

Galerija Mural posvećen Josipu Reihl-Kiru Jadranka Reihl-Kir Ilustracija +1 Ilustracija

Napunio bi uskoro 67 godina. 25 srpnja. Da je živ. Ubijen je na današnji dan 1991. godine. Imao je 36 godina i želio je očuvati mir. Tu je želju, u čije je ostvarenje upregnuo sve svoje napore, platio glavom. Njegova smrt nikada nije do kraja rasvijetljena. Josip Reihl-Kir. Mirotvorac na nišanu. Golub u okružju jastrebova. Samo su to neki od epiteta kojima mirovni aktivisti opisuju Kira.

Formalno, najjača moralna i antiratna figura hrvatske moderne povijesti je u zapećku. U službenom narativu o ratu za njega se rijetko nađe mjesta. Deklarativno uglavnom, tu i tamo. Dođe dobro ponekad ''pohvaliti se'' i tim nekim stvarima koje međunarodnoj zajednici nešto znače – Kir, mirovna reintegracija, Antiratna kampanja… Ali nisu to heroji koje Hrvatska preferira. Premalo krvi, previše znoja, nimalo rana po kojima se može kopati u domoljubnom bunilu.



Neki se ipak sjećaju i održavaju živim sjećanje na načelnika osječke policije koji je nenaoružan u civilnom vozilu ubijen 1. srpnja 1991. godine na nadzornoj točki hrvatske policije kada se uputio na pregovore s pobunjenim Srbima u Tenji. Uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.

Okrivljenik za to ubojstvo – pričuvni pripadnik MUP-a Antun Gudelj, nakon što je u odsutnosti osuđen te primjenom Zakona o općem oprostu aboliran, pravomoćno je u svibnju 2009. godine, nakon ponovljenog suđenja, osuđen na 20 godina zatvora, ali tek nakon političko-pravosudne sapunice obilježene nizom bizarnosti u doba vlada različitih stranačkih provenijencija i zahvaljujući iznimnoj i dugotrajnoj upornosti njegove supruge Jadranke Reihl-Kir.

Ilustracija Jadranka Reihl-Kir (Foto: Davor Javorovic / PIXSELL)

Uvijek postoji šansa za mir, čak i pred vratima pakla

Josip Reihl-Kir je, podsjetimo, na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, a nastojeći spriječiti otvoreni rat u istočnoj Slavoniji često je sam i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka kako bi ih privolio na razgovor i odgovorio od neprijateljskog djelovanja.


"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti'', govorio je Josip Reihl-Kir.


Od početka se sumnjalo da njegovo djelovanje nije odgovaralo gospodarima rata na istoku Hrvatske i vrhu ondašnje vlasti. Sumnja je živa i nakon više od tri desetljeća s obzirom na to da nalogodavci njegova ubojstva nikada nisu pronađeni i pravomoćno osuđeni.

Ima li u Hrvatskoj, ali i ne samo ovdje jer Kirovo nasljeđe je univerzalno i svevremensko, a rat je uvijek tu negdje, premda ni mir nije samo odsustvo rata, mjesta za ljude poput Josipa Reihl-Kira, razmatrali smo s mirovnim edukatorom i voditeljem MIRamiDA Centra Grožnjan Goranom Božičevićem, jednim od osnivača i članova Centra za mirovne studije (CMS), iza kojega je više od četvrt stoljeća mirovnog rada diljem svijeta, te aktivistom Nikolom Puharićem, predsjednikom Upravnog odbora Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska.

Josip Reihl-Kir je bio i jest budućnost

''Josip Reihl-Kir već godinama ostaje osoba koje se sjećamo potiho i površno, kao što je slučaj i s drugim osobama s područja cijelog prostora Jugoslavije koje su se suprotstavile sukobu. Dominantni narativi o ratovima 90-ih u kojima se rat slavi i veliča te se glorificiraju zločinci ne ostavljaju puno prostora za mirotvorce koji su poduzimali sve u svojoj moći da do rata ne dođe i koji predstavljaju istinske heroje. Kirova sudbina potvrđuje težinu njegovih stajališta, koja su bila protivna svakom sukobu, ali iz toga razloga Kir za buduće generacije predstavlja vrijednosti na kojima je potrebno graditi društvo. Trenutne okolnosti u kojima je rat uvijek aktualna stvar, a za mnoge i teška svakodnevica govore u prilog tome da bi osobe poput Kira trebale zauzimati važnije mjesto u razmišljanjima o rješavanju sukoba'', ističe za DNEVNIK.hr Puharić.

Da živimo, ali to ne priznajemo, u društvu koje pazi da se održi narativ u kojem nema mjesta za Kira niti za ozbiljna propitivanja devedesetih, za DNEVNIK.hr Božičević pita: ''Čega se bojimo ako rehabilitiramo Kira? Namjerno kažem 'rehabilitiramo' jer je službeni odnos prema njemu ignoriranje i umanjivanje značaja. Kir je poput kamenčića u cipeli ili čizmi, no svakako tu je da nas podsjeti da je rat nekima trebao, za političke, ali i kriminalne ciljeve''.


No, on je uvjeren da značaj Kira polako, ali sigurno raste i još će rasti dolaskom novih generacija: ''Srećem mlade ljude koji se čude da u devedesetima nije bilo sluha za Antiratnu kampanju. Meni to izaziva osmijeh, nikako podsmijeh, malo gorak – nas se toleriralo, a ne da bi bilo sluha za nas iako smo se bavili onim čime se država bavila 20 godina kasnije, u doba pristupanja Europskoj uniji, usklađivanju s najboljim međunarodnim zakonima i standardima.''

Madina Hussiny Europski sud za ljudska prava: Hrvatska je grubo prekršila niz ljudskih prava obitelji malene Madine - ''Ovo je satisfakcija nakon velike tragedije''
Madina Hussiny Odbijena žalba Hrvatske u slučaju malene Madine: "Od danas je presuda konačna, kreću rokovi za isplatu odštete"

Zagreb još čeka svoju ulicu Josipa Reihl-Kira

Premda institucije javne vlasti ne rade gotovo ništa kako bi oživjele sjećanje na Kira, tu je poprilično aktivan civilni i kulturni sektor. ''Organizacije civilnog društva organizirale su komemoracije povodom njegove smrti te izložbe koje prikazuju važnost njegovog djelovanja na početku sukoba u Hrvatskoj devedesetih godina. U Osijeku imamo ulicu koja nosi njegovo ime, a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini još uvijek stoje prijedlozi Inicijative mladih ljudska prava iz 2014. i 2017. da se i u glavnom gradu jedna od ulica imenuje po Reihl-Kiru. Njegovo ime već je u Fondu imena iz kojeg se imenuju javne površine'', podsjeća Puharić, koji ''vjeruje da postoji izgledna mogućnost da takvu ulicu nekada vidimo i u Zagrebu''.

Tu je i roman ''Gdje je nestao Kir'', koji je napisao redatelj, scenarist, glumac i pisac Elvis Bošnjak, izdan prošle godine, i u kojem se tematizira Josipovo ubojstvo, a u pripremi je i dokumentarni film o Kiru dvojice prekaljenih istraživačkih novinara Hrvoja Zovka i Drage Hedla. Stoga Puharić ipak gaji optimizam: ''Unatoč institucionalnom zanemarivanju mislim da je zbog vlastite hrabrosti i veličine svog djelovanja Kira nemoguće zaboraviti i da bi u idućim godinama mogao zauzimati važniju društvenu poziciju.''

Ilustracija Gdje je nestao Kir? (Foto: Milan Sabic / PIXSELL)

''U društvu imamo prešutni konsenzus da se zna istina o Domovinskom ratu i da svako preispitivanje dolazi iz subverzivnih, neprijateljskih namjera. U toj istini nema mjesta za višedimenzionalnost, pa čak i kada to uključuje visokog državnog dužnosnika. Otvara se Pandorina kutija ako se stvarno žele i naći i procesuirati nalogodavci ubojstva Josipa Reihl-Kira. Sadašnji HDZ, ali niti druge stranke nemaju ni snage ni interesa kopati sami sebi jamu'', napominje Božičević.

No, s druge strane, postoje i oni dijelovi društva koji nisu pod stranačkom kontrolom i oni ne miruju. ''Studenti na Sveučilištu u Rijeci znaju za Antiratnu kampanju, i nisu jedini, ima nastavnika koji poučavaju stvari izvan propisanog dominantnog narativa, mlade generacije istraživača rade sjajan posao također, recimo nedavni članak Vinka Korotaja Drače o Zadru 1991. Tu su i umjetnici, pisci, novinari, film, kazalište. Tužno je zapravo da svi oni pomalo moraju osvajati prostore istine jer su neki pojedinci i partijske strukture uplašene. No, to je dosta uobičajeno, država dolazi zadnja na mjesto događaja, pa je važno sve ono što radi civilno društvo, istraživačko novinarstvo, umjetnice, ljudi u prosvjeti, a zapravo i svatko tko ne želi živjeti s propisanim istinama'', ističe Božičević.

Ratno rasulo Božičević: ''U školama nas se uči o ratovima, ne o miru, ali mir ćemo morati naučiti graditi ako želimo preživjeti''
Vesna Teršelič Teršelič: ''Ovaj rat je i zajednički neuspjeh svih nas. U Europi ponovo nismo znali graditi mir''

Josip Reihl-Kir je iznimno dobro razumio do koje razine rat uništava društvo

Hrabrost, kritičko razmišljanje, povjerenje, nada, kako biti čovjek… Toliko je toga što je Kir ostavio iza sebe kao zalog za budućnost. No, što je ključna poruka i čujemo li je, pitamo Puharića i Božičevića.

''Mislim da je jedna od najvažnijih poruka njegovog djelovanja ta da je potrebno učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ratove i sukobe, posebno ako su motivirani mržnjom ili nacionalizmom. Kir je očito iznimno dobro razumio brutalno razarajuće posljedice rata te do koje razine takav sukob uništava društvo, pri čemu negativne posljedice ne osjeća samo tadašnja generacija već i one koje dolaze nakon nje. Društva se od ratova oporavljaju sporo i teško te nikada u potpunosti, čak i uz najsnažnije napore što je vidljivo na mnogim primjerima'', naglašava Puharić.

Ilustracija Ilustracija (Foto: Krunoslav Petric / PIXSELL)

''Ima jedna dimenzija koju zaboravljamo - visoka profesionalnost'',  dodaje Božičević i pojašnjava: ''Posvećenost poslu u vremenima kada o tome ovise životi drugih, a i same osobe. Na nižoj razini – obavljanje posla u skladu s profesionalnim normama, standardima i etičkim načelima. Svaki pravi policajac zna da je prevencija nasilja najbitnija, to je on radio. Znamo li ikoga tko to danas radi? Ima ljudi, ali jesu li oni istaknuti kao društveni uzori? Država mediokriteta ne trpi one koji će vrhunski odrađivati posao, oni ugrožavaju sve one nesposobne. Tu dolazimo do tužnog saznanja, država se poima prije svega kao izvor prihoda, ne kao prilika da se izgradi društvo. Kir i tu iskače i naravno da nema simpatije svih onih kojima je maksimum uhljebiti se, dobiti stalnu plaću u sustavu. S druge strane, mi jesmo još uvijek prilično militarizirano društvo koje i ne zna i ne želi sagledavati načine rješavanja sukoba bez sile, točnije nasilja.''

Vršnjačko nasilje, ilustracija Nasilje u školama: ''Ne možemo od djece i mladih očekivati da se ponašaju drugačije ako im nismo pokazali kako''
Dijete, ilustracija - 3 Nasilje u školama: ''Čak i kada prijave odraslima što se događa, razumijevanje izostaje, a njihova patnja nastavlja se u tišini''

Tajna Kirove likvidacije u Pandorinoj kutiji

A što nam govori činjenica da niti nakon 31 godine pozadina njegova ubojstva – tko su nalogodavci, nije riješena?

''Govori nam o tome da je za vrijeme i nakon rata uspostavljen društveni, pravni i politički sustav u kojem se malo važnosti pridaje utvrđivanju činjenica o sukobu, ostvarenju pravde i saznanju sudbina stradalih i nestalih osoba koje su povezane s ratom. Pravosudne institucije Republike Hrvatske trenutno predstavljaju najgori primjer u regiji po pitanju rješavanja predmeta koji se tiču kaznenih djela počinjenih za vrijeme ratova devedesetih'', upozorava Puharić.

Podsjeća da je na tom tragu i nedavni izvještaj glavnog tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove iz Haaga u kojem je istaknuta slaba suradnja Hrvatske s ostalim državama po pitanju rješavanja predmeta, pri čemu je Hrvatska odbila pomoć u više od 80 njih, a naglašena je i etnička selektivnost pri ostvarenju pravde za žrtve: ''U ovakvom kontekstu odbijanja pravosuđa da se bavi kaznenim djelima iz razdoblja rata ne možemo očekivati da će nalogodavci biti kažnjeni, posebno ako imamo u vidu da oni dolaze iz vrha tadašnje vlasti Republike Hrvatske.''

''Živi su, imaju moć, nitko ne vidi interes kopati po tome. Oni koji žele, a ponajviše zbog općeg dobra, obeshrabrivani su i nažalost imaju niz aktualnijih tema kojima se bave, pljačka je svuda oko nas, zato ljudi i odlaze'', kaže Božičević.


Ilustracija Nisu učinili ništa, a kao da im se cijeli svijet srušio: Bez svjedoka nema pravde, a žrtve nisu samo broj

Rad na izgradnji mira nikada ne prestaje

Imajući i sve ranije navedeno na umu, važno je znati o čemu (ne) govorimo kada govorimo o miru. Naime, Puharić objašnjava: ''O miru je važno govoriti ne samo kao o odsustvu rata već iz perspektive izgradnje društva unutar kojeg do rata ne može ili jako teško može doći. U našem kontekstu to bi trebalo značiti bolju i snažniju suradnju po pitanju prevladavanja prošlih sukoba, pri čemu je važno utvrđivanje činjenica, ostvarenje pravde te prihvaćanje odgovornosti za počinjene zločine. To također podrazumijeva suzbijanje bilo kakve vrste diskriminacije te suradnju institucija i organizacija na regionalnoj razini u pitanjima ostvarenja dugotrajnog mira.''


Božičević upozorava da je sam pojam kontaminiran i ne vidi se njegovo pravo značenje – ''dostojan život za sve ne ugrožavajući niti iskorištavajući drugoga'' te napominje: ''Osjećam da će nam uskoro doći novi pojmovi, nešto poput - opstanak, preživljavanje, suradnja, život s planetom. Problemi koji nam stižu su vezani uz nužnost suradnje svih ljudi kako bismo promijenili način življenja koji ugrožava opstanak života ljudi. Klimatske promjene su nam tu prijateljski glasonoše. Zvuči možda kontradiktorno ili bizarno možda, ali naše probleme će riješiti suočavanje s globalnim izazovima. Poput Filipinaca koji mi se ljubazno smiješe u Mlinarovoj pekari u Umagu dok unose otvorenost u naše jako zatvoreno i uplašeno društvo.''

Ilustracija Mural posvećen Josipu Reihl-Kiru (Foto: Davor Javorovic / PIXSELL)

Na fotografiji je mural posvećen Josipu Reihl-Kiru ''Rhythm of the saints / If I have weaknesses, don't let them blind me'', nazvanog po pjesmi Paula Simona, čiju je ploču Kir posljednju kupio, a koji je umjetnik Lunar napravio na napuštenom osječkom zidu.

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju