Grinderman '2' – Ocjena: 9/10
(Mute / Dallas Records, 2010.)
Mokri vuk iskeženih zuba u luksuznom penthouseu, predstavlja jedan od najupečatljivijih covera albuma. Višeznačnost koja izvire iz tog grafičkog rješenja dovoljno raspaljuje maštu da se drugi album projekta Grinderman može svrstati u kategoriju onih djela čiji se sadržaj bez problema može suditi po koricama, čak i da se ne zna da iza istog stoji Nick Cave.
Je li vuk greškom zalutao u prostor u kojem će svakog trenutka rastrgnuti nekakvog korporativnog direktora, ili bankara, ili je to personifikacijski prikaz istih, ili možda zajednički osjećaj koji dijele članovi benda koji su cijeli život poput stepskih vukova proveli u pokretu, a sad su se u zrelim godinama nakon postignutog uspjeha jednog jutra probudili u malograđanskom snu dizajnerskog prostora s pažljivo biranim pokućstvom i upitali se: 'Što ja radim ovdje'?
Već je to dovoljno materijala da se može procijeniti da glazbeni dio te priče ne trpi nikakva sranja. Tako i jest. Nick Cave, Warren Ellis, Martyn Casey i Jim Sclavunos od početka po svim pravilima destruktivnosti koje posjeduje nepatvoreni rock paraju zrak sirovošću, distorzijom i bukom, uz 'prigodno' Caveovo vučje zavijanje umjesto refrena u uvodnoj 'Mickey Mouse And The Goodbye Man'.
Razuzdana struja Bad Seedsa već time daje do znanja da prvi album Grindermana nije bilo jednokratno ispuhivanje energije vremešnih rokera u usputnom projektu, već nešto što je zaživjelo i ponovno ih okupiralo. Imao sam tu sreću da baš meni Warren Ellis u intervjuu prizna kako je posjet zagrebačkom zoološkom vrtu njega i Nicka Cavea i zagledanost u kavez s majmunima bila polazišna točka Grindermana.
Vjerojatno je to bio i jedini put da je Cave zajedno s članovima Bad Seedsa u nekom gradu odveden u posjet zoološkom vrtu. Iz naše prespektive gledano, nije to bio lucidni potez organizatora koncerta, već prije njegov očaj proizašao iz osmišljavanja dnevnih aktivnosti za stranu glazbenu zvijezdu koja je, eto baš, u njegovom gradu 'punom sadržaja' trebala provesti nedjelju.
No za inspiraciju je Ellisu i Caveu to neuobičajeno iskustvo bilo dovoljno. Drugi album Grindermana je atrikuliraniji od prvog. Energetski udar prvog dijela istog usporava na petoj po redu 'What I Know', recitalu na tragu Morrisonovih mantri, da bi još jednom podivljao u 'Evil', nakon koje Grinderman ulazi u mirnije vode, odnosno 'Palace Of Montezuma' i 'Bellringer Blues', dva odlična lagana komada za kraj ovog kratkog albuma.
Ne radi se tu toliko o tome da su se Cave i ekipa brzo ispuhali, već je riječ o određenom prirodnom slijedu i iskusnom poigravanju s dinamikom. Grinderman ipak nije puki poligon za četiri rokera na pragu pedesetih koji bi htjeli porazbijati intrumente u stilu grupe The Who. Na sreću svih onih slušatelja koji nisu izgubili vjeru u rock.
Eli 'Paperboy' Reed 'Come And Get It!' – Ocjena: 8/10
(Capitol / Dallas Records, 2010.)
Bez obzira na to koliko neki glazbeni pravac pao u zaborav, ili se stopio s nekim drugim stilom u godinama nakon kulminacije popularnosti činjenica je da niti jedan do sada nije izumro i da i dan danas ima svoje poklonike. No za život istog potrebni su novi heroji, nove snage koje ponovno otkrivaju starije forme i implementiraju ih u svoj izričaj.
U ovom slučaju riječ je soulu, a mladi lav američke soul scene odaziva se na ime Eli 'Paperboy' Reed. Ovaj dvadesetšetogodišnjak rodom iz Bostona zaronio je u nepatvoreni soul 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća na način kako su ga doživljavali Otis Redding, Tyrone Davis i Mel & Tim, legende tog glazbenog žanra koje glazbenik navodi kao svoje uzore.
Simpatični buckasti bijeli mladić posjeduje istinski crnački glas, dovoljno snage u plućima za izvrsnu i upečatljivu izvedbu, apsolutni sluh i veliku ljubav i znanje u sve zakonitosti soula. Rezultat svega je album koji bi i glazbeni znalci bez problema smjestili u Staxov katalog iz tamo neke 1965. godine.
No 'Come And Get It!' je ovogodišnje izdanje, a Eli podsjeća na nekoga slične sudbine filmskog lika kojeg tumači Brendan Fraser u filmu 'Blast From The Past', odnosno mladića koji je zbog očeve paranoje od trećeg svjetskog rata cijeli život proveo u atomskom skloništu i primjerice tamo slušao ploče iz očeve mladosti. Posebno je zanimljivo to što je Reed doslovce preskočio sve što se u glazbi događalo nakon Otisa Reddinga.
U tom odvažnom potezu u kojem je soul početak i kraj svega pjevač se jako dobro snalazi i što je najvažnije posjeduje potencijal dovoljan da neke pripadnike mlade generacije slušatelje preko svog izdanja uvede u jedan zaboravljeni, ali itekako uzbudljiv svijet glazbe.
Eli 'izgara' pred mikrofonom u pratnji velikog benda s brass sekcijom koji je na jednakoj visini zadatka. Reed je uspješan i u baladama i u bržim brojevima, a poseban pečat ostavio je zadnjom 'Explosion' nakon koje bi ga vjerojatno zajedno Little Richard, te pokojni James Brown i Wilson Pickett, da se kojim slučajem mogu okupiti u komisiju najmoćnijih scenskih vrištača crnog zvuka jednoglasno donijeli odluku da ovaj bijeli dečko 'zna kako se pleše'. Uz već etabliranog Robina Thickea, Eli 'Paperboy' Reed je obećavajuće ime među poklonicima retro soul izričaja.
Iyaz 'Replay' – Ocjena: 4/10
(Reprise / Dancing Bear, 2010.)
Veliki je uspjeh kada dečko s Djevičanskih otoka i pjesmom s debi albuma dođe do drugog mjesta britanskog Billboarda, a sličnu stvar ponovi kada je u pitanju Australija i još neke zemlje Zapadne Europe. No da ne bi bilo zabune, ne radi se o novom Seanu Paulu (iako Iyaz puno duguje njegovom vokalnom izričaju), a još manje nekoj novoj glazbenoj veličini trećeg (otočkog) svijeta kakav je primjerice bio Bob Marley.
Keidran Jones alias Iyaz svoj uspjeh može zahvaliti tome što je egzotična verzija one glazbe koju danas u svijetu zastupaju Justin Bieber i Jonas Brothers. Dakle pop bez boje, okusa i mirisa potpuno (i jedino) prilagođen djevojčicama na pragu puberteta, koje album 'Replay' konzumiraju kao samopomoć u situacijama kad se mašta o simpatijama, kad dvije prijateljice bace oko na istog dečka, ili pak kad roditelji ne pokazuju razumijevanje za nekoga tko je na putu transformacije prema odrasloj osobi.
Iyazov anđeoski glas uklopljen je u tekstove i melodije koje ne nude iznenađenje, a samim time ni hrabrost da se ponudi bilo kakav stav koji bi bio u funkciji prodrmavanja današnje mlade generacije iz 'rajske' uljuljkanosti i uspavanosti. Glazba u toj situaciji je jedva čujna i primjetna.
Da su nekadašnji pop idoli poput Elvisa, Beatlesa i Beach Boysa bili toliko beživotno dosadni, vjerojatno se za njih nikad ne bi ni čulo. No stvari su se odavno promijenile, ipak živimo u vremenu kad se u pop mainstreamu netko poput Keshe proglašava buntovnicom, dok udivljenje tinejdžera izazivaju imena poput spomenutih Jonas Brothersa i Biebera, ili pak Pixie Lott, Taylor Swift i Miley Cyrus. Ako ima mjesta za njih, ima i za Iyaza. Ali ipak dječja lizalica je samo dječja lizalica, nipošto specijalitet.
Prijašnje recenzije: Markiz, Joe Cocker i Colonia
